“Zrno soli” – Katica Amidžić Peročević : Koliko je podvala novinar Stanković učinio predsjedniku Vlade Plenkoviću?

Piše : Katica Amidžić Peročević ,22. prosinca 2016

Koliko je podvala novinar Stanković učinio predsjedniku Vlade  Plenkoviću?

Oni koji su prošle nedjelje gledali emisiju novinara Stankovića na prvom programu nacionalne televizije, sigurno su uočili niz podvala koje je svojim pitanjima taj razvikani novinar učinio predsjedniku Vlade Plenkoviću. Mogli bismo otvoriti natjecanje tko ih je više uočio. I sam predsjednik Vlade je neke vješto otklonio. Neke je, vjerojatno, u svojoj odmjerenosti, staloženosti i uljuđenosti, jednostavno zanemario.

Jedna od podvala je svakako inzistiranje na vrijednosnom sudu o napisu na spomeniku poginulim braniteljima, Hosovcima u Jasenovcu, za dom spremni. Na kakovoj to provjeri vrijednosnog suda inzistira novinar, od osobe s poznatim političkim stavovima i vrijednosnim sudovima, koje je prije nekoliko mjeseci testirao na izborima. Kao da se radi o anonimusu kojega treba predstaviti javnosti. Novinaru Stankoviću nije dostatno ono što je  predsjednik Vlade  rekao o tome kada je bio pitan.

Jer što znači to što je rekao, ako Stanković prosuđuje da je to nedostatno?

A obmana je upravo u samom pitanju, u kojemu se samo po sebi razumje da je napis na spomeniku nedopustiv. I nema veze kako stvari stoje, ako ne stoje onako kako novinar Stanković i bratija misle da treba. To je ta njihova vješta manipulacija, usavršavana desetljećima s drugovima komunistma i od drugova komunista, i prakticirana na Hrvatima, a mlađahna komunistička čeljad ih vješto usvojila. I tako ista špranca i dalje vrijedi, kao da smo u jugi i kao da smo u komunizmu. Za razliku od „crvene zvezde“, koju su nosili i tito i četnici, prvi na početku drugog svjetskog rata, drugi na kraju istoga, a danas kombiniraju. A njihova sljedba je ubijala i uništavala Hrvate i Hrvatsku, pod tom istom zvijezdom i kokardom. Nije zvijezda kriva sama po sebi, nego je zlorabljena da te mjere da danas i veliki pivopije ne žele piti pivo na kojemu je crvena zvijezda. Kao što je Pavelić koristio najljepši mogući pozdrav domovini.

Hoćemo li, umjesto za dom, govoriti da smo za domovinu spremni?

Ima li poklika koji više nadahnjuje i ujedinjuje domoljube. Ne izražava isključivost nego uključivost. Ne poziva na smrt i ideološku selekciju. Izražava snažan poriv Hrvata da čuvaju i brane svoj dom i domovinu. Zato im tako i smeta. I svode ga na kratko razdoblje neslavne povijesti. Što ćeš braniti ako nećeš dom i domovinu? Nisu li  križari nosili križ i u ime presvetoga nam križa činili stvari zbog kojih se sveti Ivan Pavao II. ispričao u ime katoličke crkve. Ne koriste li ga u svojim crnim misama i sljedbenici nečastivoga. A nose ga i brojni nevjernici kao ukras. Ali križ je simbol kojemu nitko ne može umanjiti vrijednost i uništiti značenje. Tako je i sa poklikom za dom spremni.

Ništa ubojito, ništa protiv bilo koga, nego za svoj dom i svoju domovinu spremni dati sve. I život. Što su mnogi slavni Hrvati kroz povijest činili, a to su učinili i obranili nam dom i domovinu branitelji u Domovinskom ratu. A branili su nas tako srčano, da nikolići, vučići, šešelji i mali slobe, nisu uspjeli u namjeri da vidimo cijelu Hrvatsku sa Sljemena, kako su govorili kada su krenuli na nas, crtajući granice velike Srbije i „bratski nas grleći“ do smrti. I zamislite, ovih dana Vučič kaže da ima stvari u Hrvatskoj s kojima oni u Srbiji nisu zadovoljni (VL 20.o.m.). Može li čovjek vjerovati, da oni, koji su ubijali Hrvatsku i sve hrvatsko, oni nisu zadovoljni s nekim stvarima u Hrvatskoj (sic!).

Je li to šala, šega, što li je?

Zar mi, koji smo se strašno velikom žrtvom, ljudskom i materijalnom uspjeli obraniti od njihove napasti i zatiranja, koji neće reći gdje su zatrpali još oko tisuću Hrvata za koje se još uvijek ne zna gdje su, koji neće vratiti kulturno i ostalo blago koje su odnijeli, pokrali, nakon rata, trebamo voditi računa o tome jesu li oni zadovoljni s nama? Jao nama ako oni budu zadovoljni! Do koje mjere ćemo biti inferiorni na takove stvari? Gdje je granica? Pa mi Hrvati smo vrijedan narod, o tome svjedoči cijela naša povijest, naša kulturna i ina baština. Nikada tuđe nismo osvajali. Zašto dopuštamo, da nakon što smo ih pobijedili, oni sada upravljaju nama, našom državom, našim životima? Zar smo podnijeli toliku žrtvu da bi nam ponovno radili jugoslaviju na temeljima komunizma? Osim toga, gdje je to komunizam uspio, kojemu narodu je donio dobro, i gdje još postoji? Nije li Staljin pobio deset milijuna ljudi više od Hitlera? Nemojmo dopustiti da nam presuđuju žalopojci za jugom i komunizmom? Oni koji Hrvatsku nisu željeli, u kojoj jedino priznaju kunu, ona ih jedina ne asocira na ustaše, nije im gadljiva. Što ne pokažu principijelnost upravo na kuni. Sve hrvatsko im je odiozno, pa što i kuna ne bi bila? Budite principijelni, ne primajte kune!

Daljini „podmetač“ bio je Rade Šerbedžija, „zaslužni umjetnik“, koji je od  tražio neko postupanje zbog lažnih optužbi na njegov račun. I već deset dana, predsjednik Vlade nije odgovorio. Zanimljivo. Tako važan podnesak, a tako dugo čeka na odgovor. U državi u kojoj poduzetnici čekaju četiri godine da im upravno tijelo riješi žalbu, puno je deset dana za podnesak zaslužnika, koji nešto demantira. Kao da je zbilja bitno je li to Šerbedžija rekao baš tako kako je navedeno, ili nije. Riječi jesu bitne, ali po djelima se poznajemo. Tako, ako nije rekao nešto što su novine prenijele, davno je, ne samo rekao, nego i učinio. A davno je rekao, da dok su drugi dobili državu, on je svoju izgubio. I onda je krenuo u svijet tražiti novu. Počam od Srbije. Ali što ćeš u Srbiji, gdje su svi Srbi. Ne možeš niti srbovati niti jadikovati. I tako, preko sedam gora i sedam planina, eto ga opet u državi koja nije njegova.

Pa hop na Brijune.

U toj neželjenoj državi, najisplativije je biti „ugroženi Srbin“. Pupovac od toga živi u izobilju već četvrt desetljeća. Kao, uostalom, i svi „ugroženi“. Uključivo i mnogima dragoga zaslužnoga umjetnika. Sjećam se kako sam s prijateljima komentirala, kako mu je jugoslavenstvo tj. srpstvo milije od lagodnoga života u Hrvatskoj. Samo da je tada pokazao malo lojalnosti, rekao ili štogod učinio za Hrvatsku, u kojoj je rođen i u kojoj je proživio život iz bajke, Hrvati, kakovi jesu, kada pronađu lojalnoga Srbina, ne samo da bi mu dali Brijune, kao što jesu, nego bi dobio i sve druge nacionalne parkove, od Mljeta preko Kornata, Paklenice, Krke, Plitvica, do parka prirode, Kopačkog rita,…Istina, Brijuni su zadržali jugoslavenski štih, imaju i memorijalni centar velikog vođe, i nije slučajno da ih je „privatizirao“. Iako je povlašten u odnosu na sve druge iz njegove branše, istinske umjetnike i domoljube, Hrvati mu tugu za gubitkom države tješe Brijunima i državnim novcem za ono što radi. Što bi u normalnom svijetu morao zaraditi, a ne trebovati.

Treba ga razumjeti. On nema nikoga u brojnim jamama, nikoga protjeranog i ubijenog u inozemstvu, on je pripadao onima koji su to činili svakome kome se juga nije sviđala. On ne zna ni tko je napadao a tko se branio. Jasno, problem što smo se branili, pa je on izgubio državu. Da smo kapitulirali on bi državu imao. Točno je da je najviše postigao u jugoslavenskoj Hrvatskoj. Prema njegovu su se rokovniku određivali termini za snimanje drama, serija, filmova. Iskakao je  iz paštete.

Bavi se poslom koji ne bi smio ovisiti o državi. Nije li umjetnost jednako sloboda? Zašto mu fali okvir za „stvaralaštvo“? Uživaj u slobodi! Kažu, veliki umjetnik. Može i veliki umjetnik biti mali čovjek. Ali, da je i Sir Laurence Olivier, i Sir John Gielgud i Sir Anthony Hopkins zajedno, previše je.

A kako je samo perfidna podvala bilo pitanje  predsjedniku Vlade  što misli o „refašizaciji“ Hrvatske. Tu je Plenković nasjeo. Jer trebalo je slijediti protupitanje, kada je to Hrvatska bila fašistička da se radi o refašizaciji. U Domovinskom ratu, u Tuđmanovo vrijeme? Čak i NDH nije bila fašistička, nego ustaška u okviru Trečeg Reicha, nacističkog, ne fašističkog.

I u čemu se to očituje refašizacija? Ima li i jedne osobe kojoj se išta dogodilo, ima li  ikakovog konkretnog čina? Samo etikete. Čim se pokuša smanjiti novčani protok kroz proračunsku pipu, evo fašizma. Kao kod gerijatrijskog slučaja Mesić. Nema fašizma dok dobiva novce. Nema novca, evo fašizma!

Do kada ćemo šutke puštati jugoslavensku bratiju da nam ne dopušta živjeti u miru u svojoj domovini koju smo krvavo platili. Sve ste već u krvi naplatili, a sada hoćete Hrvatoslaviju, prema svojim komunističkim i jugoslavenskim vrijednosnim kriterijima! A nama bi trebalo biti dostatno što možemo pjevati pjesme radi kojih ste nas prije dvadeset pet godina zatvarali. Ali ni pjevati ne mogu svi i ne svaku pjesmu! E moj narode, što ti čine s tvojim dopuštenjem!

Kako ćete riješiti desnicu u HDZ-u, bilo je, također jedno od kukavičjih jaja. Nisam vjerovala da sam dobro čula!. Nije li HDZ desna stranka, demokršćanska, pučka, konzervativna. Desno je upravo to, konzervativno, tradicionalno, državotvorno, domoljubno. Znači ravnotežu, pomirljivost, kompromis, tradiciju. To on očekuje da se HDZ odrekne cijeloga naroda i države, tako skupo plaćene. I to je bilo ultimativno pitanje, kada i kako će se HDZ odreći desnice? Jer novinar valjda očekuje ponovni povratak anacionalnog komunizma, „demokratičnog“, „naprednog“, lijevog, i u HDZ!

Kada bi barem to bilo stvarno lijevo i napredno, socijalno i demokratsko. Njihovo lijevo je reciklirano jugoslavensko i komunističko. Nije im dosta što su nam činili desetljećima.

I gdje je to komunizam opstao i kome je donio dobro? Izjednačili oni komunizam i velikosrpsku hegemoniju s antifašizmom. A dok se svijet ne dosjeti, oni urliču. I kako to okorjeli drugovi komunisti mogu biti antifašisti, kada su komunisti pobili više ljudi nego fašisti. Jedostavno, mi nemamo ni ljevicu, niti socijaldemokraciju. Lijepo se to vidjelo na lex Perković. I umjesto da se oni koprcaju, oni stalno bacaju mreže na nas. Trgnimo se. Ne činimo ništa loše time što hoćemo biti Hrvati u Hrvatskoj. Jer da ima i natruhe od toga što oni viču, ne bi im palo na pamet da viču. A sam sama emisija novinara Stankovića sve demantira.

No, u istinski demokratskoj Hrvatskoj, prema normalnim parametrima, novinar Stanković ne bi mogao biti perjanica HRT-a, nego bi to bio neki domoljubni novinar, koji bi radio na dobroit domovine i njenih ljudi, kako je to uobičajeno u uređenim nefašističkim zemljama. A upravo on svjedoči da državom drmaju lex Perković ljudi i njihova pravila. Zato se on usudi pitati kako će Plenković riješiti desnicu u HDZ-u. Želim vjerovati da je to bilo pitanje u stilu, kako iz vode izbaciti kisik?

A tek pitanje o Hasanbegoviću?. Kako je to tek sve perfidno? Kao, podrazumijeva se da je Hasanbegović  problem. Ne oni jugo-zombiji, nego obrazovan, stručan, tolerantan, ali i državotvorni i pametni domoljub. Čim se pojavio sa svojim jasnim stajalištima, bez trulih političkih kompromisa, krenuli su drugovi i drugarice napadati ga, gaditi ga, bez ikakovih argumenta, arlaučući do neslućenih razmjera. Isto čini i novinar Stanković.

Dižu se na sve četiri. Nije bitna istina i činjenice, da sve što taj čovjek kaže može i dokazati i pokazati. Ali, to što on može dokazati upravo je istina koju je njihova  Jugoslavija skrivala, a koju „napredna ljevica“ ne dopušta izreći. No Pasaran! Ho ruk – lex Perković. No, drugovi i drugarice, kasno vam je. Pročitajte i priču U cara Trojana kozje uši.

Bilo je u emisiji i čokolade i još mnogo toga. A sva ta podmetanja i ruganja mi uredno plaćamo. I ima pravo podmetati nam, prozivati nas, kada mu dopuštamo.

A kad smo kod plaćanja, predlažem da ne trošite novce kod onih koji vam nisu u stanju čestitati Božić, nego neimenovane blagdane. Ako ne možemo birati i imati državotvorne i domoljubne novinare u državnim medijima, možemo birati trgovine. Možda.

Sretan vam i blagoslovljen Božić!

Katica Amidžić Peročević/Hrvatsko nebo