Razgovor s K. Mikašekom: Milanović se ne bi kandidirao da nema jamstva duboke države

Razgovor s političkim analitičarom Kazimirom Mikašekom

Za oko četiri mjeseca bit će održani predsjednički izbori. Kako komentirate situaciju iz sadašnje perspektive?

Nadolazeće izbore za predsjednicu ili predsjednika Republike Hrvatske trebalo bi promatrati i u svjetlu rezultata proteklih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu. HDZ, koji za drugi mandat kandidira aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, na tim je izborima doživio evidentan poraz i to će se sigurno negativno odraziti i na opću popularnost aktualne predsjednice. U kuloarima, ali i na javnoj sceni, osobito među uglednim analitičarima vlada gotovo nepodijeljeno mišljenje da se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mora znakovito odmaknuti od gubitničkih unutarnjih politika Andreja Plenkovića koje su HDZ-ov rejting dovele do povijesnog minimuma, a trend te silazne putanje i nadalje je evidentan.

Čini mi se da to ne će biti neizvedivo, jer razvidno je da Andrej Plenković nema baš nikakav manevarski prostor poboljšati svoj status i doći će sigurno trenutak kada će biti nužno da predsjednica progovori o poražavajućim unutarnjim politikama Andreja Plenkovića koje razorno utječu na potpunu devastaciju Tuđmanovog HDZ-a. Takav objektivan kritički osvrt svakako bi bio u skladu s općim mišljenjem šire HDZ-ove izborne baze koja je zapravo i njena temeljna izborna baza. U svakom slučaju, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sigurno nije kriva, niti je utjecala na Plenkovićevo poimanje neprincipijelnih koalicija, na njegov pristanak da mu „žetončići“ i ucijenjeni saborski zastupnici drže većinu u Hrvatskom saboru, nije kriva za svjetonazorska načela Andreja Plenkovića koja uvelike izlaze na površinu kao rezultat ucjena koalicijskih partnera što ga ne ekskulpira od odgovornosti, jer te koalicijske partnere je sam izabrao, vjerojatno na temelju vlastitog svjetonazora. Otvoreni sukob Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića ne treba očekivati tako brzo. Potrebno je prvo riješiti financiranje kampanje, infrastrukturnu kao i operativnu pomoć HDZ-a na terenu bez čega Kolinda Grabar Kitarović ne može računati na osvajanje svog drugog mandata.

Druga neuralgična točka koja se kao sjena nadvila nad mandat Kolinde Grabar Kitarović je svakako posjet srbijanskog predsjednika Vučića Zagrebu. Državnici postoje zbog toga da komuniciraju, razgovaraju, da se susreću i rješavaju otvorena pitanja kojih Hrvatska sa Srbijom ima na pretek i kojih će zasigurno uvijek biti bez obzira tko stoluje na Pantovčaku ili u Banskim dvorima. Predsjednik Aleksandar Vučić primljen je u Zagrebu na visokoj državničkoj protokolarnoj razini, pružena mu je iskrena ruka pomirenja na tragu Tuđmanove doktrine da je potrebno razgovarati i „s crnim vragom“. Aleksandar Vučić evidentno je tijekom tog posjeta licemjerno izigrao povjerenje i dobru volju Hrvatske pred cijelom međunarodnom zajednicom, pa u skladu s tim u budućim odnosima sa Srbijom Hrvatska treba povlačiti državničke poteze. Otkazivanje već dogovorenog uzvratnog posjeta Beogradu svakako je državnički potez Kolinde Grabar Kitarović.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, nakon bizantijske prijevare Aleksandra Vučića u Zagrebu, mora se ponašati kao svi državnici svijeta kada su u pitanju njihove žrtve ovakvih ili onakvih ratova, kada je u pitanje agresija na njihove zemlje, kada je u pitanju pljačka njihovih ekonomskih i kulturnih resursa. Dakle, ni manje ni više, predsjednica se u odnosima prema agresivnoj Srbiji mora ponašati isto onako kako bi se ponašali svi državnici svijeta da je na njihovu zemlju izvršena brutalna agresija. I na tom tragu treba lobirati za međunarodnu potporu u rješavanju otvorenih pitanja sa Srbijom, jer kristalno je jasno da nam Srbija bez pritiska međunarodne zajednice nikada ne će isporučiti naše nestale, nikada neće priznati agresiju, koncentracijske logore, zločine, genocid! Već naprotiv, neprestano će podgrijavati trajni sukob ovakvih ili onakvih razmjera, gradeći svoju politiku na povijesnim mitovima i mržnji prema Hrvatskoj.

Vučić je odbio ruku pomirenja i na potezu je hrvatska diplomacija, osobito u svjetlu imenovanja novog ambasadora Rusije Aleksandra Bocana Harčenka u Republici Srbiji kojega kolokvijalno nazivaju gubernatorom Balkana. Njegova je temeljna zadaća spriječiti ulazak Srbije u EU i NATO savez na tragu novog geostrateškog preslagivanja u kojemu su nakon srpskog gubitka Kosova, BiH i Hrvatska prve srpsko-ruske mete.

Kako u tom kontekstu komentirate promjene u savjetničkom timu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koje su izazvale pravu buru na političkoj sceni Hrvatske?

Promjene u savjetničkom timu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović jednim dobrim dijelom su posljedica Vučićevog posjeta Zagrebu. Ono što javnost ne zna, činjenica je da su dva glavna savjetnika predsjednice Kolinde Grabar Kitarović barem dvadesetak puta putovali u Beograd dogovoriti svaki detalj tog osjetljivog posjeta. Ono što ja mogu primijetiti jest činjenica da vjerojatno nije učinjena dovoljno uvjerljiva analitička procjena o mogućoj šteti koja će biti nanesena predsjednici kako na osobnoj tako i na institucionalnoj razini što je danas evidentno i u kontekstu njene kandidature za drugi mandat. U takvim okolnostima, kada je predsjednici učinjena evidentna medijska šteta, bilo bi kulturno da su neki savjetnici barem gentlemanski ponudili svoj mandat na raspolaganje. Umjesto toga svjedočili smo mučnom modusu operandi smjene gospodina Mate Radeljića u koju su bili umiješani vrhovi obavještajne zajednice što zasigurno nije njihov posao.

Najveća politička šteta Kolindi Grabar Kitarović učinjena je putem emisije „Bujica“ voditelja Velimira Bujanca kojemu je Mate Radeljić šef, a agitprop protiv predsjednice započeo je dok je Radeljić nedirnut radio na Pantovčaku!? Pametnome dosta! Ali, cjelovitu istinu o tome ni dan danas ne znamo. Za mene kao analitičkog promatrača jedno je pitanje značajno? A to je, kako je moguće da je netko pet godina bio lojalan predsjednici Republike Hrvatske, što implicite znači da je bio zadovoljan njenim svekolikim državničkim radom, a kada dobije otkaz, okrene pilu naopako i svakodnevno najnižim strastima u jednom mizernom agitpropu preko svog glasnogovornika kojemu je ujedno i šef nasrće na instituciju predsjednice Republike Hrvatske prostirući crveni tepih Zoranu Milanoviću uz pomoć pjevača Miroslava Škore? Tu se postavlja logično pitanje! Je li on uopće ikada bio lojalan predsjednici Kolindi Grabar Kitarović? Mislim da se u odgovoru na to pitanje kriju pravi razlozi odlaska Mate Radeljića s Pantovčaka!

Po Vašem opširnom odgovoru na prvo pitanje vidljivo je tko je Vaš favorit za pobjedu na predsjedničkim izborima. Što je s ostalim kandidatima? Nije li i Miroslav Škoro dobar izbor?

U pravu ste. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ako se kandidira bit će moj izbor u prvom i drugom krugu, jer mislim da je u datim okolnostima u kojima je obnašala dužnost predsjednice kada su se u Banskim dvorima promijenile tri Vlade s oprečnim politikama, svoju dužnost na temelju ustavnih ovlasti koje ima obnašala savjesno i odgovorno. Nema korupcije, nema klijentelizma, suspektnih imovinskih kartica niti bilo kakvog sukoba interesa u moru svega toga čemu svjedočimo svakodnevno. Čiste ruke, čist obraz! Nemam nikakvog razloga promijeniti mišljenje, isto ono mišljenje koje sam imao kada sam izgarao za njen prvi mandat.

Zoran Milanović nije nimalo manje opasan protivnik nego što je to bio Ivo Josipović. Čini mi se da se Zoran Milanović ne bi nikada kandidirao za predsjednika Republike Hrvatske da nema jamstva vladara duboke države da može osvojiti Pantovčak. I eto, imao je i sreće, ako je o sreći riječ, jer se kandidirao Miroslav Škoro koji će dobrano uzdrmati biračko tijelo Kolinde Grabar Kitarović!? O Milanovićevom sloganu „Predsjednik s karakterom“ na ovom portalu smo odavno kazali sve prokazujući ga kao čovjeka koji uopće nema karakter ili ima više vrsta karaktera koji izlaze na površinu kako mu se sviđa. Jedan dan je za njega diktator i zločinac Tito najveći sin hrvatskog naroda, a drugi dan veliča predsjednika Tuđmana i sumanuto maše hrvatskim zastavama kao najveći domoljub.

Pjevač Miroslav Škoro također je trendovski vrlo ozbiljan kandidat i ima tu prednost što za njega delirično i glasno navijaju desne političke grupacije čineći štetu u biračkom tijelu Kolinde Grabar Kitarović, ali za njega istim žarom navijaju i ugledni eksponenti antifašističke ljevice zbog istog motiva, zbog slabljenja rejtinga Kolinde Grabar Kitarović. Plan tih desnih i lijevih snaga je onemogućiti Kolindi Grabar Kitarović ulazak u drugi krug, a ako se to dogodi gotovo je izgledno da ćemo na Pantovčaku gledati Zorana Milanovića. Moje su prognoze da se to ipak neće dogoditi i da će Kolinda Grabar Kitarović u drugom krugu glatko pobijediti Zorana Milanovića. Naravno, ako se kandidira što uskoro očekujemo!

Čini mi se da ostali kandidati koji su već istaknuli kandidaturu nemaju nikakve izglede. Zanimljivo je da tako zvana hrvatska desnica nema svog autentičnog kandidata, jer Miroslav Škoro nikada nije bio desničar niti je to javno isticao znanstvenim niti bilo kakvim radovima i publikacijama. Osobno bih u ovoj utrci za Pantovčak volio vidjeti gospodina Antu Đapića koji se kao desničar rodio, rastao, politički sazrijevao, doživljavao pobjede i brutalne političke poraze, bivao nazivan veleizdajnikom i razbijačem pravaške scene. Pažljivo pratim recentni rad gospodina Ante Đapića i njegove stranke DESNO, pročitao sam i proučio sva njegova dosadašnja priopćenja za javnost kojima ni na teoretskoj razini nitko normalan na desnoj političkoj sceni ne može naći nikakvu zamjerku. Osobito sam ugodno iznenađen, čak i fasciniran Đapićevim „Vukovarskim tezama“, platformama i smjernicama u kojima kristalno jasno piše što je potrebno i kakvim političkim alatima je moguće doći do redefinicije države, odnosno do nove definicije nacionalne države Hrvatske. O tome je pisao i naš ugledni kolumnist i moj prijatelj gospodin Marko Ljubić i dobro se osjećam što u takvom promišljanju o Anti Đapiću nisam usamljen!

Čini mi se da bi gospodin Anto Đapić svojom kandidaturom uzburkao predsjedničku utrku, jer jedino on ima snagu Milanoviću kazati u facu sve što ga ide. Čini mi se da ni Miroslavu Škori pokraj Đapića ne bi bilo jednostavno objasniti po čemu je on to autentični predstavnik desnice u Hrvatskoj? A hrvatska javnost ima pravo znati sve o svakom potencijalnom predsjedničkom kandidatu, od zdravstvenog kartona do imovinske kartice!?

I tako korak po korak došli smo do pitanja o političkom stanju na desnom političkom spektru. Što bi nam o tome mogli kazati?

Svi mi koji smo idealistički marljivo radili i isticali nužnost bezuvjetnog zajedništva na desnom političkom spektru u Hrvatskoj bez čega se bilo kakve promjene ne mogu ni sanjati doživjeli smo pravi poraz. Okupljanje desnice za izlazak na EU parlamentarne izbore nije uspjelo i sada se taj teret odgovornosti pokušava svaliti na pleća gospođe Brune Esih što je apsolutno netočno. Ujedinjenje NHR-a sa „Suverenistima“ jednoglasno su odbili i gospoda Hasanbegović, Jonjić i Kartelo uz legitimno i suvislo obrazloženje da na ove izbore žele izaći sami kako bi provjerili svoju vjerodostojnost i snagu, a da će pristupanje ostalim desnim etabliranim strankama i pokretima realizirati nakon izbora za EU parlament.

Napadi na Brunu Esih u želji da se upravo nju proglasi glavnim krivcem kako bi se nju odstrijelilo iz vrha stranke doveli su do raskola unutar NHR-a, a kreatori tog raskola neka se danas pogledaju u ogledalo i upitaju zašto je dr. Hasanbegović praktično ostao na ulici bez stranke i bez infrastrukture. Meni se čini da su u pozadini tog raskola na desnici stoje puno jači igrači kao eksponenti duboke države, koji su u novijoj hrvatskoj povijesti uspješno učinili sve da do zajedništva na desnom političkom spektru nikada ne dođe.

Može li se autentična desna opcija uopće formirati bez jakih hrvatskih medija?

Teško! No mi uvijek svjedočimo abnormalnim paradoksima. Nije li istina da je Tomislav Karamarko s Domoljubnom koalicijom ostvario pet uzastopnih pobjeda u katastrofalnim medijskim okolnostima, a isto je napravila i Kolinda Grabar Kitarović kao kandidatkinja Karamarkovog HDZ-a, što graniči s pravim čudom? Dakle, može se i bez medija ako se Hrvaticama i Hrvatima ponudi iskreno zajedništvo koje se može komunicirati raznim netipičnim kanalima. Imam osobno iskustvo nerealiziranog preuzimanja jednog našeg tjednika i portala i kada smo mislili da je već sve gotovo umiješali su se isti akteri koji razbijaju desnicu rušeći nam projekt. No o toj zanimljivoj temi iz iskustva vlastite kože možemo u nekom drugom razgovoru.

Gdje vidite izlaz ili svjetlo na kraju tunela kako to Vi volite kazati?

Promjene u HDZ-u su hitne i nužne. HDZ-u je potrebna nova Oluja, HDZ-u je potrebna lustracija da bi se o bilo kakvom obliku lustracije na nacionalnom nivou uopće moglo razgovarati. HDZ-u je potrebna nova Domoljubna koalicija! Davor Ivo Stier i Miro Kovač pokrenuli su neke obećavajuće procese svojom najavom kandidature za predsjednika HDZ-a, a toj sinergiji se treba priključiti i Tomislav Karamarko i istaknuti svoju kandidaturu, osobito nakon njegove potpune političke rehabilitacije. Ustavni sud Republike Hrvatske otklonio je sve formalne razloge zbog kojih je Tomislav Karamarko časno dao ostavke na sve političke funkcije. Danas je valjda svim kristalno jasno da je Tomislav Karamarko urotnički srušen u prvom redu zbog konzervativnih politika HDZ-a i Domoljubne koalicije.

Hitno je potrebno izazvati prijevremene unutarstranačke izbore u HDZ-u i na demokratski način izabrati novo čelništvo, jer HDZ-u prijeti katastrofalno i nepopravljivo urušavanje bez ikakvog manevarskog prostora da se pod ovim vodstvom HDZ-a to urušavanje spriječi. Da su danas parlamentarni izbori HDZ bi te izbore glatko izgubio i ako bi se u taj scenarij uklopila moguća pobjeda Zorana Milanovića u utrci za Pantovčak možemo samo predvidjeti što nas i Hrvatsku čeka?

Davor Dijanović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo