Nemamo Hrvatski državni sabor

Gledanje i slušanje zastupničkih govora u Hrvatskom saboru izaziva u čovjeku oštećenja duše i mozga. Gotovo je uvijek turobno i manje-više nedostojno slušati loš hrvatski jezik, rečenice bez reda i smisla, a najviše je onih koje vrijeđaju hrvatsku domovinu kojoj najbješnji glodavci grizu korijen postanka, njenu državnost i temelje iz davnih stoljeća. Ima zastupnika koji ni po kojoj logici ne bi mogli sjediti na toj udobnoj i skupoj stolici: nisu dobili potrebni broj glasova (koliko ?), povijest njihove osobe sadrži upravo nevjerojatne podatke kao što je obično razbojničko pljačkanje automobila, ubojstva iz nehata, sudjelovanje u četničkim jatačkim klubovima, podržavanje glasovanjem fašističkih ili sličnih stranaka u susjednim državama, mijenjanje imena i prezimena kako bi izbjegli sjećanja na prljave poslove predaka ili svoje vlastite (tako se neki Stevan R. pretvara u posve novo lice, Emir T. gubi svoj pravi korijen, Jovanovići se pretvaraju u čudesna njemačka imena, ili pak bez ikakve stručne spreme za taj posao vode školske obrazovne prevrate, a pali bi na općim predmetima humanističkog područja na maloj maturi) itd…

Jedan vid razaranja hrvatske državnosti je pružanje otpora svakom znanstvenom radu koji se ne poklapa s davnim komunističkim lažima, napadanjem svakoga istaknutijega zastupnika ili znanstvenika izvan Sabora koji govori istinu u korist Hrvatske države. Tako se razne polupismene osobe, „zlice od opaka“ udruže da sruše dr. Pavu Barišića, dr. Hasanbegovića, akademika Ježića, dr. Borasa, Brunu Esih, Davora Ivu Stiera, Miru Kovača, Miru Bulja itd…Lažljivi i bezočni, pohlepni, a često bijedno obrazovani, kao čopori vukova nasrću ti „ljevičari“ na svakoga tko ima argumente, kao što ovoga trenutka vrlo znanstveno i dokumentirano piše o Jasenovcu kao radnom logoru Igor Vukić, najomrznutiji čovjek u očima takozvane hrvatske ljevice, a do sada je to bio Roman Leljak koji se usudio dirnuti u komunističke jame. I nisu to nikakve polemike i diskusije, to je režanje i poziv na ukidanje slobode pretraživanja arhiva, otkopavanje jama, to je bjesomučni lavež iskešenih zuba na svakoga tko ometa posao rušenja Hrvatske države. O referendumima sada ne govorimo.

Gnjusni iscjedak

I sve to čovjek proguta i tješi se: imamo svoju državu, neka laju, to iz usmrdjelih šinjela njihovih predaka – pendrekaša isparava vonj stare krvi što ju proli Kraljevina Jugoslavija i ona druga socijalistička, ali uvijek srbijanska, u svim narodima koje je držala pod kundakom: Šiptara, Hrvata, Makedonaca, Muslimana, Mađara i inih. Ali, dođe trenutak kad se više ne može podnijeti da jedan nitko i ništa koji nije u životu napisao znanstveni, a ni bilo kakav značajni redak koji bi po njemu dobio ime vrdoljakov, a koji je rušio čestitoga dr. Barišića urlajući iz klupe: On je dokazani plagijator! Nije bio osamljen – pridružuje se dragocjeni Maras, dika i ponos znanja, pa onda jedna mlađahna Glasovac koja na svakoga reži, dovoljno je da okreće ušne klapne u smjeru nepoćudnih izjava, pa čak i kad su slučajne. Tako će ministrica, jao znanosti, zabunom reći da je Hrvatski sabor DRŽAVNI! A još nije onaj iiiii ni završio, skače na noge u kratkoj suknjici draga žutokosa i krikne kako se ministrica mora svima ispričati, jer Sabor nije DRŽAVNI! I zaista, mila ministrica ispričava sesvima, svima, jer eto zaista to nije DRŽAVNI sabor, jer Hrvati nemaju državu pa onda ni državni Sabor. Nasmijane su obje, ta kako lijepo zvuči suglasje!

I sve to još smo podnijeli. Sav gnjusni iscjedak, kako bi rekao duhoviti i istiniti Raos, kao da je otplavila modrina našega neba i mora, i nada da će i njima jednom doći kraj. Prirodni. Ne onakav kakav su oni nama priredili 1991., ili rumunjski narod svome milome vođi, ne, oni će izumrijeti i biti zaboravljeni. Ne ću sada razglabati o ontološkom odnosu pojedinca i naroda, to ostavljam za dulje tekstove. Sada ću reći ono što je ovoga trenutka vrhunac naše hrvatske bijede i silništva krvoločnoga Stazića. Kažu da je Bog dao lice svakom čovjeku pa do tridesetih i malo više godina imaš to njegovo, ali poslije toga tvoje lice poprima izgled tvoje duhovne i duševne slike duboko skrivene u nutrini tvoga bića.

Otvorena mržnja na Hrvatsku

Tako iskrivljene crte pune zlobe i ubojičkoga nanosa dugo prikrivene otvorene mržnje na ovu Hrvatsku iskaču kroz nakrivljena usta premiloga Stazića i zakrvavljene oči umilno gledaju mudro janje koje se uobličilo u najvišoj stolici Sabora. I na povik da nas treba klati jer nismo svi poklani one blažene 1945. kad se to moglo odraditi bez razmišljanja i odgovornosti, mudro janje Jandra na čelu nedržavnoga Sabora uzvraća – Sram vas bilo! Kao kad dijete prolije čašu vode po stolu! Kao kad netko vrši nuždu na nedozvoljenom mjestu! Draagi zastupnik pravednih „ljevičara“ s pedigreom pendreka, zaurla opet krvoločni Stazimir – sram vas bilo!!!

Za ovakvo izjašnjavanje bez isprike, u svakom bi europskom parlamentu umiljati zastupnik bio izbačen iz sabora, a protiv njega bi bila podnesena tužba za poziv na ubojstva. Kazneni progon i oduzimanje zastupničkih prava jedini su pravedni izlaz iz ovoga strašnoga javnoga blamiranja koje je dopunio svojim priglupim komentarom mlađahni Jandro koji bi pristao itd… itd…

Imala je pravo mala glasna – jasna – mi nemamo HRVATSKI DRŽAVNI SABOR!

Imao je pravo i Darwin: čuda nema, potomci se razvijaju uz pomoć sve savršenijih organa, ticala, gena koji se rekonstruiraju i prilagođavaju novim situacijama. Tako je to u životinjskom svijetu pa i u saborima diljem svijeta. Mi glupi katolici vjerujemo da je čovjek stvoren na sliku Božju, ali da se može odati Đavlu i postati dio njegove legije. Tada poprima izobličene fizičke ili karakterne osobine koje odgovaraju formuli: Čini što hoćeš! Kazne nema! Možda tek kad stanemo pred Božje lice. Obećao nam je njihov vođa, drago Milanče: imat ćete pakao! Vidovit čovjek! Znao je on kako ljepušno janje mekeće, a vukovi mrve zubima. Za sada. Daju nam, doduše, naslutiti i gore dane! Ne daj se Krstičeviću!!! Budi spreman za domovinu!

Nevenka Nekić/HKV/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo