Kristijan Krkač: SPOMENIK NEZNANOM VELIKANU
Vrijeme:3 min, 23 sec
Nigdje ne piše da skulptura čovjeka, tkogod on bio, treba imati tijelo i glavu. Može biti bilo kojeg oblika. Može biti i bez oblika, a da i dalje bude u potpunosti skulptura baš tog čovjeka. To se može zamisliti jedinstvenim mjestom s kojeg je u jedinstvenom trenutku stvaran čovjek rekao i učinio nešto presudno pri čemu na tom prepoznatljivom mjestu postoje samo „utisci“ ili „otisci“ tog čovjeka i svatko može zauzeti to mjesto, vidjeti što je taj čovjek vidio i pročitati što je rekao.
Zamislimo dovoljno prepoznatljivu izvedbu balkona na Jelačić placu, otiske cipela, otiske ruku na govornici i tekst: Imamo svoju Hrvatsku! (Trg bana Jelačića, 1992.) Zamislimo skulpture građana koji slušaju govor. Skulpture nema. Određena je izgovorenim tekstom s tog mjesta u tom trenutku. Određena je ljudima koji slušaju govor. Dakle, sasvim je jednoznačna i kristalno jasna, iako je nema i svatko ju može zamisliti kakvom želi ako se stane točno na to mjesto i pročita tekst.
No ako skulptura proizvodi tijelo i glavu, onda već to proizvođenje zahtijeva neko postojanje. Primjerice, ako spomenik proizvodi tijelo čovjeka, tkogod on bio, proizvedeno tijelo treba biti u nekom odnosu na stvarno tijelo. Ako ima neku odjeću, onda i ona treba biti u nekoj vezi sa stvarnom odjećom. Na koncu, ako ima neku glavu, onda i glava treba biti u odnosu na stvarnu glavu. Čak i ako nije u odnosu na stvarnost, time čime nije u odnosu treba biti u odnosu. Nedostatak sličnosti treba proizvoditi sličnost, jer u protivnom čemu očit nedostatak sličnosti uopće služi?
Kako je proizvedena Franjina glava zagrebačkog spomenika u odnosu na stvarnu Franjinu glavu? Doslovno ne nalikuje. Niti dijelovima, ni cjelinom. Možda jest u odnosu na Franjinu glavu time što nije u odnosu? Nije ni to. Proizvedena glava svojim doslovnim nesličenjem Franjinoj stvarnoj glavi ni na koji način ne upućuje na njegovu stvarnu glavu niti omjerima ni dijelovima, tj. kosom, čelom, očima, nosom, obrazima, ušima, bradom i ustima. Franjinim ustima! Primjerice ravna kosa na vjetru ne postaje kovrčava.
Tijelo i odjeća također ne podsjećaju niti na stvarnog čovjeka neposredno, a ni posredno time što nečim ne podsjećaju. Za pitati se je li kipar provjerio mjere kod Franjinog krojača? Primjerice hlače po mjeri na vjetru očito se razlikuju od ekstremno predugih zgužvanih hlača. Nadalje, kaput na vjetru očito se razlikuje od pekarske pregače na vjetru. Slično vrijedi za ostale dijelove i za cjelinu. Postura kao opći smjer paćenika i isposnika koji se suprotstavlja vjetrovitim silama zla podosta je neuvjerljiv.
Zamislimo u odnosu na prethodnu još radikalniju inačicu. Zastava se vijori na stijegu, ruka ju drži i usta ju ljube. Postoji samo obris ruke, lica i tijela. Sve ostalo nedostaje. Dio zastave i dio glave i tijela. Oko te polu-skulpture su kružno postavljeni obrisi potpuno neshvatljivi izvana. No kad se promatrač postavi na mjesto tijela i zastave shvati da se radi o obrisima krajobraza koji okružuje Kninsku tvrđavu. S obzirom na to da se radi o spomeniku u Zagrebu, ova je scena možda i reprezentativnija.
Nigdje ne piše kakav treba biti spomenik zaslužnom građaninu. Može varirari od praznog pijedestala do 3D printa stvarnog čovjeka, a može biti i kombinacija navedenog. Tim slijedom može biti točno onakav kakav jest. Ali zasigurno ne treba biti poput spomenika neznanom velikanu u bespućima povijesne zbiljnosti. Kakav god bio, treba samim sobom opravdati način i svrhu s kojom je proizveden. Bez previše priče. Ako je priča potrebna, trebala bi biti suvisla i sposobna odgovoriti na trivijalna pitanja. Već priča same skulpture.
Spomeniku Franji u Zagrebu, uz to što ima sve, nedostaje puno. Nasuprot kiparskim elementima primjećuje se da mu nedostaje izuma, inovacije, kreativnosti (što je paradoksalno) i hrabrosti, barem za skulpturu 21. stoljeća. Kako god bilo, ne veli se slučajno – O mrtvima sve najbolje! – a ako je ovo najbolje o spomenutome što tuzemno kiparstvo može pružiti vlastitoj estetski neukoj naciji kojoj pripada i autor ovog teksta, onda to puno govori i o kiparstvu i o naciji. Na koncu, nigdje ne piše da amater mora napisati lijep tekst o skulpturi.
Kristijan Krkač/À Propos/https://kristiankrkac.wordpress.com/Hrvatsko nebo
