Marija Dubravac : NA MARINJE

Sretan imendan Marijama, Marijima, Marinama i Marijanima, koji nose prelijepo ime Majke našega Isusa Krista.

Marija Dubravac i uredništvo Hrvatskog neba

NA MARINJE

Snijeg zapado lenijom i selom
Kuće male ko pečurke stoje.
Skromne, mile, sve u velu bijelom
Zlo i dobro desetljećim’ broje.

Još se sjećam, Marinje je bilo
Moj imendan – u godini jednom.
Srdašce se dječje veselilo
Poklončiću, pa makar i bijednom.

Mladi, stari, u crkvu žurili
Marijansku blagoslovit svijeću.
Imendane selom čestitali,
Svečarima poželjeli sreću.

Orasa mi šaku otac dao
I rekao što već reći treba.
Za uši me malo povukao,
Nek narastem ‘‘visoka do neba.’’

Gle radosti, došla moja teta,
U rukama sepetić držala.
Donijela mi presence maleno
Od veselja dugo sam plakala.

Krmačica crna, a vrckava,
U naručje moje se skupila.
Živo željeh neka sa mnom spava,
Ne dadoh ju otkinut od krila.

Ljudi Božji, što je svega bilo
Knjiga bi se napisati dala.
Moja Gara, radovanje milo
U sjećanju zauvijek ostala.

Trkale smo šumom Rastovicom
Godila nam pjesma golubova.
U prirodi slavonskoga kraja
Uživale ko dva pustolova.

Došla zima, a na žalost meni
Zaklaše mi moju vjernu Garu.
Krik užasni, bol djetinje duše,
Utka se u srca spomenaru.

Na Marinje sjećanja ožive –
Ko u priči gledam davne dane:
Jedno dijete s prasencem na krilu
Moli Boga neka život stane.

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo