Ivan Botica : Kap slobode i (ne)moći..

 
Kada razmišljamo o fenomenu slobode kao bitnoj i važnoj sastavnici za ljudsku osobu možemo zaključiti da sama riječ sloboda daje znakoviti čin postojanja čovjeka bez prisile i zabrane..Mnogi kroz povijest a i danas se to proteže su smatrali i/ili i dalje smatraju, da čovjekovo djelovanje mora biti ograničeno na neki način raznim uzrocima, bilo biološkim , psihološkim i sociološkim položajem u društvu..To bi pak značilo da je osoba determinirana(ograničena,postupna suženost) u svojim nastojanjima da oblikujući sebe sukladno svojim sposobnostima dobije šansu oblikovati i suodlučivati o svojem životu u zajednici.

Vidimo to kao nekakav sveopći kaotični nastup i njegove posljedice u posljednjim desetljećima xx.stoljeća koje nastavljaju svoj razarajući pothvat do današnjih dana. Negira se pojedinac u zajednici kao manje vrijedan odnosno nebitan glas..Svijet kao kao košnica misli iznjedrila je mnoge idole, fetiše i praznovjerja.Jedna nametnutna verzija ništavila se ustoličila na vlasti i prijeti ukupnim slomom čovjeka pred zadaćama današnjice.Bilo kakvi pokušaji kritičkog sagledavanja i rekapitulacije ukupnog djelovanja vodećih ljudi na vlasti, koji su to bili i koji to ovom trenutku još uvijek jesu, se svodi na opstrukciju samog čina rasvjetljavanja prošlosti .To je prošlost koja duboko prožimlje sadašnjost a kao zla kob prijeti budućnosti čovjeka.

Spirala mržnje i nepovjerenja kao usađena matrica naših težnji nas vuče sve dublje prema krajnjem cilju, svođenja same osobe na puku brojku naših dana..Na jedan (globalni) aparat koji ne imajući više osjeća niti one unutarnje duhovne mirnoće guši i one najmanje nade u životima pojedinaca.Žalosna je činjenica da se čovjek XXI. stoljeća pretvorio u čudovište koje je spremno pojesti samog sebe..Odstranjena je duša čovjeka i proglašena nevažnom i nebitnom za moderan život.Što ostaje od automobila marke Ford kada mu se odstrani motor?

On je neoupotrebljiv, hrpa metala koja čeka atmosferski utjecaj kao mogučnost ukupnog nestanka sa lica zemlje.

Nešto slično ako ne i gore očekuje i čovjeka.Sa odstranjenim vrlinama koje su samim stvaranjem čovjeka kao nesavršenog bića dana od strane Boga, mi se poigravamo i inatimo se u želji da sve svoje niske strasti prebacimo na kolosijek koji bi zapravo trebao biti nešto drugo.Nije razvoj strast i pohota kao jedino mjerilo, postoje i drugi faktori..To bi trebali biti razvoj ukupnog bića, i materijalnog i duhovnog kao zalog bolje i sretnije budućnosti.

Nije li sama sloboda jedna pretpostavka za moralnu odgovornost pred Bogom..Taj glas odgovornosti u čovjeku bi trebala biti njegova savjest

 Ivan Botica /Hrvatsko nebo