KAKO JE NASTAO UZP HERCEG BOSNA: Alternative činjenice Haaga o zločinačkom planu u Središnjoj Bosni bile su osnova protiv šestorke

Povodom godišnjice izricanja presude u predmetu hercegbosanske šestorke pred Haškim tribunalom i samožrtvovanja generala Praljka, analiziramo kako je institut udruženog zločinačkog pothvata nastao u predmetu protiv Darija Kordića i Maria Čerkeza – srednjobosanskih Hrvata osuđenih zbog kampanje progona Bošnjaka u Središnjoj Bosni.

„Kada suci imaju unaprijed utvrđenu sliku stvari i prije nego su dokazi pred njima izneseni, sve što im se prezentira uvijek će biti sagledano na iskrivljen način, kroz prizmu pristranosti ili jednostavno ignorirano, a rezultat će biti samoispunjavajuće proročanstvo“,  izjavio je Michael Karnavas, odvjetnik Jadranka Prlića,  bivšeg premijera Hrvatske Republike Herceg-Bosne pravomoćnog osuđenog pred Haškim tribunalom na 25 godina zatvorske kazne u intervjuu za Dnevnik.ba.

Unaprijed utvrđena slika stvari i prije nego su izneseni dokazi, pristrano i(li) jednostrano sagledavanje zbivanja u hrvatsko-bošnjačkom ratu tijekom 1993. godine, ali i ključne godine prije i poslije njega, čine se središnjom odrednicom rada  Haškog tribunala.
Da pravna istina ne mora odgovarati stvarnoj istini, odnosno, da stvarna istina nije uvijek jednaka onoj pravnoj, pokazuju i kazneni postupci vođeni protiv bivših političkih dužnosnika HRHB i vojnih HVO-a .

Predmet Kordić i Čerkez  – zametak UZP-a

„Moglo bi reći da je upravo u predmetu Kordić i Čerkez nastao zametak UZP-a koji je kasnije primijenjen u predmetu Prlić i ostali”, riječi su Nike Pinter, odvjetnice s  dvadesetogodišnjim  haškim stažom javnosti najpoznatije kao odvjetnice Slobodana Praljka.

Kako bi Haški tribunal inkriminirao politički projekt Hrvata u BiH 1991. – Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu kao odgovor na srbijansku agresiju na prostor Republike Hrvatske i dijelove BiH, kasnije međunarodnim ugovorima Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, morao je početi s njenim, prije svega, političkim, pa tek onda vojnim akterima.

Tako je prvi čovjek, tada, srednjobosanskog HDZ-a BiH i dopredsjednik HZ HB,  Dario Kordić već 1995. godine bio na haaškoj optuženičkoj klupi. I to isključivo kao političar kojem se tek tijekom postupka pokušavala dokazati i „vojna uloga”. Dokazi, izjave svjedoka i tužiteljstva ali i Kordićeve obrane, čini se danas, bili su u potpunosti nebitni.

Cilj je ostvaren –  Kordić kao politički lider Hrvata u širem području Središnje Bosne biva osuđen na 25 godina zatvorske kazne, njegova uloga dopredsjednika HZ HB postaje više nego odličnom osnovom da se otvore pitanja i drugih dužnosnika HZHB/HRHB, a teritorij gdje je Kordić „suvereno „ vladao a iz kojeg je Armija RBiH istjerala više od 100 tisuća Hrvata i počinila svirepa ubojstva hrvatskih civila i pripadnika HVO-a postaje poznat samo po jednom – zločinu u Ahmićima u kojem su pripadnici HVO-a likvidirali, prema MKSJ u Haagu, 116 civila bošnjačke nacionalnosti za kojeg na kraju postupka nije ustvari ni osuđen.

Time se pravosudni put za potpunu kriminalizaciju HVO-a, HRHB, ali i Republike Hrvatske otvorio. Presude koje su uslijedile prošle godine u studenom, hercegbosanskoj šestorci i generalu Ratku Mladiću kojom je Srbija izuzeta bilo kakve odgovornosti,to su i dokazale.  Međutim, da „pomirenje naroda u BiH” ne bi bilo dovedeno u pitanje, Haški tribunal potrudio se pronaći i procesuirati rekordna tri vojna časnika bošnjačke Armije RBiH i ukupno ih osuditi na osam i pol godina zatvorske kazne.

Zašto je Središnja Bosna izabrana prva? 

U nizozemski grad Den Haag prvi su koncem 1995. godine, gotovo neposredno, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, odvedeni Hrvati iz Središnje Bosne. Tihomir Blaškić, bivši zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, Dario Kordić, dopredsjednik HZ HB,  Mario Čerkez, zapovjednik viteške brigade HVO-a i tzv. viteška skupina u kojoj su bili Milijan, Vlatko i Zoran Kupreškić, Drago Jozipović , Vlado Šantić i Dragan Papić. Kupreškići i Papić su pravomoćno oslobođeni. Paško Ljubičić je kao haaški optuženik proveo 10 godina u zatvorku da bi ga naposljetku izručili i vratili bh. pravosuđu gdje je pred Sudom BiH dobio 10 godina zatvorske kazne zbog sudjelovanja u zločinu u Ahmićima i to temeljem instituta uzp-a. Jozipović je pred Haagom osuđen na 12, a Šantić na 8 godina zatvorske kazne.

Kako je vrijeme odmicalo, a kazneni postupci protiv njih se odvijali, rat u Središnjoj Bosni praktično se medijski sveo na pokolj bošnjačkih civila u Ahmićima koje je počinio HVO. Kao da se ništa drugo na tom području nije zbivalo.

Postupak vođen protiv Kordića i Čerkeza, zaključci Vijeća Tribunala i sama presuda danas dokazuju kako se došlo do „zaključaka” i onakve presude hercegbosanskoj šestorci za udruženi zločinački pothvat i međunarodni oružani sukob u BiH u kojem je, kako je navedeno, sudjelovala i Republika Hrvatska. Alternativne činjenice, tako bi se otprilike najbolje dale opisati činjenice do kojih je Haaško tužiteljstvo došlo, a Sudsko vijeće potvrdilo u samoj presudi Kordiću i Čerkezu.

Stvarne činjenice o ratu u Središnjoj Bosni 

Prostor Središnje Bosne, od Usore, do Jajca, preko dolina Lašve i Lepenice do Kaknja odnosno Žepča bio je tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba  podijeljen u enklave. HVO je na tom  području gubio i bitke i teritorij.

Od siječnja 1993. godine do veljače 1994. godine u Središnju Bosnu nije bilo moguće ući jer je sve izlaze iz enklava kontrolirala Armija BiH. Protjerano je više od 100 tisuća ljudi, bez Hrvata su ostali gradovi: Travnik, Fojnica,  Bugojno, Kakanj, Vareš, Zenica.

Na tom prostoru formirano je 239 logora Armije RBiH za Hrvate od njih ukupno 331. HVO OZ SB imao je 15 tisuća vojnika, a Armija RBiH 80 tisuća vojnika.

HVO je od siječnja 1993. godine gubio i teritorij i stanovništvo, a Armija RBiH osvajala, protjerivala Hrvate i smještalo bošnjačke izbjeglice, žrtve srpske agresije na Krajinu kao i strane dobrovoljce – mudžahedine koji su već 1992. godine formirali prve centre za obuku u Travniku i Zenici.
HVO Središnja Bosna je do travnja 1993. godine jedinu vezu s ostatkom BiH imao zahvaljujući nekoliko letova zrakoplova s područja Hercegovine uz posredovanja i odobrenja međunarodne zajednice.  Jedini letovi nakon travnja ’94. bili su oni humanitarni kojim su se prevozili ranjenici iz bolnice/crkve u Novoj Biloj za Split.  Konvoj Bijeli put u prosincu 1993. godine došao u Središnju Bosnu iz Zagreba uz pregovore Tuđman – Izetbegović i donio hranu i lijekove Hrvatima u Lašvanskoj dolini, ali i Bošnjacima u Zenici i Kruščici kod Viteza.

Osim Bijelog puta, u Središnju Bosnu, od Novog Travnika do Kiseljaka, preko Žepča, nije kročio nijedan jedini vojnik HV-a. Manje od 24 sata nakon toga snage Armije RBiH počinile su zločin nad civilima i hrvatskim zarobljenicima u Križančevom selu i likvidirale 74 osobe što Križančevo selo drži  najvećim stratištem Hrvata u BiH ubijenih od Armije RBiH.

Haške činjenice o ratu u Središnjoj Bosni

1. Potvrđen međunarodni sukob 
Haaški tribunal je u presudi Kordiću i Čerkezu potvrdio kako je Republika Hrvatska sudjelovala u međunarodnom oružanom sukobu na prostoru BiH.  Vijeće je utvrdilo da, iako pripadnici HV-a nisu viđeni u Središnjoj Bosni, oni su zapaženi u pograničnim područjima od strateške važnosti za sukob.  Dakle, ovo je utvrđeno temeljem izvještaja jednog od vojnih promatrača koji je tenk  s oznakom HV-a navodno vidio na Makljenu, brdskom prevoju koji povezuje Ramu i Gornji Vakuf/Uskoplje s Hercegovinom.  Ranije, pak, u postupku vođenom protiv Tihomira Blaškića, potvrđeno je također sudjelovanje Hrvatske u sukobu, međutim, Blaškićeva obrana, odnosno, odvjetnik Nobilo to nije pobijao i negirao.

2. Diskriminacija kao pozadina napada 

Diskriminacija muslimana bila je prema presudi Haaškog tribunala pozadina napada HVO-a na „bosanske Muslimane i civile u Srednjoj Bosni   kako bi im se moglo suditi za zločine protiv čovječnosti i široko rasprostranjeni napad.

3. Kampanja progona

Kordić i Čerkez osuđeni su za kampanju progona u općinama: Vitez, Novi Travnik, Busovača i Kiseljak.  U kontekstu „diskriminacije kao pozadine napada”, naveli su i zabrane HVO-a Muslimanima da odlaze na molitve u Busovači i šikaniranja u  Novom Travniku.  Primjer diskriminacije prema Muslimanima kao pozadine napada naveli su uništavanje i pljačkanje njihove imovine, deložaciju iz stanova, preseljavanje stanovništva iz jednog dijela grada u drugi tijekom 1992.  i logore tijekom 1993. godine.

4. Obrana i napad

Budući da je HVO, prema Tribunalu , napao Armiju RBiH i oteo institucije vlasti,  Armija RBiH je prema njihovim činjenicama, izvodila „izvjesna obrambena djelovanja”, a napadi HVO-a za cilj su imali uklanjanje ili pokoravanje muslimanskog stanovništva.
Primjerice, sukob HVO-a i Armije RBiH u Busovači u siječnju 1993. godine, prema Tribunalu, inicirao HVO-a koji je prema njihovom nalazima bio brojno višestruko nadjačan i Armija RBiH je imala više vojnika koji su te položaje napadali nego HVO onih koji su ih branili no i dalje je  – HVO napadao.

5. Zločinački plan HVO-a i organizacijskih pothvat 

Prema presudi Kordiću i Čerkezu , kampanja progona bosanskih Muslimana, mahom civila, počela je u ljeto 1992. u Novom Travniku.  Za vremensko razdoblje  koje je  optužnica obuhvatila, utvrđeno je kako je provođena kampanja progona u Srednjoj Bosni (i šire) usmjerena protiv bosanskih Muslimana. Na čelu te kampanje bio je HDZ-BiH i ona je vođena posredstvom instrumenata HZ H-Bi HVO i orkestrirana iz Zagreba.

Ta kampanja se manifestirala  kao najekstremniji oblik progona, tj.,napadani su gradovi i sela pri čemu su uništavalo i pljačkalo, ubijalo, ranjavalo i zatočavalo bosanske Muslimane. Svrha te kampanje bila je podčinjavanje bosansko-muslimanskog stanovništva.

Tvrdnje obrana da su ti događaji predstavljali građanski rat na području na kojem su Hrvati oduvijek živjeli, bili dio oružanih snaga BiH, branili se i naposljetku i sami bili žrtve progona, su odbijene.

Presuđeno je i kako je postojao zajednički plan ili nakana među vodstvo HVO-a u Središnjoj Bosni i HZHB-a na tom području da se provedu progoni.

Pojedini pripadnici HVO-a nedvojbeno su  počinili  ratne zločine nad bošnjačkim civilima i zarobljenim pripadnicima Armije RBiH, ne samo u Središnjoj Bosni, nego i u drugim dijelovima BiH gdje je trajao hrvatsko-bošnjački sukob.

Međutim, zločini pojednih pripadnika HVO-a, zatočenički centri i maltretiranja Bošnjaka koji je nesumnjivo bilo nisu bili dio kampanja progona u Središnjoj Bosni, a ni udruženog zločinačkog pothvata, kako se to navodi u presudi Prlić i drugi.

Nije bilo organizacijskog pothvata, zajedničkih zločinačkih i kriminalnih namjera, nego isključivo incidenata počinjenih u okviru aktivne obrane i prevencije prije napada dojučerašnjih saveznika. Da je HVO u Središnjoj Bosni zaista imao namjere pokoriti Bošnjake onda bi iz te regije bilo protjerano točno onoliko Bošnjaka koliko je Hrvata, počinjeno onoliko zločina koliko ih je Armija RBiH počinila, i bilo logora jednak broj koji je imala ta ista Armija RBiH.

Hrvati u BiH, nakon svih haaških presuda koji se odnose na rat u BiH, poglavito one hercegbosanskoj šestorci, s pravom i punim opravdanjima ne mogu prihvatiti da su bili okupatori i agresori na vlastitu zemlju u čiju su obranu prvi stali i na referendumu izglasali nezavisnost BiH.

Također, da je HVO zaista planirao i dijelio zajedničku zločinačku namjeru protjerivanja Bošnjaka učinio bi to 1992. godine kada je bio snažniji, opremljeniji, vojno i logistički jači.

Dakle, nema i nije moglo biti agresije HVO-a na vlastite prostore budući da je HVO gubio i one, uvjetno rečeno, hrvatske, a osvajanju onih bošnjačkih, iz potpune vojno-organizacijske podčinjenosti tijekom 1993. godine nije moglo biti nikakve ozbiljne šanse.
Ipak, presude Haaškog tribunala i nasljeđe koje je ostavio, daju za pravo, svakodnevno i iznova propitivati sve i jedan paragraf svake od njih kako bi se došlo do stvarne istine i istinske pravosudne zadovoljštine za žrtve, i na bošnjačkoj i na hrvatskoj strani.

Osim toga, u Haagu nije presuđeno izravnim počiniteljima pojedinih zločina nego, konkretno, u slučajevima bh. Hrvatima, najvišim političkim i vojnim dužnosnicima HZHB/HRHB i HVO što daje još snažniji argument kako su presude i Kordiću i Čerkezu i Prliću i drugima, neutemeljene na svim relevantnim povijesnim, političkim vojnim i stvarnim činjenicama, a puno više nastale na uspješnim političkim i (kontra)obavještajnim projektima usmjerenih protiv Hrvata u BiH  i Republike Hrvatske.

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo