Što zapravo hoće Kulenovićevi memorandumaši?!
Još tada je Kulenović navijestio kako će žestoko uzvratiti na „ukazivanje vrha ledenog brijega politike koja datira iz devedesetih godina prošlog vijeka“, kako Bosna i Hercegovina – koja inače mirno brodi otkako njezinim javnim prostorom kormilare razni kulenovići – ne bi svršila kao Titanic. I, doista, glasoviti je krugaš ispunio prijetnju, prošloga je vikenda izveo jak tim ledolomaca, u kojem su značajnu ulogu odigrali (doživotni) predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća Marinko Pejić i predsjednik BIHAMK-a Ivo Komšić. Istina, ovaj drugi je od ljeta 2017. zadužen za pomoć na cestama, ali kada je riječ o „hrvatskom ledu“, pa makar eto i o samom vrhu ledenog brijega, ne može to proći bez makar jednoga Komšića. Ledolomca!
Uz dva standardna (poštena) Hrvata, Kulenović je uvezao i nešto istih takvih (zenička) Srba, iz Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost. Uz njih, njegovoj su se mobilizaciji odazvale sve bošnjačke udruge. Sve odreda „normalni ljudi“, da parafraziram toga bošnjačkog gaziju što se i u ratu hrabro borio, iz studija svoga privatnog radija i televizije, s mrskim neprijateljem. Štoviše, s neprijateljima svih boja. Priopćenje te družine iz prosinca, gotovo je, inače, jednako onomu koje je, čim se završila rasprava u Saboru, izdao SDA. Podvučeno, dakle, zelenim.
A ona dva-tri Srbina i tandem (poštenih) Hrvata Pejić&Komšić trebali bi, kao i mnogo puta do sada, potvrditi multietnički legitimitet Nacrtu memoranduma, toga žestokoga odgovora Hrvatskoj. Jasno, u Zagrebu se ove pisanije boje više negoli gripe koja tamo hara danima. (Jer – što može paracetamol Adilu Kulenoviću?!)
Zanimljivo je pritom i da Komšić I. drži da je ovo jedan vrlo važan, ma gotovo povijesni trenutak za Jedinstvenu i Nedjeljivu i Višestoljetnu. Uključivanje nevladina sektora u cjelini i drugih aktera u kreiranje javnog mnijenja događa se u posljednjem momentu jer nama se javno mnijenje stvaraju iz susjednih država, preko njihovih medija, misli Komšić, poentirajući kako su obilježavanje 9. siječnja i Deklaracija o položaju Hrvata u BiH zapravo sastavnice istog projekta – demonstracije moći i utjecaja Beograda i Zagreba na (medijski) „goloruko“ Sarajevo.
Jasno, kad govoriš iz bošnjačke perspektive, kako to i inače radi svaki ovdašnji Komšić, onda je nužno identificirati i Srbe i Hrvate kao unutarnje neprijatelje. Direktor BIHAMK-a koristi, dakle, prokušani recept i samo je pitanje dana kada će biti ovjenčan prvim mirnodopskim zlatnim ljiljanom.
Mada, kao ozbiljan kandidat za ovo odličje, nameće se i Pejić, kojega je, povjerio je u nedjelju svojim supatnicima s Adil begom na čelu, razočarala Kolinda Grabar Kitarović. A razočarala ga je jer „ponovnim sastankom s Recepom Tayyipom Erdoganom u relativno kratkom roku šalje poruku kako Hrvatska treba biti tutor Hrvata u BiH, a Turska tutor Bošnjaka u BiH. Grabar Kitarović je, inače, u Ankari boravila na poziv turskog predsjednika.
Temeljem čega je potencijalni zlatni ljiljan prosudio kakvu poruku šalje hrvatska predsjednica, nemoguće je dokučiti. No, Pejić – kao, uostalom, ni svekoliko ovdašnje javno mnijenje – nije reagira(l)o na Erdoganovu izravnu poruku: Daytonski sporazum treba mijenjati! Što je možda i logično, jer nije Alija ostavio BiH Kolindi, nego bratu Tayyipu.
A kad smo već kod oporuka, tapija i sl., znakovita je jedna Kulenovićeva izjava odmah nakon što su „normalni ljudi“ – a, evo, baš smo u ovome tekstu upoznali neke od njih – ostali zatečeni prošlogodišnjim vijestima iz Zagreba. „Nemam ništa protiv da su bh. Hrvati dio hrvatskog naroda. Ali u modernom smislu je nacija jednako država. Ako su sastavni dio hrvatske nacije, onda se suočavamo s teritorijalnim aspiracijama Hrvatske. Takva politika se već realizira na terenu. Imate dvije škole pod jednim krovom, dvojno državljanstvo“, detektira taj oprezni krugaš – „agresiju“.
Krenimo zato – jer svašta je Adil ovdje udrobio – od ovoga posljednjeg. Dvije škole pod jednim krovom jesu problem. Ali, Kulenović bi se, baš kao i ono defanzivno javno mnijenje o kojemu govori Komšić I., trebao baviti faktom da su katolički školski centri jedine multietničke škole u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu, tom „europskom Jeruzalemu“ – ponajviše.
A glede osobnog priznanja da nema ništa protiv da su bh. Hrvati dio hrvatskog naroda, to doista nikomu ništa ne znači. Što god on i njegovo (navodno) nevladino jato mislili, Hrvati su jedan narod. Ovdje, u Zagrebu, u Torontu i – ‘ajde da se malo našalimo – svojoj pradomovini Iranu. A ako Kulenović misli da nije razvidno kako se iz njegove „analize“ ne krije stara unitaristička ujdurma, slijedom koje bismo svi trebali biti – Bosanci, onda bismo doista trebali raspraviti o normalnosti, toj omiljenoj temi novopromoviranih (bošnjačkih) memorandumaša.
Uostalom, zna Kulenović, kao nekadašnji “čovjek posebna kova”, da je i kumrovečkom volšebniku propao projekt jugoslavenstva. A onda i Jugoslavija. (U biti, od svih Brozovih projekata najduže je izdržala Jovanka!). Ako je normalan, shvatit će kako se povijest uvijek ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Uostalom, među njegovim memorandumašima ima i uglednih marksista, poput aktualnog direktora BIHAMK-a, primjerice, pa ga mogu podsjetiti na ovo Marxovo zrnce mudrosti.
Uz opasku, tragediju smo već imali…
/HMS/http://hms.ba/Hrvatsko mebo