Karamarko na Ustavnom sudu pobijedio dva suda i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa

Ustavni sud je na sjednici 2. srpnja donio bitnu odluku o tužbi Tomislava Karamarka protiv odluka sudova, a u vezi s odlukom Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

U točki 9. izvoda iz zapisnika sa sjednice govori se Karamarkovoj ustavnoj tužbi.

“Nacrt odluke s referatom VI. o ustavnoj tužbi koju je podnio T. K. iz Z., kojeg zastupaju V. A., odvjetnica u Z. i I. F., odvjetnik u Odvjetničkom društvu F. & Š., sa sjedištem u Z., u povodu presude Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-227/17-3 od 30. studenoga 2017., presude Upravnog suda u Zagrebu broj: Usl2360/16-9 od 26. rujna 2016. i odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa broj: 711-I-1008-P-163/16-36-1 od 15. lipnja 2016., istaknute povrede članaka 3., 16. stavka 1., 19., 29. stavka 1. i 38. stavka 1. Ustava i članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, upravnosudski postupak radi sprječavanja sukoba interesa. (U-III-673/2018)

ZAKLJUČAK: I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se: – presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-227/17-3 od 30. studenoga 2017., – presuda Upravnog suda u Zagrebu broj: Usl2360/16-9 od 26. rujna 2016. III. Predmet se vraća Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. Odluka donesena većinom glasova”, stoji u zapisniku.

Karamarko se ranije oglasio o toj tužbi.

“Zamolio sam svoje pravne zastupnike, gospođu Vesnu Alaburić i gospodina Ivu Farčića, da mi objasne kakvu su to ustavnu tužbu napisali i u kakav su me to “udar” na Povjerenstvo “uvalili”. Evo što su mi odgovorili:

Medijski komentari o Vašem navodnom ‘udaru’ na Povjerenstvo odnose se samo na osporavanje dijela odluke Povjerenstva kojim se utvrđuje da ste propustom deklariranja svojih ranijih poslovnih odnosa s Josipom Petrovićem ‘počinili povredu načela djelovanja’ iz čl.5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa.

Mi u tužbi tvrdimo da Zakon ne propisuje sankciju utvrđenja “povrede načela djelovanja” i da Povjerenstvo nije Zakonom ovlašteno odlučivati o kršenju “načela djelovanja” kao samostalnoj/posebnoj povredi Zakona, pa da stoga odluka nije temeljena na Zakonu.

Znam da je spominjanje propisa zamorno, ponekad čak i pravnicima, ali ću Vam ipak ukratko prezentirati relevantne zakonske odredbe:

(i) Zakon u članku 5. navodi određena načela djelovanja dužnosnika (dužnost treba obavljati časno, pošteno, savjesno, odgovorno, nepristrano; čuvajući vjerodostojnost i dostojanstvo dužnosti i povjerenje građana; ne koristeći javnu dužnost za osobne probitke, a građani imaju pravo biti informirani o ponašanju dužnosnika koje je u vezi s obnašanjem dužnosti).

(ii) Člankom 42. stavak 1. Zakon utvrđuje da Povjerenstvo može izreći (samo) tri vrste sankcija za povredu odredaba Zakona: opomenu, obustavu isplate dijela plaće i javno objavljivanje odluke. Zakon, dakle, ne ovlašćuje Povjerenstvo da donosi odluke kojima bi “samo” deklariralo povredu nekog načela djelovanja ili neke zakonske odredbe.

(iii) Stavkom 2. članka 42. Zakon propisuje koja se sankcija može izreći za povredu pojedine od taksativno nabrojenih zakonskih odredbi. Članak 5., koji utvrđuje načela djelovanja, uopće se ne spominje u tom kontekstu, što znači da se za povredu tih načela ne može izreći nikakva sankcija.

U spomenutim načelima djelovanja dužnosnika nema ničeg posebno spornog. Radi se o uopćenim, općeprihvaćenim načelima političkog djelovanja. Netko bi se stoga mogao zapitati: ako su načela zapisana u Zakonu, zašto Povjerenstvo ne bi imalo pravo utvrđivati povredu tih načela? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što to proturječi jednom temeljnom pravnom načelu – načelu zakonitosti. To pravno “načelo svih načela” temelj je vladavine prava. Ono, uz ostalo, zahtijeva da (i) svaka sankcija izrijekom bude propisana javno dostupnim zakonom i (ii) da zakon bude dostatno precizan i predvidljiv kako bi mu građani mogli prilagoditi svoje ponašanje. Dakle, zahtijeva se određena nomotehnička kvaliteta pravne norme, kako u pogledu sadržaja kažnjivog ponašanja tako i u pogledu sankcija. A takva norma o načelima djelovanja dužnosnika u Zakonu ne postoji.

Osim toga, za tijela javne vlasti vrijedi pravno pravilo da mogu raditi samo i isključivo ono za što su propisima ovlaštena, za razliku od građana, kojima je dopušteno sve osim onog što je izričito zabranjeno. Zato, ako Zakon izričito ne ovlašćuje Povjerenstvo da donosi odluke kojima utvrđuje povredu načela djelovanja dužnosnika, Povjerenstvo tako nešto ne smije činiti.

Nekoliko riječi o tome može li se utvrđenje neke relevantne činjenice smatrati sankcijom. U pravu nema dvojbe da takvo utvrđenje ima odgovarajući pravni učinak. Deklaratorno utvrđenje o neetičkom ili nečasnom postupanju dužnosnika predstavlja veću društvenu stigmu od izricanja bilo koje druge sankcije (izrijekom) propisane Zakonom (opomena, obustava isplate dijela mjesečne plaće i javno objavljivanje odluke Povjerenstva). Reakcije javnosti to nedvojbeno potvrđuju. Zato takva deklaracija po svojoj pravnoj naravi jest sankcija.

Načela djelovanja dužnosnika iz članka 5. Zakona važna su za tumačenje Zakona, ali nikako ne mogu biti samostalna/posebna osnova za izricanje bilo kakvih sankcija/utvrđenja.

Zakon regulira situacije sukoba interesa, njegovog sprječavanja i razrješavanja. Taj Zakon ne predstavlja etički kodeks dužnosnika (niti mu je to svrha), pa posljedično ni Povjerenstvo ne može djelovati kao svojevrsno etičko sudište.

Ipak, dakle, nisam “izvršio udar” na Povjerenstvo”, objasnio je ranije Karamarko.

Hrvatska danas/https://hrvatska-danas.com/Hrvatsko nebo