Triptih Tito

Protupatriotski raspoloženi ljudi u zemlji Hrvatskoj, već s ushićenjem raznose ‘dosjetku’ jednoga od svojih, kako je hrvatska država ‘propali projekt’. ‘Dosjetka’ više zvuči kao izraz njihovih, ne samo tajnih želja, koje na različite načine pokušavaj ostvariti. Hrvatska država, posve sigurno, nije propala, a i ne će dok je onih koji časno ispunjavaju svoje patriotske i državljanske obveze. Pa i oni, ti nesretni ljudi, koji propagiraju protuhrvatstvo, koji priželjkuju da Hrvatska propadne, znaju da hrvatska država nije nikakav projekt, nego izraz prirodnoga i povijesnog prava hrvatskoga naroda i njegove volje da ta prava čuva i da se za ta prava bori, kao i drugi slobodoljubivi narodi. Ipak, tim je hejterima ušlo u krv vjerovanje da volja naroda ne znači ništa, pa im je neka misao o privremenost i pouzdanje u vanjske sponzore bila zadnja nada da se sve može vratiti na staro. A ‘projekt’ jest bila njihova propala država. Najprije versailleski, a kasnije staljinski. Svejedno, ne može ostati bez posljedica djelovanje tih ljudi, koji imaju važne pozicije u medijima, u kulturnim institucijama, u javnim poduzećima, pa i državnim institucijama a izravno rade protiv interesa te države i njezinih državljana.

Dogovoreni rat i neoustaška vlast

Naše je polazište da su svi hrvatski državljani politički Hrvati i svi imaju jednaka prava i obveze, pa ne razumijemo zašto neki među nama uporno pokazuju da država ne može na njih računati, iako se koriste pravima, pogodnostima i zaštitom koju im daje. Vrlo su česta njihova javna očitovanja o odbacivanju temeljnih ustavnih postulata, slobodarske državotvorne baštine i narodne tradicije. Između današnjega demokratskoga poretka i onoga što je bilo prije, biraju Titov komunistički internacionalizam.

U knjizi Neispričane priče Rajka Grlića (HENA COM, Zagreb, 2018), autorovo nas hrvatomrzstvo izravno vodi u srž problema o kome govorimo. Kratko ćemo se zadržati na tom svjedočenju koje hrvatski obrambeni i oslobodilački rat naziva dogovorenim ratom. A dogovoren je, piše Grlić, radi pljačke. (“Bilo je prilično jasno da rat dolazi, da će ga organizirati bez obzira trudili se mi zaustaviti ga ili ne, da će im taj rat služiti kao magla za veliku i temeljitu pljačku.” (NP, str. 11). Ta je tvrdnja vrlo ponižavajuća ne samo za hrvatsku stranu, koja se branila i oslobađala, nego za sve Hrvate. Druga je Grlićeva postavka kako Hrvatskom od 1990. vlada neoustaška vlast. O tim ćemo tvrdnjama nešto napisati, a o umjetničkom opusu njihova pronositelja, ne ćemo pisati. R. Grlić je od onih koji su iz Hrvatske odlazili nakon sloma titoizma, pa se opet, vraćali na državne jasle, u nadi da se hrvatska demokratska država još uvijek može učiniti – ‘propalim projektom’.

Zbog upornih, obmanjujućih simplifikacija, uzrok svim razmimoilaženjima u našoj zemlji, protivnici hrvatske države stavljaju u prošlo vrijeme, u vrijeme izravnih sudara dvaju totalitarizama, kako bi se prikrila prava narav današnjih konflikata u čijoj je srži, s jedne strane zov slobode i služenje zajednici, nastojanja da se Hrvatska rastereti od lažnih napetosti i okrene na put prosperiteta, a s druge nagon da se vlada Hrvatskom, kao da nije suverena i slobodna država, kao da je još uvijek podčinjena jednopartijskoj nadvlasti.

Ne zato što je država, nego zbog toga što je hrvatska

Ne ćemo ni ovdje prešutjeti da zagovaramo najveće poštovanje prema svačijem pravu na vlastiti svjetonazor, etničku pripadnost i kulturu, vlastito filozofsko, vjersko i svako drugo uvjerenje, pravo na kritičko mišljenje i njegovo javno očitovanje. Ukratko, podupiremo međusobno poštovanje, toleranciju, dijalog i skladan suživot u kome nitko nema pravo djelovati na štetu ljudi drukčijih orijentacija, niti ugrožavati tuđa prava i slobode. Upravo s takva je motrišta potpuno nerazumljiva spomenuta nelojalnost vlastitoj državi .– ne ovoj ili onoj vlasti, lijevima ili desnima, ovoj ili onoj političkoj orijentaciji nego prema državi, hrvatskoj državi. I ne zato što je država, nego zato što je – hrvatska država.

Slomom politike tzv. društvenoga vlasništva i ideološkoga patronstva komunista nad cijelom zajednicom, došao je u pitanje koncept života u raskoši i izobilju na tuđi račun, koji je bilo u temeljima titovske oligarhije. Imovina oteta ‘buržoaziji’ postala je vlasništvo države, tj. Partije, tj. Vođe. Nitko od Tita nije bolji primjer uzurpacije i gomilanja golemih troškova na teret siromašne države. Današnja ortodoksna ljevica nema boljega uzora od Tita ni u uklanjanju političkih neistomišljenika, samo je metode promijenila. I utamničenici su mu na Golom otoku, koje je tamo poslao, bez prestanka klicali, i gdje se god moglo po Otoku ispisivali Njegovo ime. Kako bi znali da su u krivu, da njega nije bilo, da im nije dao šansu da se poprave i još odlučnije prisegnu? Prisegnuli su mu, gladni, žedni i poniženi, na vječnu vjernost, koja se, valjda, prenosi i na potomstvo.

La Mere Besson

Pred nama je kratki prikaz trošenja tuđega i raskalašenoga uživanje u skladu s epikurejstvom voljenoga Vođe, a onda Titova potencijalna uloga u Grlićevoj spoznaji svijeta. R. Grlić pripovjeda kako je sa svojim drugovima, mladim jugoslavenskim redateljima odlučio u Cannesu 1978. otići na gozbu u neki ugledni restoran kako bi ljudima od filma omogućili da upoznaju “još neke naše režisere”. ” ‘La Mere Besson’ je tada bio jedan od naj, ako ne i naj-restoran Cannesa… Ručak je trajao tri, možda četiri sata. Sve je bilo i više no dobro. Idealan francuski ručak u kojem se, poput slojeva u doboš-torti, redaju dobre priče s vrhunskim jelima, odličnim vinom, sjajnim sirevima i lakim cigarama… Kad su Gene i Ron otišli, došao je račun. Bio je veći, puno veći, od onoga što smo svi zajedno imali… Sjedili smo i nismo znali koga bismo mogli pitati za pomoć, od koga posuditi tu nimalo malu svotu… Sjedili smo tako gotovo sat. Od očaja smo naručili još jednu bocu vina.” U priču iznenada upada jedan ‘samoupravni’ direktor filmskoga poduzeća i Zagreba. Drug, koji će nakon velikodušne geste postati – gospodin. “Sjeo je s nama, popio piće, platio račun i otišao poput pravoga gospodina s rečenicom: ‘Ne brini. To ide na trošak tvoga filma. Uživajte.” (NP, str.113).

Manire ‘pravoga gospodina’ koji upravlja društvenom imovinom i umjetnici koji troše više nego što imaju i mogu platiti, pa u ‘očaju’ naruče još jednu bocu dobroga francuskoga vina, u mašti nas vode u Dvore Najvećega Sina. Pravi titovski, jugoslavenski ugođaj. A Tito nije samo tu uzor, kad smo već kod trošenja tuđega novca, On je veći i od života, On bi na javi i u snu, mogao pomoći RG-u odgonetnuti tajnu tjeskobnoga života.

Gledati Njega kako gleda

Kad su R. Grlića iz Beograda 2014. pozvali da napravi listu do pet igranih filmova koji su “na bilo koji način utjecali, odnosno ostavili poseban utisak na Tita” ili su “na bilo koji drugi način relevantni za temu Tito i film”, pozitivno je odgovorio i poslao im traženu listu. “Ove filmove izabrao sam jednostavno zato što bih, da je to bilo moguće, rado sjedio pored Tita i gledao ga kako gleda te filmove. Promatrao ga kako ih upija, otkrivao gdje se prepoznaje, gdje se zabavlja, što mu je dosadno. Gledati njega kako gleda te filmove pomoglo bi mi da bolje shvatim gdje sam rođen i u kakvoj sam to zemlji živio pune četrdeset i četiri godine.” (Autor ovih rečenica rođen je 1947.) Dakle, 1947 – 1991. Gledati Njega, kako gleda, upija, prepoznaje … i shvatiti – “gdje sam rođen i u kakvoj sam to zemlji živio”. (NP, str. 295). Može li se reći da ta relacija prema Njemu nema nikakve veze s razumskim pogledom u svijet činjenica? On je fikcija, pa ipak gledajući Njega pisac Grlić bi, kako mu se čini, mogao saznati istinu o sebi. Tek pogled u Nj pomogao bi redatelju i piscu shvatiti gdje je rođen.

I kako, nakon svih povijesnih iskustava, dešifrirati svijet ljudi koji tako razumiju Tita i Njegovu zemlju, kakvu argumentaciju iznositi, kako razgovarati? Kako govoriti o pravu na drukčiji pogled, drukčije iskustvo, kako razgovarati o europskim deklaracijama koje osuđuju komunistički totalitarizam? Uz citirane opservacije o ‘Titu i filmu’, RG zapisuje da predsjednica Republike Hrvatske “kao svoj prvi predsjednički čin, izbacuje Titovu bistu iz predsjedničke rezidencije.” U sljedećoj rečenici R. Grlić piše: “Neoustaše ulaze u Skupštinu grada Zagreba i uklanjaju ime Trga maršala Tita, zadnji gradski simbol antifašizma.”

Antihrvatstvo – prava domovina

Iz cijele knjige (Neispričane priče) dade se zaključiti da je hrvatska država izvor mnogih autorovih besanih noći i goleme srdžbe. Posve je nevažno što se trsi oko dokazivanja kojoj naciji pripada, ili ne pripada. Njegova je ‘domovina’ antihrvatstvo, a ne – kufer, ili mjesto na kome se taj kufer nalazi. Zbog toga je beznačajno njegovo računanje, u postotcima, što bi mogao biti s obzirom na podrijetlo roditelja i njihovih predaka. (“Možda zato još uvijek ne nalazim odgovor na jednostavno pitanje: je li kofer moja domovina ili je moja domovina tamo gdje mi je kofer?”) (NP, str. 310). I Titova je domovina bila tamo gdje su bili kuferi puni zlata i dijamanata, podzemna skloništa po cijeloj državi, najskuplji automobili, ljetnikovci, brodovi, vlakovi, vile i zimovališta, lovišta… Richard Burton, koji je u jednom filmu glumio Tita, u svom je dnevniku, (“Dnevnici R. Burtona”, 2012.), napisao kako je njega i njegovu suprugu Elizabetu Taylor, engleska princeza Margareta “upozorila da Tito i Jovanka žive u neviđenoj raskoši; u odnosu na njihovu rezidenciju, kraljevski dom u Buckinghamskoj palači je zdanje srednje klase”. Zapisao je i to kako ih je Tito po Brijunima vozio u otvorenom automobilu Lincoln Continental, koji su mu poklonili “ljudi iz Zagreba”. Takvih je automobila, zbog iznimne skupoće, proizvedeno samo nekoliko. (U jednom se vozio američki predsjednik J. F. Kennedy). U Titovoj su ostavštini automobili koji se procjenjuju na 10 milijuna eura. R. Grlić je, doista učio od Tita i na vrijeme saznao što sve mogu platiti ‘drugovi’ iz Zagreba, od Lincoln Continentala do večere u La Mere Bessonu.

Goli otok Eve i Danka Grlića. Ima još jedna snažna veza između Tita i R. Grlića, ali on je tek usput spominje. Naime, njegov otac, Danko Grlić i majka Eva Grlić, kao partizani i komunisti, nakon Titova konflikta sa Staljinom završili su na – Golom otoku. “Tata nije kod kuće više od pola godine.” Zašto? “Kao glavni urednik ‘Narodnog lista’, iz kojeg je kasnije nastao ‘Večernji list’ odveden je na Goli otok. Tamo je, sa svim ostalim glavnim urednicima listova u Hrvatskoj, prošao ‘obuku’ “. (NP, str. 155). Obuku!? To je sve što je R.G. rekao o razlozima utamničenja svoga oca na Golom otoku. Dodatak da je tamo bio sa svim ostalim glavnim urednicima upućuje na mogućnost da je na Golom otoku bilo privremeno učilište za izabrane. “Obuka”, učenje, usavršavanje. Ima dosta svjedočenja koja pokazuju da pisac iznosi samo verziju iz svoje mašte. Ipak, na odlasku s Gologa otoka Danko Grlić je morao potpisati izjavu o lojalnosti partiji i skrivati, kad izađe iz zatvora, gdje je bio. U protivnom, lako bi mogao natrag. Je li dio te lojalnosti utkan i u priče o hrvatskom ”neoustaštvu’? Ne biti pokoran Titu, značilo je biti ‘kontrarevolucionarom, klasnim neprijateljem, ustašom’, i ‘neoustašom’, naravno.

Eva Grlić piše kako je njezin suprug Danko, prije nego što su ga odveli na Goli otok, izjavio kako odbija sve točke Rezolucije (Staljinova Informbiroa, op.a), „ali i zapitao ima li u partiji dovoljno demokracije“. To je već bila nedopuštena sumnja, heretička misao. „Hereza se uvijek najstrože kažnjavala“, napisala je Eva. Danka su isključili iz partije i odveli na Goli otok. Ne spominje ‘sve ostale glavne urednike’. Eva Grlić je zapisala da su je šefovi, kad su saznali gdje je njezin suprug, pitali hoće li se odmah odreći muža i rastati se. Odgovorila je da ne će ni jedno ni drugo. Šefovi taj odgovor nisu dobro primili. Eva je zapamtila i ožiljke na leđima svoga supruga kad se vratio kući. “Dok se kupao, vidjela sam da su mu leđa išarana crvenim prugama od udaraca prutom ili bičem, ne znam, no o tome nije želio govoriti. Ti ožiljci nisu nikad sasvim nestali, samo što kasnije nisu više bili crveni.“ (Sjećanja, str. 177). Tko zna je li ih i Rajko vidio? Tko zna je li, možda, pomislio, ako ih je vidio da je i to bilo posljedicom ‘obuke’? Što ih je Tito na Golom otoku učio, za što ih je ‘obučavao’?

Duh i ikonografija ustaštva

“Ne sjećam se kako su odveli mamu ni što se dogodilo nakon toga. Mnogo godina kasnije saznao sam da su to bili i udbaši i da je tog jutra mama odvedena u zatvor u Savskoj, a zatim na Goli otok gdje je provela pune tri godine.” (NP, str. 156). O svim tim iskustvima svojih roditelja, Rajko Grlić je napisao samo ovo: “Mama i tata dolaze iz relativno dobrostojećih građanskih familija. Čitajući Krležu i pomno prateći što se događa u španjolskom građanskom ratu još su kao gimnazijalci ušli u lijevi pokret, postali Skojevci. Usprkos svim ratovima, zatvorima i ostalim ‘historijskim nedaćama’ kroz koje su prošli, ostali su vjerni lijevoj socijalnoj misli do kraja života.” (NP, str. 290). (Zašto li je pismen čovjek riječ skojevci napisao s velikim početnim slovom?) Što se, prema mišljenju R. Grlića, u Hrvatskoj dogodilo kad je krahirala – ‘lijeva misao’, što se dogodilo nakon “Tuđmanovog Šuškovog dolaska na vlast, i poluslužbene obnove duha i ikonografije ustaštva”? (NP, str. 159).

Pisac dugo razgovara s poznanikom i objašnjava mu kako je zapanjen nacionalizmom, a sugovornik mu odgovara: “Rajko, zapamti, mi smo gradska djeca. Nama je to jednostavno strano.” (NP, str. 236). Rajko ne proturječi takvu tumačenju. Sad uz ustaštvo i nacionalizam imamo i ‘seljaštvo’ – jer je gradskoj djeci strano osjećanje pripadnosti svome narodu. Posebno ‘pretjerano’. Zašto Hrvati ‘pretjerano’ žele biti Hrvati, a neki ljudi među njima i oko njih ‘pretjerano’ žele da oni to ne budu, ili bar ne na zemlji na kojoj i danas žive? Kad bi im prestali ‘pretjerano’ braniti, možda ni njih ne bi zanimalo ‘pretjerano’ iskazivanje svoga identiteta. Dok god se svaki iskaz hrvatstva tumači kao ‘fašizam’, tumači mogu biti sigurni da Hrvate ne će ušutkati. Grlića ne muči pitanje zašto, primjerice, Francuzi žele biti Francuzi, a Talijani Talijani, zašto su tisućama godina Židovi Židovi, zašto nisu postali netko drugi, drugi narod koji će se odreći svoga imena, svojih tradicija i svetinja. Ljudi koji žive u pokrajini Molise i nakon pet stotina godina od odlaska u Italiju nazivaju se Hrvatima? Bi li trebalo samo Hrvatima zabraniti da budu ono što jesu i natjerati ih da budu ono što drugi žele? Da oplakuju svoje mrtve kako drugi hoće i da slave svoje pobjede kako im netko drugi propiše. Tko i zašto bi htio poniziti i uništiti hrvatski patriotizam? Spada li u sveta ljudska prava i pravo voljeti svoju domovinu i svoj narod, ili je to dopušteno samo nekima?

Umjesto da spominje Hrvatsku, R. Grlić radije piše o ‘ovim prostorima’ jer mu je, kako kaže, sve osim zavičajnoga Zagreba … “krajnje apstraktan pojam”. (“A ja sam, to ne piše ni u jednom službenom dokumentu, zapravo čisti Zagrepčanin. Sve šire od toga za mene je krajnje apstraktan pojam.”). Tako je i prof. dr. Milorad Pupovac, da ne bi rekao kako govori hrvatskim jezikom, na pitanje novinara Hassana Haidara Diaba, kojim jezikom u tom intervjuu s njim govori, odgovorio: “Taj je jezik moj, jezik Milorada Pupovca kao jedinke, koji govorim u svojoj životnoj sredini, a to je Hrvatska.” Životnoj sredini, a ne domovini.

Ovi prostori, barikade i Dubrovnik

R. Grlić našu zemlju i 2018. stavlja u ‘ove prostore’ pa ovako piše: “Ponovno se na ovim prostorima zaigrala stara igra službenoga zaborava u kojoj povijest uvijek počinje dolaskom onih novih.” (NP, str. 13). Samo je dijelom u pravu jer se tek od 1918. počinje računati da je to i godina početka prave povijesti ‘ovih prostora’, povijest od koje sve počinje. Hrvati to nisu htjeli prihvatiti. Uz sva nastojanja karađorđevske i titovske vlasti, nisu htjeli zaboraviti svoju povijest, koja se prema historiografiji može pratiti bar tisuću godina prije 1918. Hrvati znaju da njihova povijest ne počinje ni 1918, ni 1945. kako su htjeli njihovi ‘osloboditelji’. Na slobodnim višestranačkim izborima 1990, konačno su vlast komunista zamijenili demokratskom vlašću. Na vlast su došli ljudi koje nije Tito sa sobom doveo, nego narod izabrao. A onda je u proljeće 1991. narod svojom voljom odlučio da želi živjeti u vlastitoj slobodnoj državi. Tomu su se Srbi pokušali suprotstaviti, napali su Hrvatsku i okupirali dio zemlje. R. Grlić pokazuje da zna kako se ne radi ni o kakvom ‘dogovorenom ratu’, ali ipak iznosi neistine. Zna više i o barikadama: “Kninsko Polje, 1990. Barikade uglavnom drže i kontroliraju ljudi iz Srbije.” (NP, str. 354). Ovu bi informaciju svakako morao proslijediti zagovornicima ‘građanskoga rata’ u Hrvatskoj (1990 – 1998). Zna nešto i o bombardiranju Dubrovnika. “Los Angeles, 1992. Na CNN-u gledam kadrove opsade Dubrovnika. Pokazuju crnogorske jedinice koje bombardiraju grad. Pored velikog topa stoji čovjek u majorskoj uniformi JNA, koji neodoljivo podsjeća na Vuleta Milovanovića.” ( NP, str. 294). Građanski rat? Dogovoreni rat?

Iz Hrvatske ga nitko nije tjerao, mogao je pomoći da prijelaz iz komunizma u demokratski poredak bude uspješniji i brži. Valjda su ga tjerali samo neki unutarnji razlozi. Titoizam je propao. Politička napetost, kako piše, nastaje u pripremama njegova odlaska iz Hrvatske 1993. Zaključio je da nikoga ne zanima radi li on i njegovi protiv Hrvatske u Hrvatskoj, nego hoće li i u inozemstvu, ako mu mjerodavne službe u Zagrebu, daju neki papir, potreban za osiguranje položaja u inozemstvu – “raditi protiv Hrvatske”. “To poslijepodne na ulici srećem Branka Ivandu. Kaže da su ga upravo zvali iz Ministarstva znanosti i pitali hoću li ja (R.G.), ako mi daju to pismo, (suglasnost da može otići, op. IB), vani raditi protiv Hrvatske. Misli da nisu zvali samo njega.” (NP, str. 129). Pravo pitanje! Iz Ministarstva – znanosti, a ne iz nekoga drugog ministarstva, kako bi neuki očekivali. Hoće li “vani raditi protiv Hrvatske”?

Čast i dostojanstvo

Iako se pojavljuje na kraju našega teksta, pitanje koje je pred nama spada na sam početak. To je pitanje o moralu. Što je čast i dostojanstvo, što je ‘pretjerana osjetljivost’ na pitanja o nacionalnom ponosu? Tko određuje ‘pretjeranost’, odnosno što znači slaba osjetljivost na osobnu čast i dostojanstvo? Mogu li časni ljudi biti slabo osjetljivi na nečasno postupanje? Zašto, uopće, neki ljudi brinu o svojoj časti i dostojanstvu, a neki ne? R. Grlić zna odgovor, on zna što pripada ‘ograničenom umu’ i ljudima ‘nerazvijenih sposobnosti’. U pomoć je pozvao glasovitoga pisca i citirao rečenicu u kojoj taj pisac iznosi da ljudi koji pokazuju “suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za osobnu čast i dostojanstvo”, uvijek ‘gotovo po pravilu’ pokazuju “ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu kratkovidnu sebičnost.” (str. 296).

Je li to odgovor na pitanje o moralnosti protupatriotskoga orgijanja? A R. Grlić ne želi biti čovjek ograničena uma ni tvrda srca. Sa sebičnošću nije baš sve jasno, jer je samo loše značajke u prvom dijelu rečenice pripisao onima koji brinu za ‘nacionalni ponos i opći interes’, pa im dodavanje ‘sebičnosti’ na kraju rečenice ne izgleda logičnim zaključkom. Briga za opći interes ne izgleda znakom sebičnosti. A nebrigu o nacionalnom ponosu, osobnoj časti i dostojanstvu ni u kom slučaju ne bi pripisali moralnim ljudima.

Ljudi bez pretjerane (zapravo, bilo kakve) brige za svoju čast i dostojanstvo, ljudi koji nemaju ‘suviše’ razvijen osjećaj za nacionalni ponos i opći interes, čine društvo kojima ne trebaju ni izbori, ni volja naroda. Njima upravlja volja revolucije, strast otimanja, uživanje u otetom i teror nad neistomišljenicima. Volja Vođe, volja Revolucije i njihova je volja. To su ljudi koji i u svojim domovima moraju i danas imati bar ‘triptih Tito’. Jedan takav triptih, koji je bio vlasništvo dubrovačkoga kazališta, sada se nalazi u kuhinji R. Grlića. (NP, str. 201). Tako može bar posredno gledati Njega kako gleda. Izgleda da ni kune i nagrade, uz triptih, pa makar ih davala ‘neoustaška’ Tuđmanova država, ne će biti mrske.

Ministarstvo kulture RH objavilo je da je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo u filmskoj umjetnosti za 2017. dobio Rajko Grlić. A od ‘povratka’ u Hrvatsku, od ‘neoustaške’ je države dobio i dosta novca za svoje filmove (i Ante Tomić, također).

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo