F. Antunović: Posavina – Lovačke bajke Jerka Zovke i dodrinaško-antifa-bošnjačka “sekirancija”

Nakon što su Hrvate u BiH na zadnjim izborima Bošnjaci opet preglasali i po treći put Sejdu Komšića nametnuli za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a ide se i na uništavanje Hrvata u Domu naroda, sve su glasniji i češći zahtjevi za obnovom hrvatskog entiteta Herceg-Bosna. Jednako glasna je i hrvatska antifa, dodrinaši s krajnje desnice i bošnjački licemjeri koji su protiv hrvatskog entiteta jer brinu za navodno prodani i izdani veći dio Posavine. Bošnjake, dodrinaše i antifu unakažena Srebrenica i Istočna Bosna ni malo ne brinu iako su komplet u sastavu Rep. Srpske. Antihrvatskom devetom krugu iz Danteovog ljetovališta samo su Hrvati na srcu. U to ime pozivaju se na Jerka Zovku i njegovu knjigu. Da nije tragično bilo i smiješno jer Zovko svoju slavu nije stekao izdavanjem knjige nego kao najbrži sprinter u bježanju s posavske bojišnice.

Jerko Zovak, autor knjige „Rat u Bosanskoj Posavini 1992.“, hrvatski je ratni vojni invalid (HRVI) sa 60 posto tjelesnim oštećenjem koje je zadobio tijekom borbi u Posavini.

Po njegovoj izjavi i izjavi još dvojice svjedoka, pokraj tenka na kojem se nalazio pala je granata pri čemu je uslijed detonacije pao na zemlju i povrijedio kralježnicu. Kako prenose izvori, čudno je što događaj nije zabilježen u ratnom dnevniku, niti je isti bio u bolnici, tako da ne postoji ambulantski protokol osim ako nije naknadno naručen?!

U prvom stupnju je dobio 40 posto, a u drugostupanjskom rješenju nakon 20-tak dana, 60 posto trajno tjelesno oštećenje HRVI. On je danas korisnik invalidske mirovine s činom bojnika, a pribavio je sebi i nalaze o PTSP. Papirnato je sve pokriveno ali, ako su izvori prenijeli točnu informaciju, čast ovog časnika u mirovini i te kako je diskutabilna.

Optužujući u svojoj knjizi sve i svakoga, Zovak u stvari interpretira lov na vještice što je sigurno alkemija za dušu onih koji su, kao i on sam, na bojišnici dali sebi tako jak vjetar u leđa da im je stražnjica pomodrila od silnih udaraca njihovih peta. Nije poznato je li se i tako zarađene modrice također uračunavaju u postotak invalidnosti?! Kao pripadnik 108. brigade HV-a, Zovak je na posavskoj bojišnici proveo šest mjeseci koji mu sad služe kao temelj za „stručnu“ analizu i moralno pravo kojim za izdaju optužuje druge a ne samog sebe iako je upravo on bez odobrenja nadređenih napustio bojišnicu (?!) što je očito u skladu s njegovom časničkom čašću. Nepoznato je što to Jerka uopće kvalificira za ovu temu?! Očito samo bacanje prašine u oči kako bi opravdao svoj sramni čin neposluha i bježanja s borbenih položaja koji su na čuvanje bili povjereni i zapovjeđeni njegovoj 108. brigadi HV-a.

Službeni stav hrvatske politike i hrvatske vojske kaže kako su za pad Bosanskog Broda i cijele Bosanske Posavine krivi 108. slavonsko brodska brigada, 101. bosansko brodska i 3. A gardijska brigada jer su te tri brigade prije pada Posavine, uslijed neposluha i bez naredbe, faktički bez borbe napustile svoje položaje na bočnoj obrani B. Broda uslijed čega se srpska vojska doslovce ušetala u B.Brod koji je u međuvremenu bio par dana doslovce prazan. Ulaskom srpske vojske u B. Brod glavnina HVO i neke postrojbe HV-a u dubinskom bojištu prema Doboju ostale su u polu okruženju uslijed čega je došlo do pucanja obrambene koncepcije, pada borbenog morala, rasula u vojnim postrojbama i shodno tome do raspada zapovjednog lanca. Oni koji su prvi napustili položaje oko B. Broda prebacili su se preko Save i ostali u Slavoniji, a neki su produžili u Zapadnu Europu gdje su im obitelji već bile smještene. Najveći paradoks je žalosna činjenica kako upravo iz tog klupka koje je prvo napustilo Posavinu, kreće bjesomučna, sustavna i kontinuirana kampanja o navodnoj tuđoj izdaji Posavine?!

Iako je nakon gubitka Bosanskoga Broda i Posavine u svojim izvještajima glavnom stožeru u Zagrebu kao glavni uzrok za pad Posavine naveo samovolju zapovjedništava 108. u kojoj je i aktivno djelovao i sam Jerko Zovak, zatim 3 A brigade i 101 brigade HVO-a, Stipetić je djelomično promijenio mišljenje jer je knjiga Jerke Zovka o generalu pružila alibi koji ga oslobađa vlastite odgovornosti, što je Stipetić očito objeručke prihvatio. Njegova tvrdnja kako nije bio obaviješten od strane politike, u svojstvu laži pada u vodu što najbolje dokazuje njegov intervju Nacionalu u 2007 god. Ako je politika aranžirala izdaju valjda se gen. Stipetić do 2007 mogao informirati i biti obaviješten, ili je njegova va obaviještenost vidjela svjetlo dana tek prosvjetiteljem Jerkom (?!), to neka svatko sam za sebe zaključi.

Petnaest godina nakon pada Posavine gen. Stipetić 2007. god. u Nacionalu kaže: „Prvi put 108. brigada iz Slavonskog Broda je kao glavni nositelj planirane ofenzive bez mog znanja i dopuštenja preko noći napustila položaje i vratila se u Slavonski Brod, a drugi put je to bilo početkom prosinca 1992. kad sam sve već dogovorio s Tuzlanskim korpusom Armije Bosne i Hercegovine i njihovim zapovjednikom Željkom Knezom. Neugodno sam se iznenadio kad smo krenuli u akciju, a nismo čuli niti metka ispaljenog od strane Tuzlanskog korpusa, nisam mogao niti stupiti u vezu s njima.”

S obzirom na to da Stipetić ima dvije oprečne izjave, one najbolje potvrđuju njegovo znanje taktičkog laganja mada loše kvalitete. Je li Stipetić lagao u prvom ili ovom sadašnjem izvješću?! Dokazi koje nam Stipetić i Jerko nude govore kako je laž upravo ovo što sad govore i pišu.

Stipetićevom zadnjom izmijenjenom izjavom, ipak se nije dala korigirati istina o samovolji 108.: “I dalje zamjeram što su izvlačenje počeli bez zapovijedi, ali ispričavam se zbog izjave da su kukavički pobjegli.“ I umjesto da je kao zapovjednik bojišnice, kaznio izdaju odnosno „povlačenje bez naredbe“.

U znak zahvalnosti za dobiveni alibi u Zovkovoj knjizi Stipetić se revanšira autoru knjige i njemu sličnim uzročnicima pada Posavine tako što i on njima nudi alibi: „Žao mi je što sam takvu izjavu dao u trenutku kada nisam znao cjelokupnu situaciju koja je bila na ovom ratištu.” ?!

A što je s onom Stipetićevom izjavom Nacionalu 2007?! Ako jedan zapovjednik bojišnice nije znao u to vrijeme što mu se dešava na bojišnici, nije ni čudno što je ta bojišnica pala zbog takve “sposobnosti”.

Zbog vlastitih slabosti i grijeha ovaj dvojac prebacuje odgovornost na druge što nije nikakva novotarija. Poncije Pilat je na isti način prao ruke od odgovornosti za Isusovo raspeće. Još su neposluh i bježanija nagrađeni činom bojnika i 60 postotnim jako unosnim vojnim invaliditetom. Međutim, to Zovku očito nije dovoljno nego pišući knjige o teorijama zavjere, zarađuje na nesreći hrvatskog naroda koju je on sam neposredno prouzročio?! Za takvo spisateljstvo i nisu potrebni istiniti navodi nego đon od obraza.

Što je Zovak svojom knjigom javnosti dokazao, a što Stipetić svojim smušenim iskazima koje mijenja u taktu sekundare?! Dokazali su školski primjer kako nesposobni vojni zapovjednici svoje greške prikrivaju svojim izjavama i knjigama o tuđoj izdaji – eto, samo to. U to ime za njih dvojicu i njima slične važi jedna mudra izreka: “Vaši što rjeđi posjeti uvećavaju prijateljstvo.”.

Još je žalosnija Zovkova PTS teza o navodnom dogovoru Bobana i Karadžića od 06.svibnja 1992. u Grazu jer se u tom “sporazumu” navodi upravo suprotno: Sporazum je nemoguće postići zbog oprečnih stajališta jer Hrvati Posavinu smatraju svojom, a Srbi svojom.

Inače, kakav je to mazohistički dogovor Bobana i Karadžića o navodnoj izdaji Posavine kada su upravo nakon tog sastanka zbog te iste Posavine poginule tisuće Hrvata i Srba?! Pad Posavine nije rezultat nikakvog dogovora, izdaje ili prodaje nego isključivo pitanje i problem vojnih zapovjednika na terenu od čega će oni bježati do smrti. Možda je neka klasična izdaja i planirana ali ona nije ugledala svjetlo dana. Posavina je prvenstveno pala jer se nije branio narod već prazne kuće. Tamo gdje je narod u svojim naseljima ostao usprkos svemu, tamo je obranjen i taj narod i taj teritorij što najbolje dokazuju Orašje, Boderište kod Brčkog i dijelovi općine B. Šamac i Gradačac.

Iako je pred sam početak rata srpska propaganda predstavljala posavske Hrvate kao do zuba naoružane ustaše koji čak i očima kolju srpsku nejač, istina je da Posavci nisu bili ni organizirani, niti naoružani jer u to vrijeme Hrvatska nije imala dovoljno oružja ni za sebe. HVO je djelovao više kao dragovoljačka vojska, a ne vojska popunjena svim vojnim obveznicima. Što se tiče muslimana-Bošnjaka u HVO većinom su bili samo oni koji nisu uspjeli “na vrijeme” pobjeći dok je njihova lojalnost šetala od podnošljivog do jakog problematičnog. Posebice nakon 93`, kada je počeo muslimansko-hrvatski oružani sukob u središnjoj Bosni, a zatim i u Hercegovini, lojalnost muslimana u HVO srčano se priklanja politici Izetbegovića i Sarajeva.

Tzv. “Koridor” u Posavini ima lijevu sjevernu stranu s koje su cijeli rat djelovali Hrvati i desnu južnu s muslimanskom vojskom (tzv. Armija BiH), pa se postavlja pitanje Bošnjacima koji optužuju predsjednika Tuđmana za izdaju zašto oni s južne strane koridora nisu nikada iz Tuzle i Srebrenika krenuli u presijecanje i osvajanje pravca iako Tuzla praktično nije osjetila rat?! Nije tajna, muslimanska vojska iz Tuzle ratovala je u Središnjoj Bosni protiv Hrvata. Nisu jarani mogli stići na obje strane. Na stranu što su u Orašju pri HVO-u muslimani tri puta od Alije Izetbegovića dobili naredbu da započnu sukob s Hrvatima

Fascinantna je istovjetnost stavova hrvatske antife, dodrinaške desnice i velikobošnjaka koji predsjednika Tuđmana i Hrvatsku u jednoj te istoj rečenici istovremeno optužuju za navodnu agresiju na BiH i izdaju BiH jer navodno nisu vojno pomogli?!
Kad god vukući za vrh konca razmotate ovo antihrvatsko klupko u njemu uvijek nađete tu istu ujedinjenu veleizdajničku ekipu koja podmeće teoriju zavjere, a onda se na njih namataju konci njihovog simpatizerskog stada.

Filip Antunović/Hrvatsko nebo