Razgovor s novinarom i publicistom Ivanom Ugrinom

S novinarom i publicistom Ivan Ugrinom razgovarali smo o njegovoj novoj knjizi „Ne bojte“, ali i o akutalnim politikim, društvenim i vjerskim temama. „DORH i MUP godinama ne procesuiraju one koji su u velikosrpskoj agresiji ne samo sudjelovali, nego i donosili odluke, primjerice dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a“ – istaknuo je Ugrin.

Nedavno je izišla Vaša nova knjiga pod naslovom “Ne bojte se“. Možete li nam reći nešto više o sadržaju knjige?

To je moja sedma knjiga kolumni koje sam nakon nekog vremena ukoričio. Moji komentari objavljivani su na različitim novinskim platformama, kako u tiskanom izdanju tako i na portalima Slobodne Dalmacije. U knjizi donosim tekstove od početka rujna 2014. do konca lipnja tekuće 2018. godine.

Na predstavljanju knjige u Međugorju (fotografija: Radio Mir Međugorje)

U stvari, ovo mi je osma knjiga po redu, samo što sam u jednoj prije desetak godina sakupio više intervjua s razlitičim osobama, a nju sam naslovio “Kardinalni razgovori”. Napisao sam i uredio i tri monografije: “Međugorje” (1996.), “Papa u Splitu i Solinu” (1998.) i prije tri godine s kolegom fotografom Antom Verzottijem fotomonografiju moga rodnog sela i župe Sitno Donje iz nekad slavne Poljičke knežije.

Moja zadnja knjiga sadržajno je jako raznolika budući da se u protekle četiri godine osvrćem na sve pojave koje su po mom mišljenju zaslužile osvrt, kako političke, tako i društvene, i crkvene događaje. Komentiram ljudske moralne, vjerske, nacionalne, etičke, sportske i ine dileme koje su nas u zadnje vrijeme doticale i utjecale na naše živote.

Knjiga nosi naslov “Ne bojte se” jer sam pod tom egidom objavljivao kolumne na portalu Misija (misija.slobodnadalmacija.hr) koji uređujem od 22. listopada 2014., odnosno od blagdana svetog pape Ivana Pavla II., koji je i zaštitnik našeg portala. Naslov knjige oslanja se i na njegov glasovit inauguracijski govor kad je prije 40 godina izabran za Petrova nasljednika i kad je poručio urbi et orbi: Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!

Ivan Ugrin s Ivanom Pavlom II., 2. 5. 1983.

Ove se riječi najčešće spominju u Bibliji, neki kažu 365 puta, a i sam Isus često se tako obraćao svojim slušateljima. To je i moja poruka svima nama danas u Crkvi i u društvu: Ne bojmo se!

Ta je poruka dominirala i tijekom dosadašnjih predstavljanja moje nove knjige na Klisu, u Splitu i u Međugorju, a nadam se da će tako biti i u Zagrebu, gdje je predstavljanje u petak 12. listopada u 18.30 sati, u Društvu Poljičana u Ilici 48. Pozivam sve na zagrebačku promociju na kojoj će govoriti Diana Tikvić, novinarka HKR-a, fra Tomislav Glavnik, gvardijan sa Svetoga Duha te odvjetnik i publicist Zvonimir Hodak.

U svojim kolumnama secirate hrvatsku političku i društvenu scenu na kojima možemo vidjeti brojne patološke pojave. Kakav je Vaš općeniti stav, ako gledamo u retrospektivi, o dvadeset i osam godina hrvatske države?

Moj je temeljni stav: Bogu hvala da imamo slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Naravno, onoliko koliko je to u ovom globalističkom svijetu moguće biti suveren i samostalan. Moja zahvalnost za slobodu koju baštinimo ovih 28 godina ide prije svega hrvatskim braniteljima, osobito onima koji su položili svoje živote za domovinu, kao i prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Međutim, pitanje je koliko je današnja Hrvatska sukladna idealima za koje su u Domovinskom ratu ginuli naši ponajbolji sinovi.

O tome je znakovito govorio prije nekoliko dana na Misi za domovinu na Dan nezavisnosti u crkvi svetog Marka, pomoćni biskup zagrebački dr. Ivan Šaško: “Sigurno da je nezaobilazna ona politička, ali je puno važnija duhovna neovisnost iz koje je rođena i ona formalno pravna. I baš tu se s pravom pitamo koliko smo neovisni. Istina, puno je toga što pokazuje znakove izvanjske neovisnosti, ali su duboki tragovi ovisnosti, ponajprije ovisnosti o neistinama iz doba Jugoslavije, neistine koje su bile polazište za gušenje hrvatske slobode, neistine koje su nanosile bol i hranile ratna stradanja”.

Koliko je današnje stanje determinirano negativnim naslijeđem komunističke Jugoslavije?

Ja često koristim usporedbu s izlaskom izabranog židovskog naroda iz stoljetnog ropstva u Egiptu i njegovom putovanju kroz pustinju u Obećanu zemlju Izrael, s našim tranzicijskim stanjem. Bog je mogao Židove predvođene Mojsijem u Kanaan dovesti za 40 dana, uostalom toliko je mladim glasnicima na čelu s Jošuom trebalo da izvide Obećanu zemlju i vrate se svom narodu u pustinju. No, Bog ih je vodio 40 godina. Toliko koliko je trebalo da izumru generacije odrasle u ropstvu i da stasaju novi naraštaji koji neće žaliti za egipatskim loncima.

Ono što je jugoslavensko komunističko naslijeđe ostavilo u našem narodu, a i danas je jako pod utjecajem struktura UDBE i KOS-a, po mom mišljenju iščeznut će s generacijama koje su se rodile u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, pitanje je samo koliko će ovo sve skupa potrajati. Ja se nadam da nećemo morati još dugo čekati, iako su “udbaši” i njihovi potomci dobro premreženi i drže sinekure posvuda, u politici, medijima, na sveučilištima…

Pokazuje li iseljavanje mladih, ali sve više i ljudi srednjih godina da je Hrvatska još uvijek nedovršena država?

Po mom mišljenju, u mnogim slučajevima radi se o trendu, ponekad i čistom avanturizmu, sve kako bi se što prije stekli materijalni uvjeti za bolji život. To se dogodilo u svim siromašnijim zemljama nakon njihova ulaska u Europsku uniju. Mi Hrvati, međutim, nismo bili u toliko lošem stanju kao što su primjerice bili Bugari ili Rumunji. Ali, ne zaboravimo, na nas je izvršena veliksrpska agresija. Gradovi poput Vukovara bili su sravnjeni sa zemljom. I cijela je Slavonija najviše stradala u Domovinskom ratu.

Slažem se s vašom konstatacijom i da smo još uvijek nedovršena zemlja. Za to smo prije svega sami sebi krivi. Privatizacijski grijesi, kriminal, korupcija na svim razinama uzeli su maha. Uglavnom stranački podobni i uhljebi zapošljavaju se u državnim službama, dok su mnogi i visokoškolovani kadrovi primorani tražiti sreću u inozemstvu. No, isto tako stoji i činjenica da mnogi odlaze jer to i ostali čine, a u zapadnim zemljama koje isto osjećaju demografske poteškoće, jedva su dočekali dobro obučenu radnu snagu iz Hrvatske. Nadam se, ipak, da se ovi koji su sada u procesu iseljavanja, neće poput prijašnjih generacija naših emigranata zadržavati duže od vremena koje im je potrebno da malo bolje zarade i da će se vraćati doma, jer nigdje nije ljepše živjeti nego u Hrvatskoj. To nam potvrđuju stranci koji dođu i ostanu živjeti i raditi u Lijepoj našoj.

Bitno je da se više ne iseljavamo i zbog toga što je nas Hrvata sve manje, izumiremo. A i ako odu samo vrijedni i pošteni, oni koji nisu mogli dalje podnositi nepravdu u Domovini, tko će se onda boriti za bolju Hrvatsku.

Propovijedajući 8. listopada na Dan čašćenja Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu, vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić poručio je kako nema koristi od kukanja, time nećemo ništa promijeniti. “Promijenit ćemo samo ako budemo vjerodostojni i ustrajni u krsnoj milosti, ako Božju riječ čujemo, prihvatimo, živimo i vjerodostojno je svjedočimo, u bilo kojem našem zvanju. Zato nije dovoljno samo Gospu moliti, nego od nje smo pozvani učiti kako biti poučljiv Božjoj riječi. Hrvatski narod neće propasti ako se Božje budemo držali”, zaključio je kardinal Vinko.

Sutra će se održati prosvjed u Vukovaru zbog šutnje pravosudnih institucija na nesankcionirane ratne zločine počinjene od strane pobunjenih Srba. Može li taj prosvjed išta promijeniti?

Svaki prosvjed, ukoliko ima pravog motiva za njegovo organiziranje, može puno toga promijeniti. Svjedoci smo kako je prosvjed najavljen za 13. listopada u Vukovaru već danima jedna od top tema u Hrvatskoj. Zanimljiv je i po tome što ga je najavio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, inače član HDZ-a, a baš se vladajuća stranka od samog početka zdušno trsi kako bi vukovarski prosvjed proglasila atakom na neprincipijelnu koaliciju sa SDSS-om i HNS-om koja obnaša vlast u državi. Od premijera Plenkovića, pa do nižih razina vlasti. Na sreću, u tome, zacijelo nisu uspjeli. Jer, prema najavama, u grad heroj bi se moglo okupiti više tisuća prosvjednika, unatoč činjenici što su već najavljene sportske igre Hvidre u Vukovaru u te dane, odgođene za neko drugo vrijeme.

Mislim da ne treba posebno isticati kako je prosvjed u Vukovaru sazvan radi šutnje pravosudnih institucija na nesankcionirane ratne zločine počinjene od strane pobunjenih Srba. DORH i MUP godinama ne procesuiraju one koji su u velikosrpskoj agresiji ne samo sudjelovali nego i donosili odluke, primjerice dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a.

O tome je ovih dana u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji pisao i kolega Ivica Šola. “Kada je Nikola Kajkić, ponos Hrvatske, preuzeo istragu, mojim prijateljima Vukovarcima buknula je nada, Vukovarcima u kojima nema obitelji u kojoj netko nije ubijen, zlostavljan ili silovan. I onda se dogodilo sljedeće. Gospodin Kajkić dolazi do Cvjetina Jovića. Ovaj mu priznaje da je Pupovčev bliski suradnik i aktualni dožupan vukovarsko-srijemski, SDSS-ovac Đorđe Ćurčić naredio da iskupa jamu na Ovčari u koju su pobacani ranjenici i civili…”.

Kajkić je pod pritiskom SDSS-a skinut s istrage, a sramotna šutnja hrvatskih institucija po pitanu procesuiranja ratnih zločina počinjenih u Vukovaru ali i u cijeloj Republici Hrvatskoj nastavlja se i traje dulje od 27 godina. Od najave prosvjeda u Vukovaru mogli smo pratiti mučnu raspravu u hrvatskom medijskom prostoru koja, po riječima gradonačelnika Penave “…svjedoči o ogromnom nerazumijevanju i nedostatku osjećaja za tematiku ratnih zločina, za tematiku stradalnika Domovinskog rata i jednu duboku nesvijest o težini traume koja pogađa veliki broj ljudi”.

Što nam kao novinar i publicist možete reći o stanju u medijima? Kako gledate na tu problematiku?

Malo prije navedeno o tome kako se proteklih dana pristupalo vukovarskom prosvjedu, manje više sve govori. Tzv. mainstream mediji potrudili su se kako bi više prostora posvetili unutarnjem sukobu u HDZ-u, konkretno onom između predsjednika stranke Andreja Plenkovića i njegovog zamjenika Milijana Brkića. U cijelom ovom kontekstu tragikomična je bila epizoda bacanja kruha i girica na SDSS-ovog lidera Milorada Pupovca, kojeg je gađao ljubomorni muž jer mu se ovaj svojedobno bio “upucavao” ženi. Sve to sliči na jedan veliki Muppet show u kojem lutke na koncu povlači Veliki brat.

Slika medijskog stanja u Hrvatskoj je i sramni Supertalent Nove Tv koju Vijeće za elektroničke medije eskulpira za golog nazovi slikara koji to radi onom stvari, jer da su se oni ogradili zvijezdicom na stidnom mjestu i obavijestima o tome kako program nije za mlađe od 12 godina. Moglo bi se postaviti pitanje: tko je ovdje lud? Općenito, medijska je slika u Hrvatskoj uglavnom trivijalna i senzacionalna, i ne bih više na to trošio riječi. Pametnome dosta!

Dojam da je da ljudi i dalje osjećaju strah od izražavanja svog mišljenja što ukazuje na ozbiljne demokratske deficite. Je li upravo ta hrvatska šutnja jedna od ključnih razloga što su nam političku scenu preuzeli beskrupulozni makijavelisti u pravilu bez ikakva morala?

Ima jedna izreka: ukoliko se ne bavite politikom, pozabavit će se ona s vama. I čini mi se da su ljudi u Hrvatskoj sve više svjesni toga ukoliko se ne potrude izraziti svoje mišljenje onda nitko neće ni čuti za probleme o kojima žele progovoriti i reagirati na postupke političara i drugih javnih osoba. Imamo tako popriličan odaziv na dva nedavno održana referenduma o izmjenama izbornog zakona i protiv usvajanja Istanbulske konvencije. Žalosno je to koliko vladajućima dugo treba kako bi prebrojali glasove i proveli u djelo referendumske zahtjeve. Sindikati se spremaju na prosvjede protiv najavljene mirovinske reforme. Imamo spomenuti prosvjed u Vukovaru. Kad se sve skupa zbroji i oduzme, mislim da su po onoj “u strahu su velike oči” zabrinutiji ti, kako ih vi nazivate “beskrupulozni makijavelisti”. A to su zapravo ljudi koji po svom moralnom habitusu mogu biti u svakoj stranci, u svakom sustavu, provodeći prije svega interese i zahtjeve vladara novog svjetskog pokreta, prema kojima oni ravnaju svoje savjesti, ako se mogu tako izraziti.

Međutim, mislim da vrijeme takvih prolazi i da se malo pomalo kod nas i na cijelom Zapadu na političku scenu uspinju ljudi od značaja i karaktera, ne samo po znanju jezika ili udvorništvu, već po istinskom zalaganju za dobro prije svega svoga naroda a onda i zajednice kojoj po svemu pripadamo, a to je Europa. Procesi jačanja nacionalnih pokreta u svim europskim narodima, a ne forsiranje nekakve monolitne strukture bez jakih suverenih država, već su itekako u usponu. Uostalom, takvu su Europsku uniju zamišljali i njeni utemeljitelji.

Bitan je još i povratak kršćanskim korijenima, za što su se zalažu poglavari Katoličke crkve, od svetog pape Ivana Pavla II., preko Benedikta XVI. do današnjeg Frane, bez čega, po mom dubokom mišljenju, nema opstanka starog kontinenta koji je u dubokoj moralnoj i egzistencijalnoj krizi.

U tekstovima ne krijete Vaše katoličko opredjeljenje. Jesu li praktični vjernici i katolički intelektuaci pretihi u politici, medijima i općenito na javnoj sceni?

Što da vam kažem nego to da bi katolici trebali biti glasniji. Ima tu i zanimljivih osoba i inicijativa, no, dojam je da se glas katolika u politici, medijima i općenito na javnoj sceni ne čuje dovoljno, odnosno, da je potisnut bukom onih drugih koji napadju sve ono što je sveto i katoličko. Još je Isus u svoje vrijeme rekao, i to stoji zapisano u Evanđelju, kako su sinovi ovoga svijeta snalažljiviji i lukaviji od sinova svjetla. Međutim, ne zaboravimo ni onu Kritovu o Crkvi: Ni vrata je paklena neće nadvladati.

Crkvu trenutno potresaju veliki skandali vezani uz pedofiliju što nagriza moralni habitus institucije koja je de facto izgradila zapadnu civilizaciju. Kako gledate na tu pojavu? Gdje su uzroci tih pojava i kako bi im se vodstvo Crkve trebalo djelotvornije usprotiviti?

Naveo bih riječi koje je nedavno u Pismu vjernicima napisao papa Frane u povodu najnovijih istraga i skandala vezanih uz kleričku pedofiliju, radi čega je i bivši washingtonski nadbiskup Theodore Edgar McCarrick odstupio s kardinalske pozicije: “Sa sramom i s kajanjem, kao crkvena zajednica priznajemo da nismo bili tamo gdje smo trebali biti, da nismo pravovremeno djelovali kad smo prepoznali veličinu i težinu štete koja je učinjena tolikim ljudskim životima. Zanemarili smo malene i napustili smo ih“ – istaknuo je Sveti Otac i u tom kontekstu citirao riječi kardinala Josepha Ratzingera koje je izgovorio za vrijeme križnoga puta na Veliki petak 2005. godine: “Koliko prljavštine ima u Crkvi, upravo među onima koji joj pripadaju po svećeništvu? Koliko oholosti i samohvale? Koliko slabo poštujemo sakrament pomirenja u kojem nas on čeka da nas podigne od našeg pada? Sve je to prisutno u njegovoj muci. Izdaja učenika, nedostojno primanje njegova tijela bi bile najteže patnje koje pogađaju Otkupiteljevo srce. A mi možemo iz dna duše samo reći: Kyrie, eleison – Gospodine, spasi nas…“.

Kad se prije pet godina papa Frane vraćao sa svog prvog papinskog putovanja, nakon Svjetskog susreta mladih u Brazilu, na pitanje novinara u zrakoplovu Bergoglio je izjavio onu glasovitu: “Tko sam ja da im sudim?!”. Mislio je na homoseksualce. Međutim, malo tko navodi kako je Papa u nastavku govorio da je problem u lobijima, i naveo homoseksualni, masonski, mafijaški… ističući kako je svaki od njih prisutan i u Vatikanu.

Dok je papa Bergoglio naglasak stavio na lobije, američki kardinal Raymond Leo Burke “misli da je zlostavljanje znatno pogoršano antiživotnom kulturom u kojoj živimo, to jest kontracepcijskoj kulturi koja odvaja seksualni čin od bračne zajednice”. “Seksualni čin nema nikakvog značenja osim između muškarca i žene u braku budući da je bračni čin po svojoj prirodi vezan uz prokreaciju. Vjerujem da treba otvoreno priznati da imamo vrlo ozbiljan problem homoseksualne kulture u Crkvi, osobito među svećenicima i hijerarhijom, s kojom se treba suočiti iskreno i učinkovito”, rekao je nedavno kardinal Burke, dodajući kako je papa Frane – s kojim baš i nije u idiličnim odnosima – odgovoran za discipliniranje u ovakvim situacijama i zaključio kako bismo se trebali duboko posramiti zbog onoga što su učinili neki pastiri, neki biskupi, ali nikada se nećemo stidjeti Crkve jer znamo da je čista.

Papa Pavao VI. koji će u Vatikanu 14. listopada biti proglašen svetim, nakon završetka Drugog vatikanskog koncila slikovito se bio izrazio kako je dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u Crkvu. Ovo danas što se događa, po meni je apokaliptička slika borbe između dobra i zla, u kojem će na kraju pobjedu izvojevati Blažena Djevica Marija, Žena obučena u Sunce, koja će petom satrati glavu đavlu. Stoga je moja poruka za kraj: Ne bojmo se! Slično je prije par dana, 2. listopada Gospa rekla u jednoj poruci u Međugorju: “Draga djeco, pozivam vas da budete hrabri, da ne posustajete, jer i najmanje dobro, najmanji znak ljubavi pobjeđuje sve vidljivije zlo. Djeco moja, poslušajte me da bi dobro nadvladalo, da bi ste upoznali ljubav moga Sina. To je najveća sreća – ruke moga Sina koje grle, Njega koji ljubi dušu, Njega koji se dao za vas i uvijek se iznova u Euharistiji daje, Njega koji ima riječi života vječnoga… Djeco moja, težite k svetosti ali u poniznosti. U poniznosti koja dopušta mome Sinu da preko vas čini ono što On želi. Djeco moja, vaše molitve, vaše riječi, misli i djela, sve vam to otvara ili zatvara vrata u Kraljevstvo nebesko…”.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo