Svjetla Božića minulih vremena

Noć je, smirila se gužva koja kod nas u večernjim satima zavlada u dnevnoj sobi. Jedno za drugim djeca su otišla na spavanje, moj suprug, poznati ranoranilac, prvi.

Ugasila sam televizor, pokupila sitnice koje su na stolu ostale iza djece („Sutra ću pospremiti, mama…“, rekla je najmlađa, skrivajući rukom zijevanje) i sada čitam pomalo, ali ne baš previše koncentrirano.

Vani je mrkli mrak, većina svjetala na susjednim zgradama već je pogašena, ulicama tek povremeno prođe rijetki automobil. Pogasila sam sva svjetla osim lampe u dnevnoj sobi, skuhala si čaj i sada sjedim u fotelji pored nje s knjigom u krilu u svom trenutku mira, tako rijetkom u velikoj obitelji poput naše.

Očaravajuća mirnoća

No misli mi bježe. I svako malo uhvatim samu sebe kako gledam u visoku, okićenu jelku u drugom kraju sobe na kojoj se polako i smirujuće pale i gase lampice ritmom raznih boja. Svjetlucaju čas crvenom, čas zelenom, pa plavom i onda bijelom svjetlošću, pa se najednom sve zajedno upale, ali polako, kao da očima žele dati vremena da se priviknu na to obilje svjetlosti. Onda se polako, vrlo polako svjetlost stiša i cijela jelka zavije se u mrak. A ja gledam i čekam. Već u idućem trenu zasvijetlit će one crvene boje i blagom, toplom svjetlošću obasjati kugle koje vise s grana jelke, dugi lanac od srebrnih perli, figuricu ptičice koja pjeva na grani, anđela koji je sklopio ruke i moli. I jaslice: malog Isusa koji pruža ruke, Mariju na koljenima i nagnutu nad njim, Josipa kako sa štapom u ruci stoji malo dalje i bdije nad njima. Gledam jelku u kutu naše dnevne sobe: Kad se smiri sva užurbanost dana i sve polako utone u noć i san, u snovitom polumraku sobe promatram je i prisjećam se svih prethodnih Božića i trenutaka vezanih uz nju. Gle, onu kuglicu kupila sam na Badnjak neposredno prije nego što nam se najmlađa kći rodila, zajedno s još tri. Nisu bile jeftine, ali ipak sam odvojila za njih, kao mali dar djetetu koje se rodilo točno dva tjedna kasnije. I dobro je da jesam, već idućeg Božića mjesta na kojem sam ih kupovala više nije bilo. A one tamo, sasvim bijele i posute svjetlucavim prahom, prve su kuglice koje smo nabavili, ubrzo nakon vjenčanja. Suprug ih je donio iz Austrije, za našu prvu jelku. Ah, tog Božića zamalo smo ostali bez nje, čekali smo zadnji tren kako bismo našli koju po cijeni prikladnijoj za naš novčanik mladog, tek vjenčanog para, ali te je godine jelki dopremljeno u Zagreb premalo i sve su se rasprodale prije večeri. Vraćali smo se kući tužni, razmišljajući kako ćemo sutra okititi kakvu odbačenu granu, kad nam je s jelkom u rukama iznenada iz mraka prišao neki sasvim nepoznati čovjek. „Trebate li jelku?“, upitao je. „Moja je supruga već kupila jednu i ova nam je viška. Uzmite je, darujem vam je! I neka vam je blagoslovljen Božić!“ Zahvalili smo, zbunjeno, ponudili mu novac koji smo pripremili za jelku, ali on se samo osmjehnuo, mahnuo rukom i nestao u polumraku slabo osvijetljene ulice. A mi smo sretni otišli kući i okitili je tek kupljenim kuglicama iz Austrije, ovima koje upravo gledam. Božićno čudo. I bio nam je blagoslovljen Božić, iako je bio još rat, a redovi za crni kruh svakoga jutra pred dućanom dugi. Bio je blagoslovljen, uz zajedništvo u siromaštvu i nevolji koje smo osjećali svuda oko sebe. Ali i u nadi u bolje sutra. Zajedništvo, nevolja, nada… Stajali su i uz Mariju, Isusa i Josipa u Betlehemskoj noći. Noći od koje je dugi put vodio do Kalvarije i Križa. Je li bilo suđeno da ga i naša zemlja prođe?

Jelka…

A one tamo, drugačije od ostalih, starinske, dar su starog para koji smo dugo poznavali. Sin jedinac im je davno otišao u Australiju, oni su se svo vrijeme nadali da će se vratiti. Ali rijetko se vraća netko od onih koji odu. Zasnuju dom u tuđoj zemlji, nađu dobar posao, djeca im krenu u školu… tko će se vratiti u zemlju za koju ih ništa više ne veže osim uspomena i starih roditelja? Muž je umro, a žena nam je ubrzo zatim, kao da je slutila da ni ona neće još dugo, darovala kutiju s njihovim božićnim kuglicama. Ah, koliko se dostojanstvene tuge i usamljenosti krilo iza te geste, dara ljudima koje je poznavala kao one s kojima su ona i njezin suprug podijelili po koji trenutak posljednjih godina, popili zajedno koju kavu i porazgovarali tu i tamo, umjesto sa sinom koji je davno otišao… Umrla je ubrzo potom, stan je prodan i uselili su u njega neki novi ljudi. No kuglice koje nam je dala i kojima su godinama kitili svoju jelku, sada u mraku i na svjetlosti lampica sjaje na našoj.

Sjedim sklupčana u fotelji, sa zaboravljenom knjigom u krilu, i gledam jelku koja sjaji u mraku. Sutra će soba opet biti puna, bit će dan i iznijet ću nove kolače na stol, s televizora će dopirati zvuci kakve emisije ili filma, a moja će djeca i suprug komentirati i razgovarati. Blagdani su, nikamo nam se ne žuri… No iza svega, tiho, stajat će jelka. Okićena kuglicama i sjećanjima na sve prošle Božiće naše obitelji.

Danijela Blažeka

KT/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo