Damir Pešorda: Markeri jugoslavenske bolesti

Vrijeme:3 min, 36 sec

 

 

Mutna ideja nekakvog sveslavenskog zajedništva seže duboko u povijest, sve do početka šesnaestog stoljeća i Hvaranina Vinka Pribojevića, koji u svom govoru O podrijetlu i povijesti Slavena udara temelje panslavenske ideologije. Panslavizam kao takav nikada nije imao realne šanse konkretizirati se u obliku neke državne zajednice i uvijek je bio više romantična fantazija pojedinaca ili pak strategija Katoličke crkve za širenje na pravoslavni istok nego suvisao politički projekt. Međutim, jugoslavenstva kao geografski ograničena verzija panslavizma pokazalo se kao relativno uspješna ideologija koja je u dvadesetom stoljeću zadobila svoj teritorijalni i državni okvir. I to dva puta.

 Od jugoslavenstva stanovitu su korist imale manje južnoslavenske nacije: Slovenci, Makedonci i Muslimani koji se sada nazivaju Bošnjacima. Srbi su kao upravljački narod u toj zajednici naoko dobili najviše. No, propustili su povijesnu šansu da se konstituiraju kao normalan narod koji svoju viziju budućnosti na zasniva na ugnjetavanju susjednih naroda nego na razvijanju vlastitih potencijala. Tako da je u konačnici dvojbeno jesu li gubitnici ili dobitnici. Hrvati su najveći gubitnici jugoslavenskog projekta, kako u teritorijalnom pogledu tako i u pogledu stupnja državnosti – koliko god taj izraz bio upitan jer nešto država jest ili nije –u odnosu na ono što su već prije imali.

  Bilo kako bilo, danas bi ta pitanja trebala biti stvar povijesti, no na žalost nije tako. Nestala je Jugoslavija, raspala se u krvi kao i prvi put, ali nije nestalo jugoslavenstvo. U Hrvatskoj se neznatan broj ljudi izjašnjava Jugoslavenima, tristotinjak njih, čini mi se, no nisu problem oni, imaju se pravo izjašnjavati i osjećati kako hoće. Problem je ideologija jugoslavenstva koja po svojoj naravi negira hrvatstvo, srpstvo, bošnjaštvo ili neki drugi nacionalni identitet u našoj državi i šire. Ukratko, jugoslavenstvo funkcionira kao nametnik na hrvatskom korpusu. Nepametan nametnik, usudio bih se reći, koji stalno pokušava ubiti domaćina. Jugoslavenstvo je svojevrsna društvena patologija koja nanosi ogromnu štetu hrvatskom društvu.

 Kao i za svaka bolest i za bolest jugoslavenstva postoje markeri uz pomoć koji se može lagano otkriti. Recimo nekada je takav marker bio Tuđman, sam spomen njegova imena, tko god nije mogao skriti averziju prema prvom hrvatskom predsjedniku, bolovao je od jugoslavenstva. Pa makar se predstavljao kao žestoki ”ustaša”. Odnos prema Bleiburgu, prema hrvatskom jeziku, prema hrvatskoj dijaspori, prema Titovoj ulozi u povijesti – također su takvi markeri. U tom kontekst zanimljiv je i odnos prema hrvatskom nogometu kao jednom od uspješnijih sektora u hrvatskom sportu, ali i u hrvatskom gospodarstvu ako baš hoćete. Što nam je nogomet bio uspješniji, to su krugovi zahvaćeni jugoslavenskom bolešću više govorili o krizi hrvatskog nogometa, močvari koju treba pravosudno-političkom intervencijom isušiti.

 Uspjeh hrvatske nogometne vrste na Svjetskom prvenstvu ”jugoviće” je raspametio. No, o tomu sam već dosta pisao pa će ovaj put skrenuti pozornost na jedan nenogometni događaj vezan uz doček naših nogometaša. Mislim na sramotni odnos organizatora dočeka prema Marku Perkoviću Thompsonu i kasnije još sramotniji odnos medija prema tom incidentu. Izgleda da je već sama Thompsonova pojava postala suspektna, nepoželjna, fašistička… Bez obzira na to što pjevao, Thompson je za neke dokaz ”ustaštva” i nogometaši ga, po njima, nemaju pravo pozvati na svoju feštu. Jer, eto, Marko Perković dijeli narod! To govore oni isti koji ništa drugo i ne rade nego smišljaju kako će baciti kamen smutnje među hrvatske ljude.

  Na primjeru Marka Perkovića može se eksplicirati kako funkcionira stvaranje antihrvatskih psihološko-propagandnih uradaka. Ideolozima jugoslavenstva u Thompsonovim pjesmama smeta slavljenje domovine Hrvatske, no kako ne mogu samu tu činjenicu proglasiti nedopuštenom konstruiraju na osnovu jedne pjesme navodni Thompsonov fašizam iako ta pjesma (Čavoglave) govori isključivo o obrani vlastitog doma od onih koji ga napadaju. S pozicija jugoslavenskog nacionalizma, koji je po definiciji antihrvatski, napada se hrvatski patriotizam u Hrvatskoj! Onda se iz te poze moralnog arbitra optužuje Thompsona, ali i sve one koji vole svoju domovinu Hrvatsku, da dijele narod. Da, dijele ga tako što svojim domoljubljem otkrivaju one koji zemlju koja ih hrani ne vole i ne drže svojom domovinom.

  Thompson je nakon Tuđmana i Ante Gotovine postao treća osoba u suvremenoj Hrvatskoj odnos prema kojoj je postao svojevrsni biljeg jugoslavenske bolesti. Dopusti li hrvatsko društvo da se iz javnosti eliminira Thompson kao predstavnik pozitivnog patriotizma, jugoslavenska bolest još više će nagristi hrvatsko društveno tkivo. Prostora za odstupanje više nema ako ne želimo da u dogledno vrijeme opet u potaji pjevamo Ustani, bane.

 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo