Marija Dubravac : PAUNOVO PERJE ( Uz blagdan Božića )

Moja obitelj ubrajala se je među najfinije i najpobožnije hrvatske obitelji. Vračke, gledanje u kavu i karte, djetelina sa četiri lista, odlaženje lažnim prorocima i druga praznovjerja nisu u našoj kući imala mjesta. Jednom zgodom kupih na tržnici veliki rukovet paunova perja. Stavila sam ga u vazu iznad kamina diveći se ljepoti kojom mudri Stvoritelj ukrasi sve ptice, posebno paune.

Naš stariji sin zavolje neku strankinju tvrdeći da je čestita djevojka. Zamolih ga neka je dovede k nama na ručak. Tek što je ušla u primaću sobu i razgledala naokolo, uzvrtila se je trljajući nervozno dlan o dlan. Reče nam da se loše osjeća. Mora izaći van. Meni ta zgoda bijaše zanimljiva. Vjerovah da se zbog prvoga susreta ne može lako snaći među članovima onih, kojima je i sama trebala ubrzo pripadati. Dok je sin s njome bio vani, upozorila sam ostale da pokažemo djevojci mnogo pažnje kako bi se što lakše uklopila među nas. Nekoliko minuta kasnije sin uđe sam, rekavši:

»Mama, moja djevojka boji se paunovog perja. Maknuti ću ga u drugu prostoriju.«

Ostadoh zapanjena. Zašto bi se netko bojao prekrasnoga perja? Čudno.

Dva tjedna kasnije radi perja imala sam u kući veliku svađu. Sin se pretvori u nekoga tko ni po čem ne bijaše dostojan nositi ime svojih roditelja niti se ubrajati u ljude kršćane, pogotovo katolike. Silom htjede izbaciti perje iz kuće jer ono donosi zlo. Želeći potvrditi svoje uvjerenje, navodio je niz primjera zbog kojih obitelj njegove djevojke doživje pravu katastrofu. Uzalud sam dokazivala da su takva vjerovanja grijeh i da nam perje kroz prošle tri godine nije uzrokovalo nikakav problem, sin ljutito odreza:

»Perje, ili ja! Jedno od nas mora van!«

Dakako, sin mi je vrijedniji. Izbacila sam perje u dvorišnu zgradu osjetivši groznu slutnju. Umjesto blagoslova buduća snaha donijeti će u kuću prokletstvo. To prokletstvo započe već iste večeri. Dolaskom s posla muž htjede znati gdje je perje sa kamina? Morala sam reći istinu. Rasrđen odjuri van. U tren oka perje bijaše na prijašnjem mjestu. Viknu:

»Hajde da vidim tko će ga odatle maknuti! Ti sine srami se! Kad nisi u stanju naći normalnu curu, nemoj se ni ženiti. Što će nam to praznovjerno stvorenje u kući? Dobro pa ti nije naredila da skineš sa zida i sveti križ! Tko bi rekao da će se onako pametni dečko pretvoriti u najvećega glupana?«

Riječ po riječ, buknu vatrena svađa među ocem i sinom. Uzalud htjedoh tu vatru ugasiti, bivala je sve žarča. Konačno muž odvali sinu težak šamar naredivši neka se kupi i seli k luđacima ko i on što je. Bijesan, sin pobaca stvari u torbu i obeća da nikada više neće otvoriti vrata naše kuće. Uzalud mu rekoh da će ga njegova cura upropastiti, viknuo je na polasku:

»Niste joj vi nitko vrijedni pete poljubiti!«

Istrkala sam za njim jaučući:

»Sine, molim te ne idi! Umrijeti ću od bola!«

Otišao je. Neiskusni devetnaestogodišnji mladić radi ljubavi prve djevojke žrtvovao je čitavu obitelj. U moj sretni brak uvukla se nesloga. Kad god sam predbacila mužu zbog nagloga postupka prema sinu naprosto bi poludio govoreći neka se preselim k njemu ako ga toliko žalim. Bože, nikome nije teško kao majci! Njene boli razumije samo druga mati i to ona, kojoj rođeno dijete rani srce mačem boli. Četiri mjeseca bila sam očajna. Sin nije dolazio ni za moj rođendan. Svaki put gledajući na kamin proklinjah čas kad perje unesoh u kuću. Gle kako ništavne sitnice mogu prouzrokovati grdne probleme. Shvaćajući da radi perja nemam mira, bacila sam ga u smeće rasrdivši grozno svojega muža.

Šest tjedana prije Božića poslala sam novčanu pomoć ocu Anti Gabriću, u Indiju, uz dugo suzno pismo o »pernatom« slučaju moleći ga da preporuči sina u svete mise i molitve. Mišljah, ako će Bog dragi ikoga uslišati, to je onda naš dobri sveti Dalmatinac Hrvat, spasitelj tisuća gladnih i nevoljnih, čovjek svake hvale dostojan. I sama sam započela posebnu pobožnost, ali zbog velike rastrešenosti i brige moje molitve gubiše se negdje u mislima nedovršene. Nisam molila Boga da rastavi sina i njegovu djevojku, već moljah da im Duh Sveti prosvjetli pamet te spoznaju ništavilo praznovjerja.

Na Badnju večer prvi puta u životu nisam od jada kitila s ostalima bor sjećajući se sretnoga lanjskog Božića kad svi moji dragi pilići bijahu sa mnom. Manjkao je sada moj prvorođenac. Svojim odlaskom otkide mi dio srca. U muževim očima naslutih isti jad. Radi usiljenosti šutio je bježeći od mene što dalje. I on je potajno priželjkivao svojega zabasalog sina. Djeca su nerado naticala kuglice na mirisave grane bora. I njima nedostaje njihov zločesti brat, a taj će večeras čekati Božić kod tuđe praznovjerne obitelji. Iz dubokoga razmišljanja kroz otvoren prozor trže me nečiji šapat:

»Mama! Je li tata unutra? Izađi van. Imam za te poklon!«

Od velikoga iznenađenja skoro sam se onesvijestila. Kao čopor ovaca jedno preko drugog potrčasmo u zagrljaj svojemu sinu i bratu. Držeći ga čvrsto da nam ne pobjegne, uvukli smo ga u sobu, ljubili ga i gledali kao da bijaše odsutan ne samo nekoliko mjeseci već mnogo godina. Ponavljala sam mu:

»Sine, ti si mamin najmiliji poklon. Drugi mi ne treba!«

Obrisavši sretne suze, nakon što sin i otac pružiše jedan drugome ruku pomirnicu, sin reče neka otvorim svoj poklon, vrlo lagan, dug, brižno umotan u plastičnu vreću. Nećete vjerovati što bijaše unutra! Čitava hrpa paunovog perja, koje se je svojom ljepotom te večeri veličanstveno isticalo iznad kamina najavljujući kraj prijašnjem sinovljevom praznovjerju. Sve će ponovo biti kao i u doba blagoslovljenih dana.

Eh, da je moj dobri Ante iz Indije bio uz mene! Klekla bih pred njega kao Magdalena pred Isusa i ljubila mu ne samo dlanove nego i pete jer sigurno bijahu zaslužnije od peta mlade gospojice, koja mi nekoliko mjeseci oduze mir duše i tijela, slogu u obitelji i voljenog sina, a taj uvidje da upade u kolo teških bezbožnika. Srećom, pobježe od njih na vrijeme. Mjesec dana po Božiću stiže pismo oca Gabrića. Napisa mi da su na moju nakanu služene ne samo svete mise, već je skupa sa svojom velikom obitelji molio za sve moje potrebe.

Od toga dana ni jedno naše dijete nije išlo krivim putem. Prije nego su krenuli u brak, dobro ispitaše kuda će ih njihove »sudbine« odvesti. Možda je ipak dobro što sam u kući imala paunovo perje. Djeca shvatiše da zlo dolazi od čovjeka, a nipošto od životinje, pogotovo ne od pauna i prekrasnoga perja stvorenog rukom našega Oca s Nebesa. Pokoj ti vječni Ante, sveta dušo, vjerni sljedbeniče Kristov. Po tvojim molitvama mnoštvo ljudi postiže obilje nebeskih milosti. Također, zahvaljući tebi, kad mi je srce pucalo od bola, dogodilo se je prelijepo čudo – imala sam najsretniji Božić svojega života. N.N.

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo