Antonia Sikavica Joler : Zar u školi baš sve mora biti podređeno zabavi i užitku?

Krenuvši ab ovo moram se osvrnuti na sam naziv dokumenta, a to je kurikulum, koji je neprihvatljiv hrvatskome kao službenome jeziku u Republici Hrvatskoj. Prateći sve inačice kurikula (nastavnoga uputnika u drugim svjetskim jezicima), nije mi jasno zašto nadležno ministarstvo na čelu s ministricom Divjak uporno ignorira mišljenje struke (uključivši i napomenu iz recenzije Razreda za filološke znanosti HAZU-a), ali i zakonsku obvezu u nazivu ovoga dokumenta? Rad na kurukulu pratim već tri godine i upoznata sam s mnogim recenzijama i stajalištima najuglednijih stručnjaka, znanstvenika i nastavnika, ali i ključnih institucija kao što su Matica hrvatska, Institut za jezik i jezikoslovlje, Društvo hrvatskih književnika, Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU-a, koje su dale svoja mišljenja tijekom stručne i javne rasprave i uglavnom ništa nije usvojeno, nego se „cjepidlači“ nad pojedinim lektirnim naslovima, a cjelokupna metodologija preokrenuta je naglavačke jer su nastavni programi automatski stavljeni izvan snage! I ne zna se kako će oni izgledati ni što će sadržavati. Raspravljamo (samo) o lektiri, a ne znamo sadržaj udžbenika ni nastavničkih priručnika! To je u najmanju ruku neozbiljno, a u stručnome smislu nezamislivo.

Osobno se zalažem za krupne reformske korake, za smanjivanje opsega gradiva, ali i nužno smanjivanje broja predmeta odnosno definiranje onih obaveznih za opće obrazovanje i nacionalnu kulturu, a to je prvenstveno Hrvatski jezik. No, iz ovakvoga kurikula nije moguće izraditi izvedbeni program jer je nastava orijentirana na ishode učenja, a znanje je pritom iz kurikula prognano. Za ovakav novi pristup poučavanju hrvatski nastavnici nisu osposobljeni jer se nisu školovali prema takvome modelu. Već je krenuo eksperimentalni program u školama, a još ne znamo kakvi će biti nastavni materijali niti što treba pripremiti za ispit državne mature, koji je svakome učeniku iznimno bitan jer određuje njegovu sudbinu! Ishodi su metodom copy/paste prepisani za svaki razred, a znanje na kojemu se temeljilo naše dosadašnje obrazovanje i ta „strašna i dosadna“ lektira na kojoj smo odgajani i mi i naši roditelji i generacije naših učenika – da bismo naučili o povijesti, civilizaciji, idejama koje su pokretale svijet, o ljudskoj duši, građanskome odgoju i kulturi, o svevremenskim vrijednostima – sve je to sada izmiješano samo zato da bi bilo drugačije od prethodnoga. Neku drugu crvenu nit ja ne vidim u kurikulu koji spaja nespojivo. U književno-povijesnom oksimoronu našli su se i Andrić i Dostojevski, Gundulić i Kranjčević, Mažuranić i Hamlet. Bez ikakvih dijakronijskih poveznica. Da, za studenta kroatistike ili komparatistike možda prihvatljivo, ali za gimnazijalca ne! (U nastavi jezika također vlada posvemašnji kaos mimo svake gramatičke logike koja postoji u svakome jeziku, pa tako i u našem.) 

Ponuđeni lektirni popis najnovije inačice kurikula obuhvaća temeljni književni kanon i bitno ne odudara od dosadašnje nastavne prakse. Uvijek se može raspravljati o pojedinome naslovu, no uglavnom nitko ne osporava velikane poput Držića ili Matoša. No, još uvijek ostaje nejasno zašto nije moguće cjelovito pročitati i neko teško, zahtjevno djelo pisano starim jezikom. Zar u školi baš sve mora biti podređeno zabavi i užitku? Zašto se uporno – pod izgovorom suvremenosti i ljubavi prema čitanju – moraju zaobilaziti klasici? Današnje generacije gotovo je nemoguće privući knjizi – bez obzira je li riječ o Homeru ili Maši Kolanović (Sloboština barbi) i Josteinu Gaarderu (Sofijin svijet). Tomu svjedočim iz generacije u generaciju, nažalost. Doba interneta poništilo je čitanje knjiga (ne samo lektire), a još uvijek je nepoznanica zašto je nestao i interes za mladenačkim istraživanjem i propitivanjem književnosti kao puta upoznavanja svijeta i samoga sebe. Izgovor ne može biti manjak suvremenih naslova jer iz dugogodišnje nastavne prakse znam da sa zrelošću maturanti često zaključe da su više traga ostavila zanimljiva djela dalekih klasika nego ona 20. stoljeća (primjerice Antigona umjesto većini privlačnoga Salingera). Uostalom, ne znam po čemu je učenicima „lakše“ (jezično) čitati roman Črna mati zemla u odnosu na Marulićevu Juditu ili Balade Petrice Kerempuha? Jedan suvremeni hrvatski autor godišnje po izboru učenika (a prema prijedlogu, sugestiji profesora) sasvim je dovoljan. I sumnjam da bi prosječan učenik poželio više. Međutim, u kurikulu je izbornost prevelika jer se stalno brkaju temeljni pojmovi, a to su nastava i čitateljski klub!

Klasici pripadaju nastavi i oni odgajaju učenika svojim univerzalnim idejama i problemima (Antigona, Hamlet, Dante…), a u čitateljski klub učlanjuju se oni (danas nažalost malobrojni) ljubitelji pisane riječi koji po svojim afinitetima čitaju u svoje slobodno vrijeme, što znači ne u školi, tj. za obaveznu lektiru. To je nadgradnja na ono što su na književno-teorijskoj razini naučili u školi da bi postali vrsni čitatelji. U školi se pišu ispiti znanja da bi se dobile ocjene za rad, a u čitateljskom klubu raspravlja se o književnim djelima – jednako kao i na satovima lektire koji su najčešće iznimno dinamični i uvijek aktualni jer su i književni klasici svevremenski. Učenici uvijek imaju svoje favorite (Kafka, Camus), ali i zahtjevan Gundulić može se u društveno-povijesnom kontekstu i na stilskoj razini obraditi vrlo zanimljivo. Uostalom, ni do sada mi nitko nije branio da godinama za lektiru obrađujemo Gavranovu Juditu, Tribusonovu fantastičnu novelu nakon Poeova Crnog mačka ili čak i trivijalnoga Alkemičara (Mit o Narcisu). Judita je, dapače, izvanredan primjer kako sinoptičkim čitanjem spojiti Bibliju, Marulićev petrarkizam i Gavranovu ljubavnu priču.

Ostaviti nastavniku autonoman izbor djela suvremenih autora zvuči jako moderno i demokratično, no u realnosti znači svaštarenje i subjektivnost, a u cjelini kaos bez sustava. (Nije mi jasno kako će učenik biti mobilan u obrazovnome sustavu ako svaki nastavnik realizira svoj vlastiti program.) Put prema čitanju i razvijanje ljubavi prema lijepoj riječi nužno je povezano s afinitetom prema izražavanju (bilo usmenome, bilo pisanome), a to postaje velik i ozbiljan problem današnjega „pre“informatiziranoga društva u kojemu moderna tehnologija faustovski čupa ljudsku dušu. Komunikacija svedena na slogove sa zaslona mobitela na kojemu se nižu poruke bez smisla životna je realnost, a nastava i lektira onda nastupaju kao represivan aparat. Učenici danas čitaju „kad i ako baš moraju“ jer im je jedini cilj ocjena, a čitanje iz užitka, kako je zamišljeno u kurikulu, postaje pusta želja, tek sjen’ što luta (ali ne ostavlja traga kao Shakespeare)… One koje zanima i koji su uživljeni u svijet književnosti nitko i nijedan program ne treba privlačiti čitanju. Takvi pišu u samoći svoje sobe literarne osvrte, prve priče, pjesme, eseje i najčešće su u razredu „čudnovati kljunaši“. To jednostavno mladima nije više „in“. A forsiranje romana reke suvremene književnosti samo je naša ambicija da u svijet mladih utkamo svoje vrijednosti stečene iskustvom. I čitanjem – klasika. (Jer samo su nam oni omogućili da možemo vrednovati i recentna književna djela.)

 Stoga je Nacionalna strategija poticanja čitanja apsolutno pozitivna mjera s ciljevima koji se preklapaju i s nastavom, međutim, nastava se (samo) po njoj ne može orijentirati jer ima za ciljeve prvenstveno odgoj i obrazovanje – i to jednako za buduće zanatlije kao i za intelektualce te njihovo aktivno sudjelovanje u građanskome društvu. Upravo onako kako su nam pokazali stari Pomet i Shakespeareov San ljetne noći– u cjelovitoj verziji.

Antonia Sikavica Joler, prof./Hrvatsko nebo