Što poručuje Srbija svojim novim spomenikom Stefanu Nemanji?
Vrijeme:3 min, 18 sec
Činjenica je da raspad Austro-Ugarske 1918. godine bio katastrofalan kulturološki korak unatrag za Hrvatsku. Obje Jugoslavije pokazale su se kao primitivne, ružne i vrlo opasne tvorevine podređene velikosrpskom projektu “Srbija od Soluna do Trsta” – ili “od Hilandara do tršćanskog hrama sv. Spriridona” – odnosno palazzo Gopcevich na Ponte Rossu.
Da li nas iznenađuje da su na fasadi palazzo Gopcevich u Trstu car Lazar i carica Milica?! (Što je, naravno, Srbima ključni dokaz da je Trst oduvijek bio srpski!)
Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.
Srbija, koja gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.
Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… “još stariji i još ljepši” Beč.
Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika žirija Nikole Selakovića. Također navodi da je komisija jasnoiskazala nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!
Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!? Kako bih pojasnio dimenzije te stojeće figure, mogu spomenuti da su sjajni bečki konjanički kipovi Nadvojvode Karla i princa Eugena Savojskog, koje je izlio A. D. von Fernkorn, visine ispod 25 metara! Može se navesti i da je zagrebački Fernkornov spomenik banu Josipu Jelačiću visok tek 6 metara.
I tako Srbi, uz malu pomoć Rusa i Gazproma, idu prema 30 metara i barem stotinu tona bronce! No, koje su poruke spomenika? Srpska država rađa se iz raspukle bizantske kacige, u podnožju su samostani Hilandar i Studenica (Stefanove zadužbine), a uz mač tu je i ruski pravoslavni križ.
Srbija uporno živi košmar svojih ludosti! Naime, spomenik, čiji bi dijelovi trebali doći iz Rusije u svibnju, podiže se umjesto uklonjenog spomenika “Žrtvama rata i braniocima otadžbine od 1990. do 1999.”!?
Branimir Stojanović rekao je prilikom postavljanja tog spomenika 2012. (?!): “Ratovi 1991.-1995. nisu mogli da imaju karakter odbrane otadžbine, kako signalizira ovaj spomenik. Dakle, sve vreme je problem državne politike kako da se nosi sa 90-im, kako da imenuje događaje u kojima je participirala. Ovaj spomenik samo je beleg jedne nesposobnosti, promašaja državne politike da imenuje svoj angažman u devedestim godinama u raspadu Jugoslavije. Takvim spomenikom se poručuju dve stvari: da su Srbi (kako se to govori od 1987. godine) žrtve istorijskih ratova, a druga poruka je: vodili smo samo odbrambene ratove.”
I zato je sada izronio utemeljitelj srpske države Stefan Nemanja, koji ima postament koji jako podsjeća na “Kinder jaje” i tako postaje nova spomenička parodija u posve šizofrenom Beogradu. Sami Beograđani navode listu “najblesavijih spomenika u gradu”: Žambilu Žabajevu (kome?!… kazahstanskom pjesniku?!), Hajdaru Alijevu (kome?!.. bivšem kazahstanskom diktatoru?!), “Vječnu vatru”, spomenik stradalima u NATO bombardiranju 1999., u stvari spomenik Mirjane Marković (žene Slobodana Miloševića!), spomenik astronautu Gagarinu sa smiješno malom glavom na velikom postamentu (privremeno uklonjen!), te spomenik patrijarhu Pavlu – koji levitira?!
Beograd sve više slični na neuredni, loše održavan zabavni park u kojem i ono ružno i strašno postaje tek smiješno. Možda je vrijeme da podignu spomenik leskovačkom (turskom!) roštilju!
F. Perić
HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
