Vesna Ujević: Korizma 29.

Mojsije je slušao kako jadikuje narod u svojim obiteljima, svatko na ulazu u svoj šator. Gnjev Gospodnji žestoko planu , i Mojsije se ražalosti. „Zašto zlostavljaš slugu svoga? – upravi Mojsije riječ Gospodinu. – Zašto nisam stekao milost u tvojim očima, kad si na me uprtio teret svega ovog naroda? Zar je od mene potekao sav ovaj narod? Zar sam ga ja rodio, kad veliš: Nosi ga u svome krilu, kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju što sam je pod zakletvom obećao njihovim očevima! Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku koji plače oko mene govoreći: Daj nam mesa da jedemo! Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za me. Ako ćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij, ako sam stekao milost u tvojim očima, da više ne gledam svoga jada.“

Onda Gospodin reče Mojsiju: „Skupi mi sedamdeset muževa između starješina izraelskih, za koje znaš da su starješine narodu i njegovi nadglednici. Dovedi ih u šator sastanka, pa neka ondje zauzmu svoja mjesta s tobom. Ja ću sići i ondje s tobom govoriti; uzet ću nešto duha koji je na tebi i stavit ću ga na njih. Tako će s tobom nositi teret naroda, da ga ne nosiš sam.

Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.

Dvojica ostadoše u taboru. Jednom je bilo ime Eldad, a drugome Medad. Duh je i na njima počinuo – bili su i oni među upisanima premda nisu došli u tabor – te počeše u taboru prorokovati. Neki mladić otrča te javi Mojsiju: „Eldad i Medad – reče – prorokuju u taboru!“ Jošua sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!“ Mojsije mu odgovori: „Zar si zavidan zbog mene! Oh kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!“

(Br 11,10-17.25-29)

Kao što su Izraelci jadikovali – tko će nas nasititi mesom, tako i ja – pa kad će opet čitanje s pričom? I evo mi danas nekoliko priča i slika u jednom čitanju. Meso nije dobar izbor hrane za život u pustinji, ali Izraelci su digli veliku graju, pa im je Bog iznerviran grajom dao mesa u izobilju, kao što riječ pisma kaže: „sve dok vam ne izbije na nosnice i ne ogadi vam se…“ Pitam se hoće li meni priča biti bolja hrana, hoće li biti poticajnija za razmišljanje nego zapovijedi i propisi? Ili?

Često molitve vjernika ne budu uslišane. Tada se vjernike tješi da je to za njihovo dobro. I uistinu kad prođe neko vrijeme i situacija se iskristalizira, možemo zahvaliti Bogu što se oglušio. Ima i slučajeva kad molitelj „gnjavi“ , inzistira i zahtjeva pa Bog dopusti ostvarenje štetnih želja. Nikad ne završi na dobro kad si umislimo da smo pametniji od Gospodina, gledajući u njemu željomat, pa ubacujemo molitve kao žetone u džuboks. Zamislite samo situaciju kad džuboks zašteka a vrli glazboljubac ga malo protrese, zatreba li, onda i šakom ili nogom. Ta doza agresivnosti, u duhovnom smislu, zna popratiti i molitvu. Ako protresanje i udaranje ne uspije pokrenuti aparat, a džuboks je primjerice u ugostiteljskom objektu, onda uslijedi prigovaranje konobaru ili vlasniku džuboksa. Tako su se Izraelci obrušili na Mojsija, tako se mnogi danas znaju obrušiti na službenike Crkve, biskupe, papu…

Ono što bih ja rado molila i izmolila je bezrezervno povjerenje, pouzdanje u Boga i njegovu Providnost. O kad bih mogla s potpunim mirom prihvaćati životne situacije i događaje. A onda, kad mi prigusti, malo ga napomenuti: „Hej, Isuse, tu sam, svrni molim te pogled na mene. Kraju su mi snage.“ Iako mu je sve poznato, mislim da voli kad mu se u bespomoćnosti obratimo riječima.

Nisam tip džuboks molitelja, ali zato me zna spopasti neko grčevito iščekivanje. Dok to stanje grčevitog iščekivanja traje, nikada, ama baš nikada Bog ne djeluje. Ne zato što ne bi htio, nego stoga jer mu moja napetost zatvara prolaze.

Bog je znao za Mojsijevu muku s narodom (već je imao spremno rješenje), ali čekao je da mu ovaj sam kaže što mu je na duši. Tko god je radio ili radi s ljudima razumije kako je Mojsiju. I Bog ga je razumio, zato je odmah odgovorio na njegovu molitvu.

U Izraelskom taboru, ispred par tisuća šatora stajali su ljudi, kukali i prosvjedovali dok je Gospodin sazivao „izvanrednu sjednicu“. Okupilo se sedamdeset izabranih narodnih starješina na koje je Gospodin razdijelio nešto od Duha kojeg je Mojsije imao. Ne kuka li i jadikuje i naš narod u svojim obiteljima? Kuknjava se razliježe svom zemljom, na žalost, po naravi i sadržaju vrlo slična izraelskoj. Nadam se da Gospodin i kod nas „saziva izvanrednu sjednicu“, okupljajući „narodne starješine“ kojima je stalo do naroda. Kad Bog bira upravitelje, daje im Duha. Bez Božjeg Duha je nemoguće voditi narod pravim putem. Narod u pustinji nije vidio dalje od svog stomaka, mašta ih je stalno izazivala slikama egipatskih lonaca, te slike su upravljale njihovim mislima i postupcima… Tu je trebalo nešto mijenjati. Trebalo je mijenjati mentalitet.

„Kad Duh počinu na njima, počeše prorokovati…“

Prorok je onaj koji živi s Bogom, prenosi Božju poruku, onaj koji upozorava na grijeh i kori zbog njega ali i ohrabruje, budi i potiče nadu.

Jošua upozorava Mojsija na dvojicu koja su prorokovala u taboru. Na to Mojsije odgovara: „O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!“
Kad bi… Ovo bi bila Nova zemlja! O Kad bi…

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo