D.Pešorda: Nogomet i politika

Nogomet je, kao i sve što privlači veliku pozornost masa, do srži prožet politikom. Ovih dana kada je nogometna euforija obuzela svijet, to se vidi najbolje. Mene je svjetsko prvenstvo u Rusiji još jednom podsjetilo na to koliko je Jugoslavija bila promašena i loše posložena država. Da danas, recimo, postoji Jugoslavija na svjetskom bi prvenstvu igrala jugoslavenska reprezentacija u kojoj bi igralo sedam Srba, dva Hrvata i dvojica ”ostalih”. Izbornik bi neki novi Miljanić, a ispali bi u prvom krugu, to jest ne bi prošli grupu. Ovako Hrvatska sama glatko prolazi grupu, a Srbija, baš kao nekada i Jugoslavija, vjerojatno ide kući. Kamo ih šalju, da stvar bude još gora po njih, Kosovari u dresovima švicarske reprezentacije.

 Jugonostalgičari će svejedno kukati kako je šteta što se Jugoslavija raspal – jer kakva bi se to danas moćna reprezentacija mogla sastaviti od reprezentacija Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i polovice švicarske reprezentacije! Antimrzitelji, sljedbenici gesla ”Ja ne mrzim” i sličnih, ukratko domaći progresivci – nakon što su se umorili od lajkanja ”duhovitih” fotomontaža o vješanju i klanju Luke Modrića – baciše se na slavljenje hrvatske pobjede nad Argentinom i maštanje naglas o snazi ujedinjene srpsko-hrvatske reprezentacije. Iz Srbije pak počeše stizati čestitke ”komšijama” na pobjedi, a balkanocentrični hrvatski mediji tu bratsko-jedinstvenu idilu zdušno podržavahu. No idila je kratko trajala. Dočim su Xhaka i Shaqiri ponizili i vjerojatno izbacili Srbiju sa Svjetskog prvenstva, iz Srbije su se začuli neki drugi tonovi.

  Odjednom je ispalo da je na djelu još jedna ”belosvetska zavera” protiv Srba i Srbije, a ni Hrvati više nisu bili dobri jer su slavili pobjedu uz Thompsonove pjesme. Usput budi rečeno, ja nikada nigdje u Hrvatskoj nisam pročitao uz koje pjesme Srbi slave svoje pobjede. One su, doduše, vrlo rijetke, ali ipak ih ima. Srpski predsjednik Vučić posebno se našao pogođen pjesmama uz koje su Hrvati proslavljali svoje pobjede. Prepoznao se valjda u Čavoglavama. Domaći navijači Srbije pate nešto tiše, još uvijek traže pravu formu da izraze svoju nelagodu zbog hrvatskog uspjeha i srpskog neuspjeha. Zato Ava Karabatić ne krije za koga joj srce kuca, ona se prije utakmice Srbija – Kostarika slikala u majici srpske reprezentacije s natpisom na ćirilici: ”Jedan tim, srcem svim”. Što Ante Tomić ili Viktor Ivančić nevješto kriju, Ava prostodušno pokazuje.

  Uspjesi hrvatske nogometne vrste samo su pokazatelj da Hrvatska ima veliki potencijal, i to ne samo u sportu. No, napadi na našu reprezentaciju, koji nesmiljenom žestinom traju već dulje vrijeme, pokazuju također i da uspjeh u Hrvatskoj izaziva neprijateljstvo. Taj svojevrsni specijalni rat protiv Hrvatske, jer ne znam kako bih ga drukčije okarakterizirao, traje već predugo i našem društvu nanosi veliku štetu. Hrvatske medije, kulturu, a najvećim dijelom i politiku preuzeo je nametnički soj koji, makar i po cijenu vlastite štete, ne može ne djelovati protuhrvatski. To je kao u onoj priči o guji ogrijanoj u njedrima. Samo što ta guja, budimo realni, nikada nije bila ustaška guja. Nego neka druga.

 Stoga, veselimo se uspjesima hrvatske nogometne vrste, nogomet je prekrasna igra, a uspjesi nogometne imaju kohezivan učinak na zajednicu. No, još je važnije dobro paziti otkuda sve stižu otrovne strjelice prema našoj nogometnoj vrsti jer one otkrivaju one koje frustrira sama činjenica postojanja hrvatske države. A takvih, da se ne zavaravamo, u Hrvatskoj ima, čak se i ne kriju previše. Jedan od načina njihova legitimiranja jest i napadanje HNS-a, reprezentacije, Luke Modrića itd.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo