M. M. Letica: Zlatna formula hrvatskoga jezika – ča-kaj-što

Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu potvrdilo je prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i mjerodavnih državnih zavoda za norme pa su dva odvojena samosvojna jezika, hrvatski i srpski, stekla sva prava i mogućnosti nesmetane uporabe. Ta se uporaba ne odnosi samo na bibliotekarstvo, gdje su dobili nove oznake – hrv i srp – nego općenito i na izdavaštvo i višefunkcionalnu javnu komunikaciju koja uz ostalo obuhvaća književnost i publicistiku, sveučilišne studije i znanost, pravo i politiku. Treba kao važnu zanimljivost istaknuti da se zahtjevu za napuštanjem dotadašnjega, u inozemnim stručnim krugovima uvriježenoga naziva “srpskohrvatski jezik” pridružila i Narodna biblioteka Srbije zajedno s Institutom za standardizaciju Srbije.

Usprkos tomu važnomu međunarodnom dokumentu koji je odgovarao i hrvatskoj i srpskoj strani, još na “ovim prostorima” nisu zamrla i utihnula jezičnounitaristička nastojanja svojstvena “onim vremenima”: tako je u ožujku 2017. potpisana tzv. “Deklaracija o zajedničkom jeziku” (“bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskom” ili tako nekako), poznata i kao “Sarajevska deklaracija”. Nimalo nije slučajno da se to zbilo upravo u vrijeme svečanoga obilježavanja 50. obljetnice slavne i smjerokazne “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, sastavljene u Matici hrvatskoj i objelodanjene 17. ožujka 1967. u Telegramu, “jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja” (kako je pisalo ispod naziva toga glasila). Sa žalošću možemo primijetiti da u Hrvatskoj i izvan nje, u zemljama bivše Jugoslavije i drugdje u Europi, još ima slavista, jugoslavista odnosno “serbo-kroatista” koji su skloni tvrditi da su srpski i hrvatski jedan jezik ili, što je još gore i lažnije, da je hrvatski proistekao iz srpskoga.

Umnogome zajednički leksik hrvatskoga i srpskoga jezika proizlazi iz dvaju glavnih razloga: južnoslavenske srodnosti dotičnih jezika i uz to zlosretne okolnosti da je Vuk Karadžić, što je i sâm priznao, svoj Srpski rječnik pisao prepisujući i kompilirajući građu iz rječnikâ hrvatskih autora, koje zvao je “Šokci”. Ponajprije Fausta Vrančića, koji bijaše homo universalis (hrvatski bismo rekli svestranik), potom brojnih isusovačkih leksikografa: Bartola Kašića, kojega s pravom zovemo “otac hrvatskoga jezikoslovlja”, te Jakova Mikalje, Jurja Habdelića, Ardelija Della Belle i Andrije Jambrešića. K tome se u Vukovim prisvajačkim rukama našlo i ino oknjiženo blago jezika hrvatskoga. Rječnike hrvatskih leksikografa ustupio je Karadžiću Slovenac Jernej Kopitar kao “šokačke”, a slovenski jezikoslovac dobio ih je od zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Katičić o ključnoj posebnosti hrvatskoga jezika

Jednu od glavnih razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika iskazao je akademik Radoslav Katičić, iznimno zaslužni i svjetski priznati hrvatski jezikoslovac, jedan od autora već spomenute, do danas glasovite i svojedobno žučljivo napadane “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. U povodu nedavne smrti našeg akademika Katičića prisjećamo se njegovih stajališta o posebnosti hrvatskoga među slavenskim jezicima:

“Srpski se ne može govoriti čakavski ili kajkavski, pa se onda ne može govoriti ni štokavski. Štokavski je štokavski u odnosu na čakavski i kajkavski. Ako je kao da čakavskoga i kajkavskoga nema, a Srbima jest tako, onda i ono što oni govore nije štokavski. Ako pitaju što ne znači da su štokavci. I Makedonci pitaju što, i Bugari, i Rusi, pa nisu štokavci. […] Jezikoslovlje je utvrdilo da [Srbi] jesu [štokavci] i utoliko to stoji jer je što obilježje, ne svih, ali većine njihovih govora, više zapadnih nego istočnih. Zato ćemo reći kako je riječ o istom slavenskom narječju kao što je hrvatski štokavski. Samo Srbi nemaju kajkavskoga, nemaju čakavskoga, nema te komunikacije. […] Dobar primjer za objašnjenje jest slovenski: i Slovenci pitaju kaj, a nisu kajkavci, jer nemaju odnos prema čakavcima i štokavcima.” (Iz razgovora Radoslava Katičića s Andrijom Tunjićem; Vijenac, br. 427, 15. srpnja 2010.)

Katičićeva potpora Štambukovoj Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika: ča-kaj-što

U tekstu naslovljenome Uz službeno obrazloženje prijedloga dr. Drage Štambuka da se nad Zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što uspostavi zaštita kao nematerijalnog kulturnog dobra, datiranome 22. srpnja 2012. u Zagrebu, upućeno Ministarstvu kulture RH, akademik je Katičić napisao:

“Upravo sam u miru i punoj sabranosti pročitao obrazloženje dr. Drage Štambuka za stavljanje Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što pod zaštitu kao nematerijalnog kulturnog dobra. Pod dubokim sam dojmom. Tamo je ugrađeno toliko pjesničke osobnosti predlagatelja, a sve u jednostavnoj prozi, toliko istančane jezične kreativnosti, toliko dubokoga razumijevanja hrvatskoga jezika, da je čitanje toga obrazloženja nezaboravan i upravo potresan doživljaj.” Napisavši da je “predlagatelj svagdje pogodio u sridu”, akademik Katičić zatim ističe: “U potpunosti podupirem i zagovaram prihvaćanje ovoga prijedloga, s velikom željom da se ostvari stavljanje na nacionalnu listu nematerijalne baštine, kako dr. Štambuk utemeljeno je naziva: Zlatne formule hrvatskoga jezika. Potonjim činom formalno bi se zaštitile i osnažile sve dionice hrvatskoga jezika, a na dobrobit baštinskoj, posebice jezičnoj, poputbini našega naroda, jer hrvatski jedini je od slavenskih jezika koji ima ovako osobitu, trojstvenu jezičnu narav i sudbinu.”

Hrvatsko jezično zajedništvo

U hrvatskome glagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. nahodi se rečenica “Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš” gdje skladno progovaraju sve tri sastavnice hrvatskoga jezika – štokavska, kajkavska i čakavska – koje su se stoljećima susretale i prožimale, međusobno pretakale i prestilizirale. Kada je nepuna tri desetljeća nakon nastanka rečenoga zbornika, ljeta 1495., dvije godine nakon tragične Krbavske bitke, pop glagoljaš Martinac u čakavskome Grobniku ponad Rijeke napisao da Turci „nalegoše na jazik hrvacki“, odnosilo se to na narod hrvatski jer nekoć je Hrvatima riječ jezik značila i ʻpleme, puk, narodʼ. Premda su političke granice Hrvatske nakon turskih osvajanja svedene na “ostatke ostataka”, premda među razdvojenim hrvatskim zemljama još nema jezičnoga jedinstva koje bi bilo općehrvatsko, zasigurno se može govoriti o sociolingvističkom i kulturnom zajedništvu te o osjećaju pripadnosti jednomu narodu – hrvatskom.

Suvremenik tih burnih događaja bijaše Marko Marulić, kojega posve razložno držimo „ocem hrvatske književnosti“. Iako rođen u gradu Splitu unutar onodobne mletačke Dalmacije, izvan na “ostatke ostataka” svedenoga hrvatskog političkog prostora, Marul je već na naslovnici glasovitoga spjeva Judita (dovršenog 1501.) napisao da je “u versih harvacki složena”. Učinio je to u punini narodnosne identitetske samosvijesti. Marulić svojoj zvonkoj splitskoj čakavštini – u kojoj ima i kajkavskih (npr. zabiti u značenju ʻzaboravitiʼ) i štokavskih (npr. ništar) sastojaka – pridaje dostojanstvo književnoga jezika, a ne tek dijalekta ili narječja. Ali jezik svojega naroda ne imenuje Marul čakavskim – nego izrijekom hrvatskim. Jednako tako i Zadranin odnosno Ninjanin Petar Zoranić u romanu Planine (dovršenom 1536.), gdje se nimalo slučajno spominje pastir Marul, naziva svoj jezik hrvatskim imenom. “Ah nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!”, uputila je Zoranu prijekor “vila Harvatica”, kako čitamo u Planinama. Valja spomenuti da se u tom djelu (prvome hrvatskom romanu) neki rečenični dijelovi iskazuju bliski kajkavskom idiomu, primjerice: “… jedan najmanjši dil izreći nis mogal”. Usuprot ovodobnim pobornicima lingvističkoga lokalpatriotizma, nerijetko na štetu hrvatskoga zajedništva – koji promoviraju tzv. “čakavski jezik” – valja bez krzmanja reći da u čakavskoj Juditi i čakavskim Planinama pridjeva ʻčakavskiʼ nema. Za razliku od pridjeva hrvatski. K tome i ovo: ni jedan stari naš pisac nigdar vlastiti jezik nije nazvao imenom kajkavskim, čakavskim, ni štokavskim.

Jezik je identitetska poputbina

Unatoč tomu što su mnoge ondašnje riječi izišle iz uporabe ili su slijedom dijakronijske semantike dobile drukčija značenja, Marulićev i Zoranićev jezik iskazuje se još uvijek živim i poticajnim. “Jezik je arsenal ljudskog uma; on sadrži istodobno trofeje svoje prošlosti i oružje za svoje buduće trijumfe”, napisao je prije dva stoljeća engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge.

“Hrvatski jezik najvažnija je naša identitetska poputbina”, ističe Drago Štambuk, priznati hrvatski pjesnik, uz to ugledni liječnik i diplomat, sadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Iranu. On je 1991. u rodnim Selcima na otoku Braču utemeljio svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva ča-kaj-što. Tu se vjerodostojno iskazuje narav trojednoga hrvatskog jezika, njegova specifična lijepost i ljepota njegove specifičnosti, sva silina i blagost bogatih mu izričajnih varijeteta.

Ča-kaj-što protiv naslijeđa hrvatskih vukovaca

Drago Štambuk također ističe da nikako nije protiv (novo)štokavskoga standarda, ali se suprotstavlja štokavskoj isključivosti, koja sasvim zanemaruje ostale dvije autentične sastavnice hrvatskoga jezika. “Trojedni jezik hrvatski vratit će se samomu sebi ako s vremenom u nj budu pripušteni, odvagnuto i dozirano, kroz otvorene prozorčiće, čakavski i kajkavski jezični elementi, ako bude obogaćen značajkama tih dvaju olako i nepravedno zabačenih hrvatskih idioma”, objašnjava Štambuk. On je vazda postojan i zauzetan u otporu sadržajima i smjernicama koje su namrijeli budućnosti svojega jezika hrvatski sljedbenici Vuka Karadžića – a te zamisli, obezdušujuće i iskorjenjujuće za duh i tradiciju trojednog jezika hrvatskoga, imaju nažalost i danas u Hrvatskoj i izvan nje brojne poklonike, zakrilitelje i nastavljače. Naime, nasilnim rastavljanjem hrvatske filologije od povijesti hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odbaciše vukovci u (zlo)duhu rigidnoga novoštokavskog purizma sve ono što pripada čakavskom i kajkavskom idiomu hrvatskoga jezika, pa tako i one lijepe jezične plodove koji se izdašno nalaze u djelima starih čakavskih i kajkavskih pisaca. Jer ne bijahu ti izvanredni hrvatski plodovi smjestivi u krošnju jezičnoga unitarizma izraslog na humusu jugoslavenske kulturno-političke ideje.

Svehrvatska smotra Croatia rediviva izrasta u tradiciju

Tijekom večernjih i noćnih sati 9. kolovoza održana je u Selcima 29. svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što. U uvodnom je govoru Drago Štambuk među inim rekao: “Croatia rediviva – dovodeći pjesnike iz svih triju idioma iliti stilizacija pokazuje kakav je i što nam jezik jest. Gradimo ovdje, ali i drugdje, dom hrvatskoga jezika – pjesmama i prozama; međusobnom komunikacijom, recitacijama i pjevom slavimo svoj jezik, za nj i od njega živimo.” Zatim se prisjetio dana 9. kolovoza 1943. kada je talijanska okupacijska vojska bešćutno zapalila Selca, a uz njih i šest drugih bračkih mjesta. Od toga fašističkog zatornog čina Selca se nisu potpuno oporavila do danas. “Neka ovogodišnje preklapanje spomendana paljenja i događanja smotre naglasi našu odlučnu privrženost obnovi – i Selaca i cijele Hrvatske”, zaželio je Drago Štambuk te nastavio: “Zazivamo odavde redivivizaciju svakoga od nas posebno, lokalnih i širih zajednica, cijele naše domovine, našega naroda i svih građana Hrvatske.”

Nakon toga je na Zidu od poezije otkrivena kamena ploča s uklesanim stihovima prošlogodišnjeg ovjenčanika, Zvonimira Sutlovića: “Jadna bila i ne bila, tili mi, ne tili, ča bude će biti”. Pjesnikov je opus predstavila Vjekoslava Jurdana, a on je sâm govorio svoje stihove na mjesnom govoru otoka Iža.

Uslijedila je poetska smotra na kojoj je sudjelovalo osamnaest pjesnika i pjesnikinja iz svih triju idioma. Jednoglasnom odlukom stručnoga ocjeniteljskog suda u sastavu prijašnjih ovjenčanika (omaslinjenika, oliveata) Drage Štambuka, Vlaste Vrandečić Lebarić i Zvonimira Sutlovića, ove je godine ovjenčan Mile Stojić, hrvatski i bosanskohercegovački književnik iz Sarajeva, koji je na to rekao: “Zaista sam počašćen ovim vijencem. Ako pjesnici koji su ovdje dobili maslinov vijenac budu jednom zaboravljeni – ostat će u Selcima uklesan u kamenu trag da su jednom postojali.”

Pismo sućuti povodom smrti akademika Katičića

Osobit i trajan trag u izučavanju i zaštiti hrvatskoga jezika, u promicanju njegove samosvojnosti, posebnosti i osobitosti – nesumnjivo je ostavio akademik Radoslav Katičić. U više je navrata dolazio u bračka Selca na manifestaciju Croatia rediviva svesrdno podupirući zamisao integracije hrvatskoga jezika. Ta je integracija, vrijedi ponoviti, naznačena Zlatnom formulom koju čine tri autentične sastavnice – čakavska, kajkavska i štokavska – a one uzete zajedno jesu jezik koji naš narod u svim krajevima svoje domovine naziva i osjeća hrvatskim. Akademik Katičić preminuo je dan nakon održavanja ovogodišnje smotre Croatia rediviva. Drago Štambuk uputio je pokojnikovu sinu Natku i cijeloj obitelji Katičić izraze sućuti gdje je uz ostalo napisao:

“Upravo sam doznao za tužni odlazak predragog i nenadoknadivog učitelja, Vašega plemenitog oca, velikoga hrvatskog intelektualca, jezičnoga znalca i majstora, u svim smislovima dragocjenog za hrvatsku kulturu i identitet.

Duboko potresen velikim gubitkom za hrvatsku domovinu i osobno pogođen Radoslavovim preseljenjem u svijet sjena, upućujem svima vama svoju najdublju sućut.

Jedina utjeha u ovom teškom trenu jest spoznaja ostanka i trajanja njegova velebnog djela kojemu ćemo se vraćati i koje će biti nam vodilja i putokaz u hrvatskim jezičnim prijeporima.

Neiskazivo zahvalan za sve što učini za hrvatski identitet, i za mene osobno, klanjam mu se iskreno i pohranjujem zavazda u svome srcu.

S Brača, pogleda uperena na crkvicu sv. Nikole nad Selcima, sjećajući se zajedničkog hodočašća, molim Svevišnjeg za Radoslavov mir i za Vašu utjehu.

S odanošću,
prijatelj Drago”

Život i jezikoslovno djelovanje Radoslava Katičića

Radoslav Katičić rodio se 3. srpnja 1930. u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1954. klasičnu filologiju te 1959. doktorirao tezom Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije. Usavršivao se u Ateni te, kao stipendist Humboldtove zaklade, u Tübingenu i Bonnu. Izvanredni profesor na Sveučilištu u Zagrebu postao je 1966., a redoviti profesor 1972. Od 1977. do umirovljenja 1998. bio je redovitim profesorom slavenske filologije na Sveučilištu u Beču, koje mu je 1998. dodijelilo titulu professor emeritus. Od 1973. bio je izvanredni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada još JAZU), a njezinim redovitim članom postao je 1986. Akademik Radoslav Katičić ujedno je 1989. primljen u redovito članstvo Austrijske akademije znanosti, a od 1991. član je Europske akademije znanosti. Bio je i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (od 1984.), Norveške akademije znanosti (od 1987.) i Kosovske akademije znanosti i umjetnosti (od 2012.). Bio je predsjednikom Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika od osnutka 2005. do njegova raspuštanja 2012. (odlukom ministra Željka Jovanovića).

Akademiku Katičiću pripadaju osobite zasluge za rad Zagrebačkoga lingvističkog kruga te za promicanje strukturalne lingvistike i drugih suvremenih istraživačkih metoda. Jedan je od autora “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” iz 1967., koja se pokazala svojevrsnim uvodom u hrvatsko proljeće.

Radoslav Katičić napisao je petnaestak knjiga i četiristotinjak znanstvenih rasprava i članaka, ogleda, knjižnih ocjena i drugih radova. Najvažnija njegova djela jesu: Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967.), Jezikoslovni ogledi (1971.), Stara indijska književnost (1973.), Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja (A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, 1979.), Novi jezikoslovni ogledi (1986., 1992.), Litterarum studia (1998.), Na kroatističkim raskrižjima (1999.), Božanski boj: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (2008.), Zeleni lug (2010.), Gazdarica na vratima (2011.), Vilinska vrata (2014.) i Naša stara vjera (2018.).

Akademik Radoslav Katičić preminuo je u 90. godini života, 10. kolovoza 2019. u Beču.