D. Pejčinović: BOSNA I HERCEGOVINA vs. VENEZUELA – SLIČNOSTI I RAZLIKE
BOSNA I HERCEGOVINA vs. VENEZUELA – SLIČNOSTI I RAZLIKE
Venezuela je južnoamerička država koja teritorijem (914.000 km2), stanovništvom (32 milijuna) i prirodnim bogatstvima (nafta) višestruko nadmašuje Bosnu i Hercegovinu, pa bi se moglo pomisliti da bilo kakve usporedbe tih dvaju zemalja nemaju nikakvog smisla. Međutim, politička kriza koja se posljednjih dana zahuktava u Venezueli pokazuje i neke sličnosti sa stanjem u BiH, pogotovo kad je riječ o utjecaju vanjskih čimbenika. Kako novi svjetski poredak izgleda „na terenu“ BiH i Venezuele, i jesu li demokratske vrijednosti uopće važne njihovim samproglašenim zaštitnicima?
Maduro vs. Guaido
U Venezueli je nakon smrti autoritarnog populista Huga Chaveza svu vlast prigrabio njegov nasljednik Nicolas Maduro, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima prošle godine. Venezuelanska oporba na izborima nije sudjelovala i, vjerojatno s pravom, osporava njihove rezultate. Oporbeni vođa i predsjednik Nacionalne skupštine Juan Guaido otišao je korak dalje, te pred nekoliko dana proglasio samoga sebe privremenim predsjednikom države, a „nelegitimnom“ predsjedniku Maduru ponudio amnestiju. Sukob između dvojice „predsjednika“ upitnog legitimiteta odmah je privukao pozornost međunarodne zajednice, uključujući i Vijeće sigurnosti UN-a. Demokratske države, ponajprije SAD i EU, svrstale su se na stranu mladog branitelja demokracije Guaida, dok su režimi u Rusiji i Kini poduprli starog kamiondžiju Madura. Stvarni uzrok sukoba između velesila vjerojatno se krije u bogatim nalazištima nafte koja tek čekaju svog vlasnika, a ne u prepucavanju oko ne-legitimnosti ovog ili onog predsjednika. Možda bi za Venezuelu bilo najbolje da, po uzoru na BiH, umjesto jednog predsjednika izabere trojicu; prvi bi predstavljao Rusiju (Maduro), drugi Ameriku (Guaido), a treći – venezuelanski narod!
Komšić vs. Maduro
Usporedba kaotičnog stanja u Venezueli sa prividno mirnim stanjem u Bosni i Hercegovini nameće se sama od sebe kao dobar pokazatelj nevjerojatne količine licemjerja i pokvarenosti tzv. međunarodne zajednice, u prvom redu zapadnih demokracija. Oni koji danas rogobore zbog nedemokratskog izbora predsjednika Madura, nisu ni riječ prozborili o istom takvom, ako ne i gorem, „izboru“ Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ako ništa drugo, Maduro je do nedavnih izbora imao legitimitet da predstavlja narod Venezuele, a, po nekim procjenama, i danas ga podupire polovica građana. Najjednostavnije rečeno, ako je i pokrao izbore netko ga ipak podržava!
S druge strane, antihrvatski član predsjedništva Željko Komšić, po treći puta izabran muslimanskim glasovima, nikada nije imao legitimitet da predstavlje Hrvate, i to je jasno svim ambasadama u Sarajevu, od američke do ruske. Zašto onda, unatoč tome, naši partneri i saveznici u EU i NATO-u i dalje podržavaju nelegitimnog, nedemokratskog klauna u predsjedništvu BiH, čija je jedina uloga ponižavanje jednog konstitutivnog naroda i pogoršavanje ionako loših međunacionalnih odnosa?! Za razliku od Venezuele, u kojoj legalnost i legitimnost predsjedničkog položaja ovisi o podršci birača (i, naravno, vojske), u beha protektoratu Visoki predstavnik Valentin Inzko može, bez ikakvih prepreka, smijeniti najviše dužnosnike i postaviti svoje marionete. Do sada su bosanski guverneri diktatorske ovlasti koristili isključivo kako bi napakostili hrvatskom narodu (uz časnu iznimku slovačkog diplomata Miroslava Lajčaka). Da je Inzku doista bio na srcu demokratski napredak BiH mogao je smijeniti Komšića i zabraniti mu daljnje političko djelovanje „zbog antidejtonskih aktivnosti“; umjesto toga, u izvješćima VS UN-a redovito je klevetao najmanji i najugroženiji narod, Hrvate, zbog toga što ne pristaju na ulogu obespravljene nacionalne manjine, i još se, koje li drskosti, pozivaju na izvorni dejtonski sporazum?! Strogo pravnički gledano, upravo bi Valentina Inzka trebalo smijeniti zbog antidejtonskih aktivnosti!
Petrodolari vs. demokracija
Iako BiH nema naftne zalihe poput Venezuele, utjecaj naftne politike i petro-dolara itekako se osjeća, pogotovo kad su u pitanju predstavnici zapadnih zemalja; zbog tričavih razloga neki veleposlanici spremni su kompromitirati vanjsku politiku svojih država i pljunuti na međunarodne sporazume, ali i samu ideju demokracije. Gledajući Venezuelu (a nažalost i Francusku), čini se da su nasilne demonstracije jedini način da se pozornost vlastodržaca skrene na prave probleme. Oni koji se ne bune, po mišljenju zapadnih „demokrata“, samim time izražavaju mirenje s postojećim stanjem, pa su sami krivi za svoju sudbinu. Jesu li tvorci takve politike svjesni svoje odgovornosti za moguće buduće sukobe?
Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo