Bol obitelji Tunjić: Otvarali smo grobnice da pronađemo sina…

Tata Filip na rukama je nosio ranjenog s Darka u bolnicu u kojoj je preminuo. Obojica su branili Vukovar. Nakon rata pretražio je pedesetak grobova jer je lijes njegovog djeteta nestao.

Kada mi je sin rekao da ide po pušku i braniti grad, bilo mi je jako teško. Kleknula sam pred njega i plačući ga molila da ne ide. Mislila sam da je premlad i da ne zna ništa o ratu. POGLEDAJTE VIDEO:

“Što će se dogoditi, Darko ako te oni uhvate’”, pitala sam ga. Pokazao je bombu u džepu i i rekao da ga neće živog uhvatiti. Shvatila sam da je moje dijete odraslo preko noći. Taj dan kada je poginuo bila sam jako nemirna. Bio je jak napad na grad i granata nam je pogodila kuću. Uzela sam torbu već ranije pripremljenu za bijeg i s 12-godišnjom kćeri trčala u podrum Mjesne zajednice – kroz plač govori Anica Tunjić (70), majka nestalog branitelja Vukovara Darka Tunjića.

Imao je samo 19 godina kad je uzeo pušku u ruke i prijavio se braniti Vukovar. Prisjeća se trenutka kada je do nje došla mlada medicinska sestra, Darkova prijateljica i rekla da joj mora dati injekciju.

– Pitala sam zašto injekciju. I odmah shvatila. Noge su mi se odsjekle. Pitala sam je li moj Darko poginuo, a ona mi je odgovorila da ne zna, da su ga odvezli u bolnicu. Pala sam u nesvijest pa su i mene odvezli u bolnicu. Opet su mi tamo dali injekciju iako je nisam htjela. Ležala sam u bolnici blizu svoga sina, a nisam ga vidjela.  
Nikad to neću prežaliti. 
Nisam se ni oprostila od njega, ni vidjela ga posljednji put – tužno govori Anica.

Tek je završio srednju školu

Prije rata Tunjićevi su živjeli u Borovu naselju. Danas žive u Vinkovcima jer nemaju snage nositi se s duhovima vukovarske prošlosti. Anica je sa suprugom Filipom (71) radila u tvornici Borovo. Sin Darko je tek maturirao u metalskoj školi, a kći Željka imala je 12 godina. Bili su obična radnička obitelj koja je krajem 80-ih uviđala promjene u ponašanju kod svojih susjeda Srba, ali tome nisu pridavali važnost. Do 2. svibnja 1991. i napada na hrvatske policajce u Borovu Selu, otkad više ni za koga s područja Vukovara ništa nije isto.

– Odmah nakon 2. svibnja prijavio sam se u krizni štab u naš Mjesni odbor i tražio da me upišu u ZNG. U to vrijeme je Tomislav Merčep već organizirao narodnu obranu, dao je raditi ježeve od pružnih šina, organizirao ljude. Sin je tražio da ide sa mnom ali mu nisam dozvolio. Rekao sam mu da mora iz Vukovara u Rijeku, kod krsnog kuma. Odupirao se riječima: ‘Ti znaš da ja ovdje moram i nadalje živjeti, ovdje su moji prijatelji. Ako ne mogu s tobom, idem se prijaviti u Vinkovce u specijalce’ – prisjetio se tata Filip. Međutim, nisu ga primili jer je bio premlad i nije odslužio vojni rok u JNA.

Preklinjali ga da ne ide 

Potom se prijavio i u pričuvni sastav policije u Vukovaru.

– Rekao mi je: ‘Ginut će se, tata, znam. Ali svi izginuti nećemo. Ako ne pružimo otpor onda smo gotovi svi’. To je rekao i otišao kod Merčepa. Vratio se sretan i pohvalio da će sutradan dobiti odoru i oružje – prisjetio se Filip zadnjih sinovih riječi. Supruga i punica su plakale i molile ga da ne ide, te je zbog majke pristao otići u Rijeku.

– Skupili smo novac za kartu i poslali ga. Bio je tamo desetak dana i vratio se u Vukovar. 
Na svoj rođendan. Rekao je da ide u obranu i gotovo – niže tata Filip koji nije bio niti malo ponosan kada mu se 19-godišnji sin pojavio u gardijskom prsluku i kapi, s automatskom puškom, spremnikom i dvije bombe. Imao je i žute gardijske čizme Zenge koje je on u Borovu proizveo.

Pitao ga je: “Sine, znaš li rukovati puškom?”. 
Darko ju je podigao, izvadio punjenje, stavio nazad, repetirao i rekao da to nije neka filozofija i da su mu sve pokazali. Otac mu je samo poručio neka se čuva. Darkov položaj bio je drugi prema Borovu Selu. Zvao se Krešo 4. Ispred njih bio je jak položaj naše policije zvan Slon.

– Tad je bilo puno primjera gdje su na položaj išli tata i sin. Mislio sam da je na neki način Darko najsigurniji kada je kraj mene. Što je jako relativna stvar. Baš zato sam se prijavio da budem na njegovom položaju. Bio je 14. rujna., dan za koji bih najradije da ne postoji u kalendaru. Došao sam ujutro na punkt. Prolazio sam preko vrtova i dvorišta jer su nas snajperisti gađali iz jednog nebodera. Sa suborcem sam došao na položaj smijeniti naše sinove. On svog, ja svog. Darko mi se pohvalio da je postao zapovjednik desetine. Potom je otišao na spavanje. No u osam sati počelo je padati sve više granata. Sjeo sam na bicikl i odjurio do Mjesnog odbora po par konzervi hrane da njih dvojica imaju što jesti kad se vrate – prisjetio se tata Filip.

Vidio ih je usput, kraj kuće kako popravljaju neki motor i viknuo: “Bježite u kuću!”

– Vratio sam se brzo na punkt i vidio njih dvojicu u uniformi i s oružjem. Pitao sam ih zašto su došli kad im nije smjena, a Darko je odgovorio kako su im rekli da moraju doći na položaj kad počne ovakav napad. Otišao je do svoje baze, 3. gardijske, nekoliko kuća dalje, i donio nam par konzervi piva i kutiju cigareta. Otvorio je i zapalio. Do tada nisam imao pojma da puši. Dao mi je ostatak i rekao mi: ‘Evo, stari, da imaš bar za danas’ – naviru tati Filipu sjećanja na taj kobni dan. Govori spuštena pogleda, bez prekidanja, tiho i drhtava glasa.

Čuo se krik i tup udarac 

– Položaj nam je bio u napuštenoj kući. U potkrovlju smo daske postavili vodoravno i okomito te ostavili samo jedan mali otvor kao puškarnicu i za izviđanje. Vidio sam tenkove i transportere kako kreću prema nama iz Borova Sela. Dečkima sam rekao da ne smijemo otvarati vatru jer ćemo otkriti svoj položaj. Nastalo je zatišje, a potom, oko pola 4, opet napad – prisjeća se Filip.

Darko je skočio i pošao u potkrovlje vidjeti što se događa. U strahu da minobacačka granata ne probije krov kuće dok mu je sin gore, Filip mu je viknuo da ne ide. Ni sanjao nije da će dum dum metak doletjeti baš kroz onaj mali otvor i pogoditi Darka u lijevu stranu trbuha.

– Začuo sam njegov krik i tupi udarac. Doletio sam gore, ležao je. Skinuo sam mu prsluk. Na leđima mu je bila velika rupa. Netko je došao s automobilom, ugurali smo ga na zadnje sjedište i odvezli u bolnicu. Držao sam mu glavu u krilu, mazio ga rukom po kosi. Bio je bez svijesti, ili već mrtav, to tad nisam znao. Nije pokazivao znakove života – izgovorio je tata Filip i duboko uzdahnuo. Toliko je već puta tu scenu prevrtio u glavi. Da ga bar nije pustio da ode na krov. Da je barem on otišao umjesto sina.

Na lijesu napisao ime 

– U bolnici je bila gužva zbog puno ranjenih. Preuzeli su Darka i mogao sam samo čekati. Sjedio sam tamo dva dana i čekao. Vidio sam dvadesetak pripremljenih metalnih sanduka i čuo da je pedesetak mrtvih. Do mene je došao doktor i rekao da ništa nisu mogli učiniti i na jedan sanduk napisao i Darkovo ime… Vani su se vodile silne borbe. Ne mogu na Sajmište, neki dijelovi su odsječeni, no ja sam krenuo, pješice, preko Priljeva. Sve se oko mene treslo od višecijevnih raketnih bacača. Nisam o tome mario. Bilo mi je svejedno. Došao sam do naše Mjesne zajednice i vidio da odvoze u bolnicu moju ženu Anicu. Baš nitko od nas više nije mislio na sebe, postalo nam je svejedno, bili smo potpuno izbezumljeni. To je taj trenutak njegova stradavanja, kad izgubiš dijete i zapravo cijeli život – završio je tužni tata Filip i priznao:

Još ne znaju gdje je nestao 

– Ni danas se ne mogu nadiviti hrabrosti i odlučnosti tih mladih ljudi koji su bili spremni na sve, pa i na smrt. Tunjići ne znaju što se dalje događalo u bolnici. Lijes s Darkovim imenom, u kojemu je bilo i njegovo tijelo, nestao je. U bolnici sve ove godine tvrde da su grupu koja je taj dan stradala ili umrla u bolnici odvezli na staro Katoličko groblje i pokopali ih po postojećim grobnicama. Tamo su našli samo neke od njih. Ne i Darkov lijes.

– Nakon mirne reintegracije s Marijanom Živkovićem otvorio sam 50 grobnica na Katoličkom groblju tražeći naše sinove. Nismo ih našli, ali smo našli druge s popisa nestalih – kaže Filip, koji je nakon pada Vukovara završio u logoru. Od strijeljanja ga je spasio kolega iz Borova. Dva dana bio je Dalju, mjesec dana u Begejcima, pet mjeseci u Sremskoj Mitrovici. Razmijenjen je 22. svibnja 1992. kod Lipovca.

Piše: Danijela Mikola

Domovinski rat/https://m.24sata.hr/Hrvatsko nebo