G. Borić: Može li SP u Rusiji biti prekretnica za hrvatsku naciju

Vrijeme:6 min, 32 sec

 

Nitko nam ne može pomoći osim nas samih u borbi protiv korupcije, klijentelizma i nepotizma

 

Nekoliko sati prije završetka finalne utakmice na svjetskom nogometnom prvenstvu u Moskvi Repkaizmeđu Francuske i Hrvatske, nadajući se čudu, ovako sam započeo svoj komentar: Hrvatska je prvak svijeta u nogometu! Ovo zvuči kao bajka, kao san, kao… ne znam što bih još rekao, kao nešto toliko nevjerojatno da je u ove riječi teško povjerovati. Ali one su stvarnost, one su zbilja, one su nešto nepromjenjivo. Nema Hrvata u domovini i svijetu koji se ne raduje ovom uspjehu gotovo ga smatrajući vlastitom zaslugom. U tome nismo sami, to se događalo i drugim narodima. Uzmimo, primjerice, Nijemce. Ovaj veliki narod, velik u dobru i zlu, bio je nakon bezuvjetne kapitulacije u svibnju 1945. na koljenima. Trebalo je proći nekoliko godina da se barem donekle materijalno i duhovno počinje oporavljati. I u tome mu je pomogao nogomet. Točno čitate: nogomet! Ali hrvatsko nogometno čudo u Moskvi nije se dogodilo, Francuzi su nas pobijedili rezultatom 4:2, no to nije neka velika tragedija jer i drugo mjesto na svjetskom nogometnom Olimpu mnogo znači za Hrvatsku, na što nas upućuje i njemački slučaj, to jest njihovo nogometno ‘čudo iz Berna’.

Poznavatelj južnoslavenske i time hrvatske povijesti prof. dr. Wolf Behschnitt iz Kölna održao je o tome predavanje Nogometna japanskom sveučilištu Dokkyo iz kojega je vrijedno citirati neke zaključke. Riječ je o tzv. ‘Wunder von Bern’, čudu iz Berna, kojim se označuje pobjeda njemačke nacionalne vrste na svjetskom nogometnom prvenstvu godine 1954. u švicarskom glavnom gradu Bernu. Do tada je Njemačka bila parija i u svjetskom športu. Tek tom pobjedom vinula se u vrhove športskoga svijeta što je imalo, kako piše prof. Behschnitt, ne samo materijalno nego i mnogo šire značenje, ono identifikacijsko i integracijsko za njemačku naciju. Njemački gledatelji tada su zapjevali staru njemačku himnu u kojoj su se nalazile riječi ‘Deutschland, Deutschland über alles’, Njemačka, Njemačka iznad svega, što je bilo krivo tumačeno kao tvrdnja da se Njemačka mora postaviti iznad svih ostalih naroda u svijetu, ali njezin autor, romantični pjesnik Hoffman von Fallersleben, nije mislio tako; suočen s njemačkom nacionalnom rascjepkanošću na više državica u 19. stoljeću on je upozorio svoje sunarodnjake da ujedinjenje nacije stave iznad svih ostalih osobnih želja i ciljeva. Veliki državnik Konrad Adenauer proturio je tu himnu uz izostavljanje dviju kitica u kojima se spominju navedene riječi, ali isti tekst i melodija ostali su. Usput rečeno glazbu je napisao austrijski skladatelj hrvatskih korijena Joseph Hayden kao ‘Carski kvartet’ temeljem jedne hrvatske narodne popijevke iz Gradišća (Burgelanda) koja se pjeva i danas u toj našoj nacionalnoj manjini u prijateljskoj Austriji.

Njemački mediji o hrvatskoj reprezentaciji i predsjednici

Opisujući značenje njemačkoga osvajanja titule prvaka svijeta u nogometu W. Behschnitt spominje glasovitoga Olujapublicista i povjesničara Joachima Festa koji je napisao da je Njemačka imala tri očinska utemeljitelja: u političkome pogledu Konrada Adenauera, glede uvođenja glasovite Deutschmarke Ludwiga Erharda i u mentalnome pogledu vodećega igrača njemačke nogometne vrste Fritza Waltera. Fest je kasnije djelomično odustao od prijašnje tvrdnje da je ‘čudo u Bernu… zapravo bilo porođajni trenutak Savezne Republike’ jer se ‘nogometom ne može zasnovati republiku’. Ovaj je ispravak važan s obzirom na hrvatski slučaj jer da smo i postali prvaci svijeta u nogometu, to ne bismo smjeli preuveličati kao povijesni događaj ravan osnivanju Republike Hrvatske ili pobjedi u vojno-redarstvenoj akciji ‘Oluja’. Nogomet je ipak bio i ostaje ‘najvažnija sporedna stvar u svijetu’.

Unatoč velikome hrvatskom uspjehu osvajanjem naslova svjetskoga nogometnog viceprvaka, moramo ustvrditi da se i prije toga više pozornosti u europskim medijima posvećivalo Francuskoj nego Hrvatskoj, premda je hrvatski proboj kroz poteškoće svjetskoga prvenstva u nogometu bio senzacionalniji i uzbudljiviji od nastupa svih ostalih vrsta. Hrvati su tri puta išli u produljenje utakmice i dva puta morali iz jedanaesteraca na kraju igre prolaziti u iduće runde. To je našu momčad užasno iscrpljivalo, ali ona je ‘pobjeđivala samu sebe’ i pronalazila nove fizičke i mentalne Njemačkarezerve za konačne pobjede. Svi su se tome čudili. Nakon prve tri sjajne pobjede i skeptički su stručnjaci tvrdili da je Hrvatska favorit.

Bivši prvaci svijeta u nogometu Nijemci samo su zavidjeli maloj Hrvatskoj. Tako RTV ‘Deutsche Welle’ prenosi pisanje mnogonakladnog ‘Bild-Zeitunga’ kako je ‘hrvatska nogometna strast nedostajala njemačkom elfu’. Bildov komentator ipak je dao veću prednost Francuzima da osvoje zlatnu medalju, ali njegov konkurent ‘Expres’ iz Kölna zastupa suprotno mišljenje: ‘Hrvatska će biti svjetski prvak. Da je to netko rekao prije SP, toga bi brzo proglasili luđakom. Ali na ovom SP-u zapravo je sve drukčije’. Münchenski ‘Süddeutsche Zeitung’ divi se svenazočnosti hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na nogometnim poprištima u Rusiji te ju uspoređuje s glasovitim Argentincem Diegom Maradonom, ali da je ona bila u predstavljanju svoje zemlje ‘vidljivo bolja nego on’, ‘izvodeći plesić pred ruskim premijerom Medvedevim’ i ‘posjetivši oznojene nogometne junake u svlačionici’.

Uostalom, to su radili i njemački šefovi vlada Helmut Kohl i Angela Merkel pa im to nitko nije zamjerao. Što se tiče ‘samo insceniranja’, piše ovaj ozbiljni list, ‘hrvatska predsjednica naveliko nadmašuje njemačku kancelarku’. No ove njemačke novine miješaju kruške i jabuke pa pjevanje jedne Thompsonove pjesme dovode u vezu s ‘fašističkim ustašama’. Možemo zamisliti tko im je to podmetnuo. U Hrvatskoj ima dovoljno denuncijanata koji ne trpe uspjehe naše domovine pa bili oni i športski kojima se čak divi i srbijanski i svjetski teniski as Novak Đoković, a da o ostalima i ne govorimo.

Pobjede se slave skromno, a porazi podnose junački

Prije susreta nogometnih divova Hrvatske i Francuske pročitali smo nekoliko tekstova iz hrvatskih i njemačkih medija u kojima je riječ kako će nas pobjeda pretvoriti u neke druge, mnogo bolje i kvalitetnije ljude. Vjekoslav Krsnik navodi u svome blogu da ‘u Rusiji igra reprezentacija iseljeničke Hrvatske’. Formalno je u pravu, ali mislim da se s time ne bi složili ni naši loptaši jer su kao i većina rodoljubnih Hrvata uvjereni da više nema razlika između Repkadomovinskih i iseljeničkih Hrvata, ili točnije rečeno, ne bi trebalo biti razlika. Barem ih je nogomet vidljivo i dubinski ujedinio.

Neki nepoznati Ivan Ivić poslao mi je mejl u kojemu se osvrće na tamne tvrdnje nekoga Radovana i piše: ‘Radovane, nije baš tako crno. Ima i dobrih stvari, a nitko nije baš gladan i žedan. Ima i dovoljno posla, za one koji žele raditi. Nogometaši su pokazali da možemo biti uspješni, posebno kad odemo u tuđinu. I oni su svi gastarbajteri koji su svoj talent izbrusili u vodećim europskim klubovima. Da su ostali doma, ne bi bili na ovoj razini. Može li bolje u Hrvatskoj? Naravno da može, i ovaj sportski uspjeh dat će mali zamah.’ Ovdje je uporabljena ključna riječ ‘mali zamah’. To je realizam koji dijeli i mudri Nino Raspudić u svojoj kolumni u ‘Večernjaku’ kad nogometne uspjehe usredotočuje na mogućnost da se prekretnica u nogometu proširi i na nešto šire što naziva ‘balkanskim mentalitetom’. Sve stavlja u pogodbeni oblik: ‘Uspijemo li iz simboličke razine ‘prevesti’ ovaj uspjeh u ‘stvarni svijet’ i usvojiti model koji dovodi do uspjeha, SP u Rusiji moglo bi biti prekretnica za hrvatsku naciju.’ Tome bi mogla pridonijeti i činjenica da smo osvojili tek drugo mjesto koje mi izgleda realnije nego prvo, to je to ‘malo’, ali ne ‘veliko čudo’, a ono bi se moglo ostvariti u ne baš dalekoj budućnosti na idućem nogometnom svjetskom prvenstvu za četiri godine ako odgovorni stručnjaci pronađu uzroke relativnom neuspjehu i prorade na njihovu uklanjanju, uz pomlađivanje naše vrste. A što se tiče promjene nacionalnoga mentaliteta, to bi mogao biti dugotrajni proces koji zahtijeva godine i desetljeća. Nitko nam ne može pomoći osim nas samih u borbi protiv korupcije, klijentelizma i nepotizma. A za to je neophodno da se svatko osjeća odgovornim za sve. I na kraju trebamo zapamtiti da se pobjede slave skromno, a porazi podnose junački. Ponašamo li se baš tako? Ne bih rekao.

 

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.