Velikosrpstvo kao psihopatologija

O etiologiji i patologiji velikosrpske ideologije do sada je objavljen poveći broj znanstvenih i stručnih knjiga, studija, članaka, analiza, ne samo u hrvatskoj historiografiji i publicistici. Čitatelje „Hrvatskog tjednika“ bilo bi suvišno podsjećati na velikosrpske ideologe, od Ilije Garašanina, Vuka Karadžića, Sime Milutinovića preko Nikole Stojanovića i Stevana Moljevića do Vojislava Šešelja. Svim je navedenim ideolozima zajedničko negiranje posebnosti hrvatske nacije. Za spomenute Hrvati su, naime, porijeklom Srbi.

Velikosrpska ideologija u ostvarivanju svojih ciljeva oduvijek se osim nasiljem služila lažima, prijevarama, ali i lukavstvima (obvezna lektira: dr. Ivo Pilar). O tome je u romanu „Deobe“ pisao i „otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić koji je bio vrlo eksplicitan: „Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168)..

Bilo je, međutim, ponekad, oportuno prikriti prave velikosrpske ciljeve, a narativ prilagoditi okolnostima. I kad su velikosrpski ideolozi u pitanju rijetko je stoga koji od njih istragaški jasno i javno otkrivao svoja mišljenja. Vrijedi zato pozdraviti iskorak koji je u hrvatskoj youtube emisiji „Podcast Inkubator“ učinio srbijanski novinar Teša Tešanović.

Ovaj je mladi novinar, koji danas predstavlja, treba to istaknuti, novinarski glas oporbene Srbije, u spomenutom podcastu otvoreno rekao sljedeće: „Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. To čak i najveći srpski liberali smatraju“.

Čak i liberali misle da su Hrvati Srbi

Tešanović je svoj stav eksplicirao: „Prema tome to nije nikakva uvreda niti išta, to je nešto što Srbi smatraju. Pa čak i Srbi u Hrvatskoj, kad bi ih se na najintimniji način pitalo, oni bi rekli da su njihove ‘komšije’ Srbi. To je jednostavno dio našeg nacionalnog identiteta, kao što je nešto dio hrvatskog nacionalnog identiteta, tako je ovo dio srpskog. U Srbiji postoji opći konsenzus o tome. U Srbiji se ta priča uopće ne smatra nikakvim ekstremizmom, povijesnim revizionizmom, to je priča iza koje stoje svi povjesničari, skoro svi, čak i srpski liberali vjeruju u to. Svi Srbi to misle“.

Da ne bi bilo zabune, Tešanović je dodao da postoje samo dvije osobe koje upoznao, a vjeruju da je hrvatska nacija posebna: „Dosad sam upoznao samo dvije osobe koje u to vjeruju, a oni su čitali hrvatske povjesničare pa vjeruju kako postoji kontinuitet hrvatske nacionalnosti od dolaska Slavena na Balkan, tijekom srednjeg vijeka i kako smo dvije različite nacije. Većina nas Srba smatra kako smo svi jedan narod koji su razdvojile religije i da su se zbog toga razdvojile u dvije nacije. To je dio naše nacionalne ideje i nisam nikoga htio da vrijeđam ili išta“.

Teši Tešanoviću, kad je u pitanju novinarska struka nesumnjivo (velikosrpski) kvalitetnom i uspješnom novinaru, čije emisije na youtube kanalu imaju milijune pregleda, treba čestitati na otvorenosti promicanja velikosrpskih stavova.

Iskrenost se, naime, cijeni, a ona nije tako često ovako otvorena kad su u pitanju velikosrpski ideolozi!

Više je nego zanimljivo bilo doznati da samo dva Srbina ne zastupaju velikosrpska stajališta!

A bilo bi zanimljivo doznati i što o Tešanovićevu priznanju misle hrvatski jugofili i strasni ljubitelji „Jugosfere“, „Zapadnog Balkana“ i „Regiona“. Oni se vjerojatno ne će očitovati o velikosrpskom priznanju srbijanskog novinara jer im ono kvari jugofilne geopolitičke projekte i planove.

Što kažu jedan Rus i jedan Crnogorac

No, zato ćemo se očitovati mi, mrski hrvatski nacionalisti. Pritom ne ćemo citirati hrvatske autore koji su stručno obrađivali velikosrpske mitove. Citirat ćemo tek mišljenje jednog Rusa i jednog Crnogorca.

U citatatima koji slijede ne navodi se činjenica da je brat sv. Save (1175.-1235.), utemeljitelja Srpske pravoslavne crkve i srpske države, Stefan Prvovjenčani (1196. – 1227.) kraljevsku krunu zatražio iz dobio iz Rima. Činjenica je to koje se Srbi, patološki mrzitelji katoličanstva, ne vole prisjećati!

Ograničit ćemo se na druge povijesne fakte.

U razgovoru za „Jutarnji list“ Denis Jevgenjevič Alimov, docent na katedri slavistike i balkanologije sveučilišta u Sankt Peterburgu, prošle je godine, govoreći o etnogenezi hrvatskog naroda, rekao:

(…) Mogu upozoriti i na to da jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državnosti od ranoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Hrvatska je nakon sklapanja unije s Ugarskom 1102. godine cijelo vrijeme, ma pod čijom vlašću bila, koliko-toliko zadržavala neke oblike i atribute samostalnosti i državnosti. To je jako bitno i važno za shvaćanje i proučavanje Hrvata i Hrvatske. U Europi nema puno naroda koji se mogu pohvaliti tako dugom tradicijom kontinuirane državnosti. I ta činjenica ‘državne dugovječnosti’ ima važnu ulogu za očuvanje hrvatskog identiteta, ali i za postojanje stabilnih kanala komunikacije između Rusije i Hrvatske kao dviju starih europskih država“.

S obzirom na to da se u Srbiji voli govoriti o tome kako su Srbi vojnički narod, a isto se osporava Hrvatima, navodimo i sljedeću konstataciju profesora Alimova:

„Osobno sam sklon tezi da je u vrijeme postojanja Avarskog kaganata u 6 – 8 stoljeću ime Hrvat moglo imati socijalnu konotaciju. Možda su se tako zbilja nazivali vojnici, neke granične ili nekakve druge postrojbe. Naime, ime Hrvat susrećemo u mnogim dijelovima tadašnjeg ‘slavenskog svijeta’ i to na velikom području od ukrajinskih Karpata do Šlezije u Poljskoj te na području povijesne Karantanije i današnje Crne Gore. Tako široko područje tog imena prvo označava da je to ime bilo jako važno u ranom srednjem vijeku, a možemo s dosta sigurnosti tvrditi da su pripadali eliti, odnosno višem socijalnom sloju te da su najvjerojatnije bili vojnici. Dakle, sklon sam tvrdnji da se ime Hrvat prvo pojavilo kao socijalna kategorija i to kao naziv nekih vojnih postrojbi u vrijeme avarske države. Nakon raspada Avarskog kaganata počinje novi period u identitetu Hrvata te iz socijalnog miljea to ime postaje sve više etnička odrednica. Formiranje ranosrednjovjekovnog naroda Hrvata nije biološki proces, čak nije ni kulturni proces, već socijalno-politički. Izgleda da je odlučujuću ulogu u formiranju hrvatskog identiteta u ta vremena odigrala ta političko-vojna elita. Tako da tu više možemo govoriti o etnopolitičkoj zajednici nego o etničkoj, ali to je bilo uobičajeno za ranosrednjovjekovnu Europu kao što nam pokazuju primjeri Gota, Langobarda, Franaka koji su također bili etnopolitičke zajednice. Hrvati su u uvjetima vrlo teškog i moćnog političkog okružja – Franci, Bizant, Avari – stvorili vlastitu političku tvorevinu, a njeni lideri, kneževi i velikaši, formiraju hrvatsku svijest i identitet“.

Alimov je u navedenom razgovoru zaključio: „S velikom sigurnošću možemo tvrditi da ni u ta pradavna vremena Hrvati i Srbi nisu bili jedno pleme. Oni su graničili jedni s drugima, prožimali se stoljećima, ali nema nikakvih dokaza da su ikad bili neko zajedničko pleme ili klan“.

Crnogorski publicist Miroslav Ćosović, autor mnogobrojnih studija o povijesti Crne Gore i Srbije u članku „Kako su u 19. vijeku nastali Srbi katolici“ zapisao je sljedeće zanimljive rečenice:

„Srpska nacija je skopčana i srasla sa pravoslavnom crkvom koju je osnovao Sava Nemanjić. No, Turci su još u 14. i 15. vijeku etnički ispretumbali Balkan i praktično još tada uništili Nemanjićke Srbe/Slovene. Posljednji ostaci Nemanjićkih Srba iselili su se iz Srbije u dvije velike seobe, 1690. godine i 1739. godine. U knjizi „Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, tom I, Srbi u XVIII veku”, (Beograd 1986, str. 321), akademik SANU Radovan Samardžić piše: ‘Srpski narod u Turskoj morao je da se u XVIII veku iz temelja obnovi kako bi ponovo izašao na istorijsku scenu u borbi za oslobođenje.’ Pa malo kasnije Samardžić na istoj strani piše: ‘ …posle sklapanje Beogradskog mirovnog ugovora 1739. godine. U tom trenutku prema podacima V. Čubrilovića Srbija nije mogla imati više od 50.000 – 60.000 stanovnika.’ Znači: te 1740. godine Srbija je bila ‘prazna’, više je stanovnika živjelo na teritoriji današnje srednje i južne Crne Gore nego u Srbiji! Tako su nestali pravi, srednjevjekovni Srbi, razbježali se uglavnom na śever i śeverozapad; te masovno vjekovima ubijani i odvođeni u roblje. U 19. i 20. vijeku mnogo je naroda iz Makedonije, śeverne Grčke, Bugarske naselilo Srbiju, đe su postali pripadnici srpske crkve i samim tim i Srbi, iako im niko od predaka nije bio Srbin. U 18. vijeku stotine albanskih katoličkih porodica iz Klimenata naselile su se ispod planine Rudnik, svi su oni danas Srbi. Mnogi Crnogorci su naselili Srbiju u 18, 19, i 20. vijeku đe su došli sa crnogorskim narodnim imenom, danas su Srbi… Poslije brojnih migracija, od 18. i 19. vijeka srpska nacija gotovo da nema nema nikakvo drugo vidno identitetsko obilježje osim pripadnosti Nemanjićkoj crkvi, jer je sadašnja srpska nacija zapravo konglomerat raznih etničkih grupa među kojima postoje ogromne kulturne razlike. Nacionalna obilježja današnjih Srba su vrlo mlada, znamo da srpska nacionalna kapa šajkača, kao nacionalna – što danas jeste – nije napunila ni 100 godina“.

Neumorni jugofili

Kao što se jugofili ne će očitovati o priznanju srbijanskog novinara da 99,9 posto Srba Hrvate smatra Srbima, tako su, vjerujemo, još manje mogućnosti, da se Srbi očituju o citiranim zanimljivim Ćosovićevim rečenicama. Ali, će zato, vjerujemo, hrvatski jugofili i dalje neumorno prodavati jugoidne pripovijesti hrvatskom općinstvu i uvjeravati nas o boljoj prošlosti u vremenu jugoslavenskih (pa)tvorevina.

O tempora, o mores – živio jugofilni progres!

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo