Damir Pešorda: U dubini Radetove duše

”U dubini duše ostao sam socijalist” – veli poznati glumac Rade Šerbedžija, ovogodišnji dobitnik Nazorove nagrade za životno djelo, u velikoj ispovijesti za Globus, ali raspreda Rade tu na dugo i na široko i o mnogim drugim stvarima, politici, kulturi, ideologiji, Partiji, Bibliji, nacionalizmu, Plenkoviću, Hasanbegoviću…  Kako je Šerbedžijin deklarirani sustav vrijednosti paradigmatičan za ovo vrijeme totalitarizma tzv. političke ispravnosti, pozabavit ću se malo nekim naglascima iz njegova intervjua. Ne toliko zbog Šerbedžije, koliko zbog vremena. 

   Prvo, o socijalizmu. Šerbedžija kaže: ”U dubini duše sam socijalist. Član Saveza komunista bio sam samo godinu dana. I brzo sam odustao od tih ideala (…). Ali sam u duši ostao socijalist jer želim živjeti u pravednom društvu, gdje nema siromašnih ljudi niti beskućnika, želim živjeti u društvu koje poštuje sve različitosti, gdje se ne proganjaju manjine zbog religije, rasne ili bilo koje druge različitosti, u društvu o kojem, uostalom, i Biblija govori na jedan idealistički način gdje smo svi ljudi ravnopravni i jednaki pred bogom.” Lijepe želje, međutim Šerbedžija nije iskren ili je skandalozno neobaviješten. Svako društvo dosada koje se nazivalo komunističkim ili socijalističkim, drakonski je kažnjavalo različitost, proganjalo manjine i većinu svojih članova držalo u siromaštvu. Ako i nije bilo beskućnika, to je stoga što je beskućništvo uvijek i određena vrsta slobode, a slobodu socijalizam ne podnosi. Izjednačavanje socijalizma i biblijskog nauka jest besmislica, a Bog pisan malim slovom nije Bog iz Biblije niti se ima smisla na njega pozivati. 

  O vlasti Šerbedžija zbori biranim riječima: ”Znam da se možda mnogi moji prijatelji lijevih orijentacija neće složiti sa mnom ako kažem da vjerujem da naš premijer Plenković čini sve što je u njegovoj moći i da se trudi i da uistinu želi nešto učiniti, ali stalno upada u stupice užasnog stanja u kojem se ova zemlja nalazi. Nema tog čarobnjaka koji može, kao predstavnik vlasti, išta smisleno učiniti. Kako kad smo sve uništili i rasprodali?” Kad god čujem da ovi ”lijevih orijentacija” hvale HDZ-ove premijere, u glavi mi zvoni na uzbunu, sjetim se Sanadera, Kosorice i sličnih detuđmanizatora. Ti su za jugoljevičare ušančene u kulturi i medijima učinili više nego Račan i Milanović skupa.

     O Teatru Ulysses: ”Prema našem teatru emitirano je toliko negativne energije, naročito u početku, da danas moram reći – pobijedili smo. Bilo je podmetanja, raznih bezveznih tekstova u žutoj štampi koji su nas opisivali gotovo kao kriminalce. (…) Ali, stvari se mijenjaju, više nema ni takvih napisa, izgleda da su se ipak umorili i shvatili da mi predstavljamo Hrvatsku i njezinu kulturu u skromnim i teškim uvjetima. Kada je Andrea Zlatar-Violić bila ministrica kulture, imali smo veliku podršku. Vidjela je što radimo i rekla: ‘Ljudi, to je sjajno.’ Dignula nam je budžet na normalnu, dostojanstvenu razinu i stvarno nam pomogla. A onda je došao Hasanbegović, koji je sve to iz svojih ideoloških razloga potpuno srušio. Dao nam je najmanju moguću potporu, samo što nas nije ugasio. Sada imamo ministricu Ninu Obuljen-Koržinek, koja nam opet pokušava pomoći, ali teško je od nule ponovno krenuti prema gore.” Komentar ovomu, mislim, ne treba, ali ne mogu odoljeti da ne podcrtam ovo ”sada imamo ministricu”. Koja pomaže njima, tko god oni bili.  

   O odlasku iz Hrvatske devedesetih: ”Ja sam iz Hrvatske otišao 1990. i to ponavljam godinama i vjerojatno sam dosadan i ljudima i sebi s tom svojom pričom… Otišao sam zbog ljubavi… ” Otišao je, kako veli, iz ljubavi. U Beograd. U ono isto vrijeme kada su njegove kolege Sven Lasta i Slobodan Praljak iz ljubavi otišli u Sunju. Miro Barešić, Ante Gotovina, Nedo Vegar i brojni drugi tih su dana iz svojih inozemnih boravišta otišli u Hrvatsku. Valjda isto zbog ljubavi ili, ako baš hoćete, osjećaja pripadanja. U teškim, turbulentnim vremenima svatko ide tamo gdje pripada ili mu se barem čini da pripada.

  O nacionalizmu pak Šerbedžija kaže: ”Ako kao književnik nisi napisao svoju knjigu koju si morao napisati, najlakše ti se okrenuti nacionalizmu; ako nisi uspio kao obiteljski čovjek, što god da ne uspiješ, odabirom nacionalizma kao svoga svjetonazora pokrit ćeš sve svoje neuspjehe. Nacionalizam je najbolje rješenje kojim ćeš moći opravdati svoju neuspješnost u životu. A i zajedno smo uvijek jači, zar ne? ” Ne znam, ali po ovomu ispada da Slobodan Novak ili Aralica nisu napisali knjigu ”koju su morali napisati”, da Thompson ili Škoro nisu uspjeli kao glazbenici ili Željka Markić i Ladislav Ilčić kao obiteljski ljudi jer su sve njih iz Šerbedžijina jata prozvali nacionalistima.

    Šerbedžija također priznaje da je ”kultura često nemoguća bez politike i političara, upravo zato što oni mogu osigurati financijska sredstva za rad”. U toj nepoetičnoj, suhoparnoj konstataciji velikog glumca, pjesnika i socijalista Rade sadržan je sukus djelovanja hrvatskih kulturnjaka, kako Rade kaže, ”lijevih orijentacija”, odnosno jugoslavenske orijentacije. Navezati se na hrvatska proračunska sredstva, ulagivanjem politici i političarima, ali i ucjenjivanjem i reketom zbog tobožnjeg nacionalizma, fašizma i slično. Porazno je za hrvatsku kao državu što se tako utjerana sredstva koriste u svrhu recikliranja jugoslavenskih ideja. 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo