Davor Čelan: Vrati se predsjedniče, Hrvatska te zove!
U ovoj još mladoj godini, trebali bi se održati EU i predsjednički izbori. Ovu izbornu godinu će vjerojatno kao i prethodne izborne godine obilježiti mnoge političke trzavice, kao i mnoga obećanja, koja se ne mogu ispuniti, kako to već uobičajeno i biva u izbornoj kampanji. Ova izborna godina, ipak bi trebala doživjeti svoju potpunu kulminaciju tek u prosincu 2019. godine, kada nas očekuju novi predsjednički izbori. Birači globalističkog opredjeljenja mogli bi imati više opcija na EU-izborima, pa vjerojatno i kandidata na predsjedničkim izborima u prosincu. Svakoj realnoj osobi, pa i onima koji su članovi HDZ-a je jasno, da će ovakav HDZ s trenutnim vrhom biti sve, samo ne opcija za osobe suverenističkog opredjeljenja. Čak i politička opcija “Neovisni za Hrvatsku”, koja se u hrvatskoj javnost često potencira kao ta suverenistička opcija, u najmanju ruku nije idealno rješenje, koje birači suverenističke orijentacije trenutno na hrvatskoj političkoj sceni traže. Tako bismo vrlo jednostavno mogli doći do konstatacije, kako osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja nemaju ozbiljnu opciju, kojoj bi mogli dati svoje povjerenje na sljedećim EU-izborima, pa onda na koncu i na sljedećim predsjedničkim izborima . Ipak, nije sve tako crno kako se na prvi pogled čini.
Hrvoje Zekanović iz Hrasta, itekako ima potencijal, posebice kada pogledamo njegovo javno djelovanje u Hrvatskom saboru i izvan, da bude ta osoba, odnosno da politička platforma kojoj pripada, bude opcija, kojoj bi birači suverenističkog opredjeljenja mogli dati svoje povjerenje. Nažalost, suludo je očekivati, da bi osobe koje su se okupile oko Hrasta u budućnosti mogli imati veći utjecaj u zakonodavnoj, pa rezultirajući s time i u izvršnoj vlasti. Čak i da ostvare nakon ove političke godine ozbiljniji rezultat na sljedećim parlamentarnim izborima, koji će se vjerojatno održati tek 2020. godine, apsolutno je nerealno očekivati, da bi trenutni vrh HDZ-a, u slučaju takvog scenarija, koalirao s osobama poput Zekanovića i Sačića, kada će sigurno imati stranke globalističkog opredjeljenja, koje su trenutnom vrhu HDZ-a puno prihvatljivije od “populističkih” stranaka, kako ih Plenković i Kuščević često vole etiketirati, jer za njih je svaka suverenistička opcija “populistička”. Bez problema se može konstatirati, da Plenković puno više voli surađivati sa strankama koje su njemu svjetonazorski bliske, a ne s opcijama, koje su izvornom HDZ-u, HDZ-u dr. Tuđmana, programski i svjetonazorski bliže. Za EU-izbore, koalicija sastavljena od Hrasta i HKS-a sigurno može biti izbor za osobe iz suverenističkog bazena. Međutim, za predsjedničke i parlamentarne izbore, ipak je nerealno očekivati, da bi takva koalicija mogla imati veliki utjecaj. Već sljedeći problem za osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja, u koje pripada i moja malenkost, predstavljat će upravo predsjednički izbori.
Sada će te se možda upitati, kako dolazim do takve konstatacije?
Odgovor je: Čak da se netko i kandidira iz koalicije Hrast-HKS, što je Zekanović i najavio, nerealno je očekivati da bi taj kandidat, u slučaju da HDZ podrži KGK, imao ikakve izglede, da uđe u drugi krug. Jednostavno treba konstatirati i priznati, da bi kandidat koalicije Hrast-HKS već u startu imao ograničene kapacitete, od primjerice HDZ-ovog i SDP-ovog kandidata, čije stranke uvijek mogu mobilizirati svoju biračku bazu na terenu. Tako bi se najkasnije u drugom krugu, glasovanje za osobe suverenističke orijentacije moglo svesti na dvije opcije, koje u najmanju ruku nisu idealne. Pojedine osobe će u takvom slučaju birati onog kandidata, koji se čini prihvatljivijim, iako je taj kandidat udaljen daleko od idealnog rješenja, dok će ostali razočarano prekrižiti svoj glasački listić. Ipak smatram, da postoji idealno rješenje, s kojim bi osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja ponovno imali opciju na predsjedničkim ali posebice parlamentarnim izborima 2020. godine. Koliko je takva moja želja realna? Ona se na prvu ruku ni ne čini realna, ali poznavajući hrvatsku političku scenu i način kako se u HDZ-u mijenjaju predsjednici, ona je daleko udaljena od nemogućega .Sada se upravo želim referirati na misao, koji sam postavio u naslov ove kolumne. Ako ste mislili, da je poanta ove kolumne referirati se isključivo na predsjednika svih Hrvata, dr. Tuđmana, onda niste u potpunosti pogodili poantu ove kolumne. Ipak, s naslovom sam jasno želio ukazati na težnju hrvatskog naroda, da se osoba približna Tuđmanovom kapacitetu vrati na hrvatsku političku scenu. U tom slučaju izbor za osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja, u koje pripada i moja malenkost, bi bio vrlo jednostavan. Te bismo svi doista imali opciju, kojoj bismo mogli dati svoje povjerenja i koja bi zasigurno imala velike izglede, da preuzme najvažniju funkciju u budućoj izvršnoj vlasti.
Boji ga se vrh SDP-a, ali i HDZ-a!
Sada će te se vjerojatno upitati, koja je to osoba, čiji povratak na hrvatsku političku scenu priželjkujem? Neki su vjerojatno naslutili na koju osobu mislim, a ostali će to također vrlo brzo moći zaključiti. Naime, koja je to osoba, koja već 2 i pol godine nije uključena u politička zbivanja u Hrvatskoj, a mediji pa i mnogi političari se te osobe, unatoč toj činjenici, jako boje. Kako to, da je ta osoba, po mainstream medijima toliko politički ograničena, a svi antihrvatski elementi ju se strašno boje? Mnoge osobe, kršćansko-suverenističkog opredjeljenja, u koje pripada i moja malenkost, pa i mnogi članovi HDZ-a upravo žele, da se ta osoba vrati na čelo državotvorne stranke, Hrvatske demokratske Zajednice, te ju povede onim putem, kojim ju je dr. Tuđman poveo još 90-ih godina. Vjerujem da je svima sada jasno, koja je bila moja misao na početku ove kolumne, i od koje osobe priželjkujem, kao i mnogi drugi, da se ponovno vrati na hrvatsku političku scenu.
Riječ je dakle o , bivšem predsjedniku HDZ-a, koji je pokazao kako vratiti HDZ na onaj izvorni program, kojeg je ta stranka zastupala 90-ih godina. Zanimljivo je, kako razni mediji, analitičari i političari u hrvatskoj tvrde, kako Karamarko ne bi imao više nikakve šanse u HDZ-u, a kamoli na političkoj sceni u Hrvatskoj. Isto tako je zanimljivo, kako svi ti antihrvatski elementi tvrde, da Karamarko nikako ne bi bio dobar premijer za RH. Pitanje je samo, ako su toliko sigurni, da Karamarko nema više nikakve političke šanse, zašto ga se onda toliko boje? Zašto ga stalno spominju, kada je toliko nebitan, kako oni tvrde? Svima bi trebalo biti jasno, u slučaju da se Karamarko vrati na hrvatsku političku scenu, on bi sigurno imao velike izglede za nove političke pobjede. Činjenica je, da se Karamarka ne boje samo u SDP-u, ne boje ga se samo u partiji, koju je pet puta pobijedio, boje ga se sigurno i u vrhu HDZ-a, jer znaju, da bi se pod vodstvom Karamarka, HDZ ponovno vratio tamo gdje je svjetonazorski uvijek i pripadao. Znaju isto tako, da ne bi više bilo koalicije s Pupovcem i HNS-om, te znaju i osobe poput Kuščevića i Jandrokovića, da više ne bi bili visoko pozicionirani u HDZ-u, kao što su to trenutno.
Konstatiram, Plenković se čak više boji Karamarka od pojedinih SDP-ovaca, jer kako drugačije objasniti činjenicu, da je usredotočen na to, da se što prije obračuna s političkim istomišljenicima Tomislava Karamarka. Mogućeg povratka se ne boje samo trenutno još najveće stranke RH, HDZ i SDP, već i osobe iz platforme Most, koji su ga diskreditirali odmah na početku, te su ga ti politički diletanti na koncu uz pomoć drugih, politički eliminirali. No Karamarkovog povratka boje se sigurno i osobe poput Željke Markić, jer bi se njihov utjecaj nakon povratka Karamarka po meni snažno smanjio. Upravo Markićka i njeni istomišljenici, koji su sve samo najmanje suverenisti, nakon eventualnog povratka Karamarka, ne bi više tako često iskakali po pitanju suverenističkih pitanja, niti bi se tako često potencirali u javnom prostoru, kao osobe suverenističkog opredjeljenja. Antihrvatskim medijima je itekako puno prihvatljivija Željka Markić od Tomislava Karamarka, upravo iz razloga, što bi Karamarko doista provodio suverenističku politiku, dok se Željka Markić za to trenutno de facto ne zalaže. Sada će te se možda upitati, kako konstatiram, da Željka Markić ne podržava politiku koju je provodio Karamarko? No činjenica je, da Markićka nije sudjelovala u domoljubnoj koaliciji, koju je Karamarko nudio svima, te je pridonijela do toga, da umjesto Kramarka prvo Orešković, pa onda Plenković bude premijer RH. Sve to me dovodi ponovno na konstataciju, da bi upravo povratak Karamarka na čelo HDZ-a bilo idealno rješenje za osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja.
Karamarko može zamijeniti Plenkovića!
Sada su mnoge osobe vjerojatno potpuno drugačijeg uvjerenja, te će tvrditi, da Karamarkov povratak ne bi bilo nikakvo rješenje, a kamoli idealno. U takvoj tvrdnji, te će osobe navoditi mnoge argumente, koje smatram u potpunosti deplasiranima, te ću u nastavku neke od njih opovrgnuti. Kao jedan od argumenata se navodi, da Karamarko nema karizmu, te bi u slučaju da čak i zasjedne na vrh HDZ-a, sigurno izgubio parlamentarne izbore 2020. godine, jer bi ga mediji ponovno razapeli. Smatram, da je druga tvrdnja, da bi Karamarka mediji ponovno razapeli u potpunosti točna. Ali ne vidim što bi tu bilo pretjerano loše za HDZ, pa i za hrvatski narod u konačnici. Upravo bi takav ponovni napad medija na Karamarka dobrodošao, jer bi ponovno mobilizirao suverenističko biračko tijelo u cijeloj Hrvatskoj, Herceg-Bosni i inozemstvu. Sada imamo eklatantan primjer, da su mnogi mainstream mediji čak i skloni HDZ-u.
No, što je u tome dobro za hrvatski narod?
Odgovor je: Ništa. Dobro je jedino za globaliste, jer znaju, da imaju dobrog lidera u personi Plenković, kada im lider već ne može biti Bernardić. Nadalje želim konstatirati, da je u potpunosti deplasirano tvrditi, da Tomislav Karamarko nema karizmu za lidera suverenističke opcije. Što su razlozi, radi kojih dolazim do takve konstatacije? Osoba, koja po nekima nema karizmu, da bude čelnik HDZ-a, zasigurno ne bi pet puta pobijedila izbore, od kojih četiri vrlo uvjerljivo. A da se razumijemo, da se nije dogodila velika izborna krađa pod pokroviteljstvom Apisa, peta izborna pobjeda Tomislava Karamarka bi bila još puno uvjerljivija. Također, Karamarko bi vjerojatno naslijedio Milanovića na mjestu premijera RH, te sada kao hrvatski narod ne bismo bili u problemu, u kojemu se trenutno nalazimo. One osobe suverenističkog opredjeljenja, koji zastupaju takvu tezu samo pokazuju, da su upali u zamku svih antihrvatskih medija, koji su Karamarka cijelo vrijeme prezentirali kao osobu bez karizme, koja nije dorasla mjestu predsjednika vlade. Jer medijima je cijelo vrijeme bio cilj diskreditirati Karamarka, ali ne njega kao osobu nego politiku za koju se besprijekorno zalagao, te takvo mišljenje nametnuti mnogim osobama, posebice onima koji su dvojili između Most-a i HDZ-a. Upravo su te osobe na kraju iz svih tih razloga nasjeli na političku platformu MOST. Karamarka se trebalo diskreditirati, kako ne bi postao premijer RH, u čemu su nažalost i uspjeli.
Onda si vjerojatno ponovno postavljate pitanje, zašto smatram, da bi povratak Karamarka na čelo HDZ-a bilo idealno rješenje? Kada već jednom nije uspio u naumu, da postane premijer RH. Prije svega smatram, da bi Karamarko ponovno uspio koliko toliko ujediniti sve suverenističke opcije, kao što je to napravio i s domoljubnom koalicijom. Karamarko za razliku od osoba poput dr. Mire Kovača, Davora Ive Štiera itd. nije podržavao Plenkovića i njegovu vladu, te bi trebao biti prihvatljiv za mnoge osobe suverenističkog opredjeljenja, koje su u potpunosti nezadovoljne briselskom politikom Andreja Plenkovića. Povratak Karamarka na čelo HDZ-a bi ujedno rezultirao i sa spasom HDZ-a, onog HDZ-a, dr. Tuđmana.
Mnogi će sada tvrditi kako ovakav trenutni HDZ ne treba spašavati, nego svu energiju treba usmjeriti u formiranje nove kršćanske-suverenističke opcije. “Neovisni za Hrvatsku” radi svoje nejasne politike prema Hrvatima Herceg-Bosne, svoje sebičnosti i svoje neaktivne politike to zasigurno nisu. Tako bismo trebali doći konstatacije, da bi formiranje nove suverenističke opcije oduzimalo previše vremena, te bi u potpunosti bilo nerealno pa i suludo očekivati, da bi takva opcija već nakon sljedećih parlamentarnih izbora mogla imati utjecajnu ulogu u izvršnoj vlasti RH. Povratak Karamarka na čelo HDZ-a, mogao bi rezultirati s time, da eventualna suverenistička koalicija okupljena oko HDZ-a, uvjerljivo pobjedi ovakav SDP, koji je u ovom trenutku Bogu hvala pred raspadom. Eventualna pobjeda HDZ-a na čelu s Karamarkom osigurala bi lustraciju u RH, te vlast koja će nastaviti tamo gdje je HDZ završio 99-te. Ipak, za takav razvoj situacije mnogo se toga treba poklopiti, i takav razvoj se ne čini najrealnijim.
Prije svega na sljedećim EU-izborima, HDZ bi trebao izgubiti veliko povjerenje, što bi rezultiralo s tim, da bi se u vrhu HDZ-a mogla dogoditi velika panika, što bi rezultiralo s velikom brigom kod osoba u vrhu HDZ-a, da bi mogli izgubiti predsjedničke pa onda i za njih puno važnije parlamentarne izbore. Znamo kako završava takav scenarij u HDZ-u. Naime, u HDZ-u se često vrlo brzo nakon panike rješavaju svojega predsjednika, a to bi u ovom slučaju bio Andrej Plenković. U HDZ-u se nakon smjene predsjednika uveliko mijenja smjer politike. Kako je dosadašnja politika pod Plenkovićem bila globalistička, u slučaju da on napusti čelnu poziciju HDZ-a, za očekivati je, da bi se HDZ ponovno vratio suverenističkom političkom smjeru. To bi bila idealna prilika, da se Karamarko vrati na čelnu poziciju HDZ-a, te da okupi istomišljenike oko sebe, s kojima bi mogao pobijediti na parlamentarnim izborima 2020. godine, te tako vratiti HDZ-u ugled kakav je 90-ih godina imao.
Karamarko je već jednom pokazao, da stranku koja je na podu u vrlo kratkom periodu može dignuti na vrh. Onda je HDZ-ov rejting doista bio na podu, nakon vladavine Jadranke Kosor, danas ni HDZ nije toliko u lošem stanju, što se tiče rejtinga, ali svakako na podu što se tiče programa, koji je sve samo ne kršćanski i suverenistički. Vjerujem, da mnoge osobe podržavaju ovakav scenarij, te se nadaju da se misao koji sam postavio na početku kolumne “Vrati se predsjedniče, Hrvatska te zove!” ostvari. Jer Karamarko je doista od 2012. do 2016. godine pokazao, da je nakon Tuđmana najbolji predsjednik kojega je HDZ imao. Karamarko poznaje procese i osobe u HDZ-u, te bi stranku vrlo brzo programski mogao konsolidirati, te napuniti hrvatskim sadržajem, kojega je HDZ pod vodstvom Plenkovića u potpunosti izgubio. Koliko je takav scenarij realan, budućnost će pokazati. Međutim, uvjerenja sam, da bi takav scenarij bio idealan za osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja, u koje pripada i moja malenkost. Ne želim prejudicirati, ali u slučaju da HDZ ne doživi loš rezultat na sljedećim EU-izborima u svibnju, u vrhu HDZ-a se neće ništa bitno promijeniti. Treba konstatirati, da se HDZ-ovci neće mobilizirati protiv Plenkovića, sve do trenutka, dok ne smatraju, da im je ugrožena pobjeda na sljedećim parlamentarnim izborima, pa vezano s time i vlast.
Davor Čelan/Hrvatsko nebo