Ilija Vincetić : Zašto je morao otići Tomislav Karamarko? – prvi dio

Zašto je morao otići Tomislav Karamarko?

-prvi dio-

Kao uvod u pokušaj elaboriranja ovog političkog fenomena, napisao sam kratak osvrt na dosadašnji tijek,  „zaplet“ koji je doveo ove točke (vrlo blizu kulminacije) u procesu disolucije institucija Hrvatske države.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/12/26/ilija-vincetic-odakle-poceti/

Već dulje vrijeme, promatram političku pozornicu u lijepoj našoj i njenu preobrazbu iz vrlo ozbiljne, dinamične drame s „hepiendom“ (happy end) u GROTESKU (kada je u pitanju prezentiranje naše nedavne prošlosti) i FARSU, kada je u pitanju sadašnjost.

Hoće li nam budućnost biti hibrid između ove dvije, već izobličene, inačice, ostaje za vidjeti?

Na „dobrom“ smo putu.

U promišljanu svega viđenog, samo od sebe, se nameće pitanje:-“Podupiru li  (neki) Hrvati (svjesno ili nesvjesno) specijalni rat protiv Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, i kako?

Iz rakursa osobe kojoj je strano „strančarenje“, lov na vještice“, destruktivni „puritanizam“ na desnici koji ne služi nikome i ničemu osim što perpetuira nove podjele „do zadnjeg“, u kontekstu teme:

– „Zašto je morao otići Tomislav Karamarko“,

o kojoj želim napisati nekoliko rečenica, nemoguće je „preskočiti“ i ovih nekoliko činjenica, koje u vrlo visokom stupnju determiniraju javni diskurs, u kojemu se odvija naš „politički“ život.

Uz  negativnu selekciju, koja je postala neodvojivi dio sustava, forsiranja podobnih, provođena u SR Hrvatskoj i uspješno „nacijepljena“ nakon „demokratskih promjena“ u Republici Hrvatskoj,  postoji još niz čimbenika koji perpetuiraju to, na „prvi pogled“, neobjašnjivo stanje:

–mase navikle “biti upravljane i vođene”, umjesto “preuzeti odgovornost”,

–mediji, otvoreno “liberalno lijevi” (skoro bez izuzetka recidivisti iz komunizma, boljševički strukturirani, ili sa takvim “pedigreom”), koji promiču trendovske vrijednosti, osobe iz tog i takvog miljea, i „na nož“, dočekuju sve što odudara od toga.

-intelektualci i „intelektualci“ sa vrlo niskim stupnjem integriteta, skloni autocenzuri, „podaničkog mentaliteta“, u najvećem broju anacionalno strukturirani,

-„ono“, što (kolokvijalno) zovemo „društvom“, u kojemu prevladava žutilo, estradiziranje svega postojećeg, pa i  političkog prostora  i odnosa,

–“stručnjaci” u (relativno) novokoncipiranim disciplinama, poput “retorike bez morala” koja se danas naziva “komunikologija”, a najistureniji dio postaju “stručnjaci” u području odnosa s javnošću.

I sve to ne bi bilo problematično da je komunikologija ostala u okvirima moralnih normi i načela.

No, ona se okrenula onome najgorem u makijavelizmu, potpuno komercijalizirala područje  političkog natjecanja, dala potpuni primat formi nad sadržajem, iz biračkog tijela odstranila svijest, a iz politike savjest. Budući da se politička odgovornost svodi na gubitak izbora, a benefiti su u “visinama” nedostupnim običnim smrtnicima, prognani moral iz područja natjecanja je translatiran i u područje egzekutive. Najnečasniji, najpokvareniji, ljudi bez svijesti i savjesti, sljedbenici Nicolla Machiavellia, koji su, kao balast, iz prtljage izbacili moral, postaju “stručnjaci za odnose s javnošću”, koje kolokvijalni naziv „spin doktori“, najbolje opisuje!! Naravno ne svi, ali časnih izuzetaka se ne sjećam. U sintagmi:-“Ako je dopušten cilj, dopuštena su i sredstva”, zaobilazi se, čak briše njen prvi dio. Orgijanje u tom području je njihovim ovladavanjem komunikacijskim kanalima, moglo početi. Posljedice su vidljive.

–ostaci bivših obavještajno-sigurnosnih struktura, ali i mentaliteta, koji nisu prestali voditi specijalni rat protiv hrvatskog naroda i države, doveli su do takve inflacije pojedinih pojava i pojmova, poput primjerice „udba“ i „udbaš“, da bi danas bilo puno korisnije imati POUZDAN popis onih koji nisu bili suradnici zloglasne UDB-e (SDS-a) ili svih njihovih mogućih i nemogućih inačica, od poplave NEPOUZDANIH popisa i prigodničarski plasiranih „pouzdanih informacija“, koje služe isključivo za difamiranje i „pripremu za odstrjel“ pojedinaca „koji smetaju“ ili prijete takvima postati.

Najuspješnija metoda skrivanja je „utopiti se u masi“!! Konkretno, ako ih nema dovoljno, treba  „proizvesti“ masu „udbaša“ i „riješen problem“!!

Mnogi od nas su se „specijalizirali“ za taj „lov na udbaše“ i bez puno razmišljanja lijepimo te etikete, nesvjesni da time „sadimo šunu“ u kojoj će se uspješno skrivati oni koji imaju razloga.

-poznati „hrvatski jal“, koji svoje korijene vuče iz svih 7 smrtnih grijeha, počev od:

1.   (4) ZAVISTI, koja je spiritus movens svih zala, ali se pothranjuje i ostalima, poput
2. (1) OHOLOSTI, (koja pothranjuje i predimenzionira ego, budi nerealne ambicije, izaziva

ljubomoru, animozitete i sukobe),

3. (7) LIJENOSTI, (koja nas vodi u svijet stagniranja i zaostajanja, patološkog konformizma i

ispraznosti, dokolice „kao smisla bivstvovanja“, začinjenih otrovnom zavisti prema inima koji su

trudom postigli ciljeve o kojima mi u svojoj dokolici sanjamo),

4.(5) NEUMJERENOSTI (u svemu i svačemu, čemu podliježemo vođeni „gladnim očima“ a ne

stvarnim potrebama, koja perpetuira neutažive želje i vodi u konzumerizam i svijet kompulzivnih

navika, sklonosti, ovisnosti.

5. (3) BLUDU (razbludnosti u svim područjima putenosti, hedonizmu koji

je prešao granice „bakanalija“.

6, (2) ŠKRTOST u činjenju djela milosrđa (što nije ni čudno, budući da smo toliko osiromašili u

području duhovnosti, da nam se svako davanje čini kao „otkidanje od usta“),

7. (6)SRDITOST kojoj se prepuštamo prigodom donošen ja „presuda“ po olako izrečenim

optužbama (koje su najčešće na razini laži i objede), i što je još gore, sklonost traženja

drakonskih kazni, bez suda i presude.  I najgore, uporno ustrajavanje u tim grijesima. Sve je

lakše, nego reći:-„Oprosti, pogriješio sam“!! U mnogim od slučajeva „zakrvljenosti među

braćom“, to bi bilo dovoljno!!

–osobni interesi, spiritus movens najvećeg broja ljudi koji sudjeluju u politici na svim razinama, koji su toliko brojni da oni kojima je opći interes prioritetan, izgledaju „donkihotovski“. Većina nas ih smatra „ridikuloznima“, predmet su poruge, podsmijeha!! Nigdje kao u ovom području licemjerje nije više „kod kuće“. Doma. Svatko od nas poznaje bar jednog poštenog, dobronamjernog, čestitog političara, koji je marginaliziran, protjeran i progonjen, kojemu se rugaju:-„da je znao, pomogao bi sebi i svojima“, „Bog je prvo sebi stvorio bradu“, „budala“, i slično.. To licemjerje je sveprisutno, kapilarno je prodrlo i prodire u sve pore onoga što zovemo društvom,

–i, naravno, još puno toga, što ne bi stalo ni u svih 250 priča ovidijevih „Metamorfoza“.

Možda, u sklopu licemjerja, treba spomenuti jednu neistraženu pojavu unutar desnog političkog spektra.

To je pojava „cijepanja dlake na dva dijela“ ili češće rabljena sintagma „traženja dlake u jajetu“, istaknutim, uspješnim osobama unutar tog dijela spektra, (poglavito političarima) s kojima se (nominalno) dijeli vrijednosni sustav, svjetonazor, politička stajališta, dok se istodobno, kod političkih takmaca, sve to minorizira, prešućuje, ili čak (patološki i perverzno) smatra VRLINOM.

Što je tu licemjerno, upitati će netko?

„Pa to je pitanje vjerodostojnosti! Mi smo kršćani, Katolici!“

Da, bilo bi tomu tako, ako mi od tih ljudi ne bi tražili da uđu u krvavu arenu, bore se s, ne takmacima nego, neprijateljima i gle, „izbore“ pobjedu“!!

Eto to je licemjerno.

I sve dok je tako, osuđeni smo na gubitništvo.

Pa što je rješenje?

Odustati od svojih moralnih načela, vrijednosti, uljudbe i birati one koji mogu adekvatno odgovoriti (koji su „njima nalik“) ili, pronaći modus operandi koji bi eliminirao njihove metode?

Za početak, prioritet dajmo DJELIMA (ne zanemarujući ljude i ljudskost u njima), prihvatimo realnosti, pokušajmo u realan međuodnos staviti ono čemu nas uče homeopati (similia similibus curantur) i ono čemu nas uče alopati (contraria contrariis curantur).

Preneseno u današnji trenutak, želim reći:- „Okrenimo se onome što nam je najbitnije. Interesima države i naroda. Osvijestimo procese koje pokrenuo HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka i suradnika, prije kobnog zaokreta u lijevo, pod utjecajem osobnih interesa i u stanju sužene svijesti. Stavimo u prvi plan projekte, i (za trenutak) zanemarimo ljude“.

Shvaćam potrebu većine  koja vapi za vođom. Uvijek je potreban netko tko će prvi iskoračiti.

No, taj netko mora imati platformu s koje će iskoračiti. Biti lansiran. A ta platforma ne smije biti dojam, ne smije biti proizvod naših frustracija, melem za naše rane, sredstvo koje bi nam poslužilo za odmazdu.

Ne!!

Ta platforma moraju biti projekti koji definiraju pravac koji nas usmjerava PREMA CILJEVIMA.

Želimo li biti dio toga i jesmo li sposobni shvatiti što se Hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj dogodilo progonom Tomislava Karamarka, koji personalizira državotvornost, suverenizam, sve oblike identitetskih čimbenika bez kojih nema kolektivne svijesti koja tvori „politički narod“ – NACIJU!!

Za razliku od svih drugih, taj čovjek nam je umjesto „kulta ličnosti“, „vođe“, autoritarnog pojedinca, ponudio izgradnju SUSTAVA!

Ponudio nam je:

– Oblik vladavine u kojemu bi transfer vlasti i odlučivanja išao u smjeru delegacije s pojedinca na „tim“.

-Civiliziran susret s prošlosti, s ciljem rješavanja dvojbi, ispravljanja nepravdi, oslobađanja od nepravednog tereta kolektivne krivnje, konačnog smještanja SJEĆANJA u POVIJEST.

Bez osvete, progona, „lova na vještice“.

–Suočavanje s učincima desetljećima dugog indoktriniranja u procesu obrazovne i kulturne hegemonije, kojim se u svim oblastima ljudskog djelovanja favoriziralo „invazivne“ pojave, poticalo „progresivizam“ a zatiralo konzervativizam i to na način da „novo ubija postojeće“.

–Revitalizaciju i stratificiranje snaga na desnoj strani političkog spektra.

–Preuzimanje nadzora nad obavještajno – sigurnosnim sustavom i povrat upravljačkih mehanizama u ruke institucija Hrvatske države.

–Reformu deformiranog represivnog aparata.

Ponudio nam je još puno toga, s ciljem jačanja institucija Republike Hrvatske identitetske revitalizacije Naroda i jačanja svijesti o pravu hrvatskog naroda na politički kolektivitet, njegovo potpuno i neometano konzumiranje.

No, na stablu demokracije rastu razni plodovi.

Razlikuju se  u širokom spektru značajki, a te razlike su tako strukturirane da odašilju signale prema svim ljudskim osjetilima.

Iako odluke bi trebao donositi razum, na način da ti signali, prihvaćeni receptorima (koji u ovom području podliježu osobnim preferencijalima) putujući mrežom neurotransmisije budu objektivizirani u informaciju, relevantnu za donošenja odluke, iskustvo nas uči drugačije.

Činjenicu da je “ljepota u oku gledatelja”, nikada neće biti moguće do kraja eliminirati, niti “estetski unificirati” i to je dobro, nužno čak, no tu anomaliju (slično onome što zovemo astigmatizam oka), treba korigirati pojačanim stupnjem individualne odgovornosti, a mi radimo upravo suprotno.

„Kupovina“ elementarne sigurnosti osobnim pravima i slobodama, uz „bonus“ delegacije odgovornosti  na s pojedinca na „državu“, još uvijek je većinski model koji ne samo „koči“, nego i iskrivljuje demokraciju.

Odgovoran pojedinac će uzeti u obzir sve informacije kojima raspolaže, no, kod donošenja odluke će ih staviti u međuodnos, svakoj odrediti značaj, postaviti prioritete. Izabrati optimum.

U većini životnih situacija to se događa refleksno, unutar mehanizama “sociološkog imuniteta”.

No, kod nas je očigledno, došlo do anomalije, u tolikoj mjeri da, kada smo u prigodi birati, između gorih i boljih, BIRAMO GORE!

Ova anomalija nije posljedica slučajnosti, nego je u podsvijest utisnuta u procesu koji se neometano odvijao pola stoljeća, a uz slabašne otpore, traje i danas.

Nizom obrazaca, stereotipa temeljenih na lažima i krivotvorinama, koji su što prinudom, što beskrajnima ponavljanjima, što poticanjem i nagradama, duboko utisnuti u podsvijest.

Poput estetskih kriterija, ideoloških dogmi, vrijednosnih etalona, poželjnih ponašanja, itd.

Konkretan modus operandi koji je poslužio kao mehanizam, može se sažeti u doktrini obrazovne i kulturne hegemonije, na “putu od prisile do pristanka” (o čemu sam već pisao) i koja se prema Hrvatskom narodu provodi već preko 70 godina.

Tomislav Karamarko je, između ostalog, dirnuo i u „TO“!!

Sve ovo, naravno, neće sve to biti lako mijenjati. Još teže će (i bolnije) biti anulirati učinke te ideološke i svjetonazorske indoktrinacije i (zašto to ne nazvati pravim imenom) kontaminacije, koje su u Lijepoj našoj stekle „pravo građanstva“!!

Kaže se da i najdulja putovanja, započinju PRVIM KORAKOM.

A prve iskorake, u nekim područjima i vrlo ozbiljne korake,  odlučno je napravio Tomislav Karamarko, sa skupinom odlučnih ljudi koji su pokazali da dobro znaju što hoće.

Usudili su se povesti najjaču stranku u državi na to putovanje.

Imali smo prigodu, unatoč svim anomalijama i tragedijama, nefunkcionalnosti vlade, opstrukcijama Mosta, soliranju Predsjednika Vlade, otporima ostataka „ljudi Zorana Milanovića“, opstrukciji neutraliziranja tog otpora, „nesnalaženju“ Predsjednice (slučajno ili ne) u kratkom mandatu vlade u kojoj je potpredsjednik bio Tomislav Karamarko osjetiti učinke tog smjera u kojemu je krenuo HDZ.

Za početak, razmatrajući razloge rušenja Tomislava Karamarka,pokušajmo to osvijestiti i pošteno evaluirati.

Ne, projekt rušenja Tomislava Karamarka nije pokrenut zbog njega i njegove osobe.

Sjeća li se netko sintagme „konzervativna revolucija“, strateške osnovice s koje je napadnuta, angažiranih snaga, sredstava, oblika i metoda kojim su napadnuti svi pokušaji „vraćanja Hrvatske države u ruke hrvatskog naroda“!!

Poštovani prijatelji, ako mi Bog da zdravlja, u idućih nekoliko nastavaka ću pokušati, jedan po jedan, raščlaniti razloge „gušenja konzervativne revolucije“ i eliminiranja Tomislava Karamarka iz politike.

 Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo