Predrag Nebihi: Prava istina o Klasićevoj „istini“ o Tuđmanu
Vrijeme:23 min, 2 sec
Hrvoje Klasić, osoba sumnjive diplome, napisao je 22. Svibnja ove godine klasični pamflet kojim pokušava oblatiti pokojnog predsjednika Tuđmana, ali bolji poznavatelji te tematike mogu sasvim lijepo uvidjeti kako je Klasić, kao i obično, oblatio sam sebe, ispao površni diletant koji u samom svom tekstu na nekoliko mjesta sebi uskače u usta.
Klasić sebi u usta skače u samom naslovu koji je totalno proturječan. Prvo pita „Zašto desnica nekritički slavi nekoga“, a onda tog nekoga napada klasičnim ekstremno-desničarskim kvaziargumentima tipa „general, F.K. Partizan“ i sličnim besmislicama.
Osim toga, kao što je poznato, Tuđmana danas štuju umjereni ljudi i političari i na ljevici i na desnici, dok ga napadaju s ovakvim i sličnim kvaziargumentima samo i isključivo krajnje ekstremni ljevičari i desničari, ostaje se samo zapitati u koju od te dvije grupe spada Klasić, a smatram da nije potrebito previše mućkati glavom da bi se došlo do točnog odgovora.
Idemo sad rješiti Klasićev test, pitanje po pitanje. Prvo naravno, poveznica na tekst:
Klasić: Zašto se mladi Franjo odlučio učlaniti u jugoslavenski orijentiranu Komunističku partiju a ne u najjaču hrvatsku nacionalnu stranku HSS?
Ja: Tuđman je iz HSS-ovske obitelji, i kao i cijela obitelj bio je u HSS-u, a kad je riječ o komunističkoj partiji, u nju je Tuđman ušao 1942. godine, iako je partizanima pristupio još 1941. Iz te činjenice može se lako pretpostaviti da su u partizanima, koje je vodila komunistička partija, vrbovali Tuđmana kao perspektivan kadar, s obzirom da je Tuđman već tada (1942. Imao je 19 godina) bio obrazovan, načitan i perspektivan debelo iznad tadašnjeg prosjeka, a komunistima je toga nedostajalo, jer kao što je poznato, komunisti su slabijeg znanja, obrazovanja i načitanosti, jer da nisu, nego da su pismeniji i obrazovaniji, on ne bi bili komunisti. Osim toga, kad čovjek ima 18 ili 19 godina, lakše mu je prodati socijalističke mantre i silna obećanja o uzvišenim idealima pravednosti i poštenja. Sličnu situaciju imamo danas sa strankom Živi zid. Ja osobno ne mogu previše zamjeriti ako netko s 18 ili 19 godina guta njihove priče pa odluči i na izborima glasati za njih, ali kad to čine zreli ljudi od 40 ili 50 godina, onda se s pravom valja upitati „Što je tim ljudima?“
Klasić: Zašto se kao Hrvat priključuje Titovim partizanima, a ne Pavelićevim ustašama?
Ja: Zato jer je znao da Hitler ne može dobiti taj rat i da je većina hrvatskog naroda protiv Hitlera. Gledao je dugoročno, a ne samo na prvi korak, kao što to čine diletanti tipa Klasić i slični. Uostalom, da mu je odluka bila točna dokaz je i to, da je 1941. Otišao u ustaše, 1945. Bi skončao živ zazidan ili u najboljem slučaju s rupom od metka u zatiljku i zakopan u kakovom protu-tenkovskom rovu, i nikad ne bi došao u situaciju da 1990. Povede projekt hrvatske samostalnosti, a što je pak bio stoljetni san hrvatskog naroda.
Klasić: Zašto unatoč svemu što se događalo nakon Bleiburga, nakon politički montiranih procesa Hebrangu i Stepincu, te nakon rigidnog obračuna s “neprijateljima” na Golom otoku nije odlučio vratiti partijsku knjižicu već naprotiv nastavlja godinama na posao odlaziti s crvenom zvijezdom petokrakom “na čelu”?
Ja: Zato jer to nije bila demokratska država u kojoj se stranačka ili partijska iskaznica mogla vraćati uz izraz odbojnosti zbog političkih zločina partije poput onih na Golom otoku ili montiranih procesa Hebrangu i Stepincu te njihovih ubojstava, jer bi u boljem slučaju završio i sam završio na Golom otoku, a u lošijem slušaju bio bi otrovan kao Kardinal Stepinac ili bi se „objesio za radijator“ kao Hebrang. Dakle, netko tko se predstavlja kao stručnjak za povijest jugoslavije ne zna čak ni te elementarne činjenice, a iz ovako intoniranog pitanja netko neupućen mogao bi steći dojam da Klasić jako mrzi zvijezdu petokraku..
Klasić: S tim u vezi, bilo bi zanimljivo čuti čime se točno bavio mladi Tuđman u generalštabu u Beogradu i kako je doživio priznanje da s nepunih 40 godina postane general pobjedničke JNA?
Ja: Dakle kao prvo, JNA nije bila pobjednička vojska. Ta vojska je vodila samo jedan rat i to onaj 1991. Na području Hrvatske i nekih mjesec dana na području BiH od travnja do svibnja 1992. Vojska koja se našla na pobjedničkoj strani (Stipe Mesić i Josip Manolić primjerice u više navrata ističu tu sintgagmu koja je točnija i precizniji, dakle ne da su pobjedili nego da su se našli na pobjedničkoj strani) zvala se NOVH u slučaju Hrvatske odnosno NOVJ u slučaju jugoslavije, a ne JNA. Netko tko se kiti diplomom iz povijesti i glumi eksperta za top razdoblje trebao bi znati razliku. Kao drugo, Tuđman je dakle rođen 1923. U partizane je stupio 1941. U dobi od 18 godina. Kad je završio rat 1945. Imao je nepunih 22 godine i čin majora. Umirovljen je u 38. godini života u činu general majora, bilo je to 1961. godine. U JNA postojalo je pravilo da se svakom tko ide u mirovinu daje jedan čin gore. Dakle, Tuđman je dan prije umirovljena imao čin pukovnika. A između čina majora i čina pukovnika, u JNA postojao je samo čin potpukovnika. A to pak znači da je Tuđman nakon rata u 16 godina napredaovao samo za dva čina. I shodno tome, može li nam Klasić, kao tobožnji stručnjak za to razdoblje odgovoriti: kako jedan tako obrazovan i perspektivan kadar kao što je Tuđman u 16 godina napreduje za svega dva čina, kad s vaka seljačina iz Bajine Bašte, Negotina, Šumadije, Romanije Pančeva i Surdulice u isto vrijeme napreduje za 5-6 činova? Čime se bavio Tuđman u generalštabu? Poa kadrovskim poslovima. I vjerojatno nije dobro obavljao iste kad je tako sporno napredovao. Nije naime bio problem u tome što je Tuđman bio i politički i etnički Hrvat, jer je poznato da su ta država, a pogotovo ta vojska, jednostavno obožavali takve. Ma neeee, Tuđman je sporno napredovao jer nije bio dobar s papirima…
Klasić: Ili, da ne budu baš sve samo preozbiljna pitanja, vjerujem da bi brojne Hrvate, posebno ljubitelje nogometa, zanimalo zašto je baš on postao predsjednik najjugoslavenskijeg nogometnog kluba – beogradskog Partizana?
Ja: Inače, na kraju ovog pitanja u samom tekstu stoji točka, ali ja sam to ispravio i stavio upitnik jer sam za razliku od Klasića i lektora ovog portala svladao makar osnove gramatike i pravopisa. Što se tiče Partizana, Tuđman je tamo stavljen jer dobro kuži nogomet, i dobar je organizator, i to je sve što je potrebno za voditi jedan klub, pogotovo u to vrijeme. To što je klub Partizan, pa svakom normalnom to je isto kao da je vodio Benficu ili Anderlecht, klub kao klub, a to što je klub srpski, to može smetati samo šovinistima, a doktor Tuđman nikad nije bio šovinist. Ali, netko bi mogao pomisliti da je Klasić šovinist čim mu smeta Partizan, a ne bi mu smetalo je u pitanju Benfica ili Fiorentina. Ja osobno mislim da Klasić puno više voli F.K. Partizan nego što ovdje pokušava predstaviti, osim ako je riječ o ljubavi prema jednom drugom klubu, ali više o tome kasnije…
Tu Klasić završava s razdobljem jugoslavije, i iz tog djela je zapravo vidljivo koliko sam sebi uskače u usta, jer njemu nije jasno kako desnica može voljeti Tuđmana zbog ovih „teškioh krimena“ koje nabraja Klasić, jer Klasić sve koji su u Hrvatskoj politički desno vidi kao nekakve šoviniste koji bi trebali mrziti Partizan samo zato jer je taj klub iz Srbije, a pritom dok žali zašto desnica ne mrzi Tuđmana smatrajući istu tu desnicu ekstremističkom i šovinističkom u cjelini, koristi „argumente“ upravo one najekstremnije, šovinističke i pro-fašističke desnice, a koja je, hvala dragom Bogu, u Hrvatskoj u debeloj manjini, jer da nije još dosta njih bi imalo ovakve stavove kao Klasić, pardon, Keleminec… Idemo stoga rješiti devedesete..
Klasić: Bilo bi u jednoj takvoj analizi mjesta i za pitanja iz novije povijesti. Mnogi pamte susrete Tuđmana i Miloševića, ali samo po slici. Ton tih razgovora za većinu hrvatskih građana i danas predstavlja nepoznanicu. Jesu li stvarno, kako svjedoče tadašnji Tuđmanovi najbliži suradnici, predsjednici dviju država razgovarali o podjeli treće?
Ja: Ovdje se, u zadnjem pitanju problematizira sam problem razgovora nekoga o nečemu. To je komunistički mentalitet. Ovdje se vidi izvjesno reteriranje u odnosu na dosadašnju retoriku, gdje je „sve bilo dogovoreno u Karađorđevu“, a što su govorili i „Tuđmanovi najbliži suradnici“ koje Klasić ne imenuje, ali sam ih ja već imenovao u ovom tekstu, a to su oni koji su precizniji od Klasića kad umjesto „pobjednička JNA“ rabe izraz „vojska koja se našla na pobjedničkoj strani“. Međutim sa obziro na činjenicu da je čitava hrpa znanstvenika, u prvom redu povijesničara, taj mit o Karađorđevu razbila na protone, neutroe i elektrone i pokazalo kako je riječ o jednoj od najvećih laži 20. stoljeća, sad Klasić umekšava stvar i pita jesu li razgovarali. Razgovor dva državnika o trećoj državi nije nikakvo kazneno djelo, pogotovo kad je riječ o Tuđmanu, gdje je upravo iz njegovih transkripata (istih onih koje je bradati „Tuđmanov suradnik“ veleizdajnički izdilao kršeći članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ te najmanje dva članka tada važećeg KZ-a Republike Hrvatske čl. 144. I 146.) vidi da je Tuđman naginjao mirnom rješenju krize u BiH, bez rata i dogovorom, favorizirajući pritom federalni ustroj BiH kakav je naznačen u točki 1. Cutilleirovog plana iz oužjka 1992. Nažalost, Tuđmanova inicijativa za mirnim rješenjem nije uspjela jer je protiv sebe imaop dva bolesna sociopata, Miloševića i Izetbegovića, i tu je tragedija bila neizbježna, pa je Tuđmanu preostalo samo umanjivati posljedice takve tragedije, što je i činio koliko je mogao vodeći jedinu moguću politiku prema BiH u tom datom trenutku. Dakle, još jedan „argument“ za u smeće.
Klasić: Mislim da bi današnjoj mladoj generaciji posebno zanimljivo bilo čuti kako je izgledala demokracija u Hrvatskoj dok joj je na čelu bio Franjo Tuđman. Kakav je bio odnos hrvatskog predsjednika prema onima koji su kritizirali njegov rad, posebno novinarima?
Ja: Odgovor na prvo pitanje ( koje ovdje ne mislim interpunkicijski ispravljati nego ću to ostaviti čistoi simbolički da se vidi kako su neki slučajevi nepopravljivi): Bolja nego što je ova danas. Manje su bila gušena ljudska, prava, sloboda govora, sloboda tiska itd nego danas.
Odgovor na drugo pitanje: Budući da se Tuđmana često optužuje da je diktator i autokrat (pa i u samom ovom naslovu koji je mjenjan, ali pojam „autokrat“ i dalje stoji u samom linku u adress-baru) malo je čudba ta diktatura u kojoj neki novinari, u ovom slučaju novinari Ferala, izvrijeđaju Tuđmana na pasja kola, a ovaj, kako to već biva i autokratskoj diktaturi jelte, te novine i novinare tuži sudu!!?? Ali to nije sve, kao u svakoj pravoj „diktaturi“ taj famozni „diktator“ izgubi taj spor na sudu, iako je svakom razumnom bilo jasno da je isti oklevetan i izvrijeđan bez osnove i bez dokaza. Toliko o „diktaturi“. Što se tiče činjenice da su neki „novinari“ bili praćeni i prisluškivani od hrvatskih tajnih službi, oni nisu bili praćeni zato jer su novinari, nego zato jer im je to bilo sekundarno zanimanje odnosno paravan, a pravi posao je da su bili špijuni koji su radili protiv Hrvatske, i o tome postoje čitave hrpe dokaza. Teže je danas biti novinar nego tada. Vi imate čuvenu krilaticu feralovaca, a koju često oduševljeno perpetuira vjetropirasti „intelektualac“ Slaven Letica, da je „Tuđman bio diktator kojeg se nitko nije bojao“. Inače, djeco draga, vi koji još ne znate što znači pojam „diktator“, to vam je onaj kojeg se „nitko ne boji“, tako mi zarasle glave Viktora Ivančića, ćelave glave Slavena Letice, tako mi Ćuprije i Kuršumlije…
Klasić: Iz kojeg je razloga dvije godine odbijao ispoštovati volju birača i omogućiti konstituiranje demokratski izabrane vlasti u Zagrebu?
Demokratska volja birača u Zagrebu dala je debelu relativnu većinu HDZ-u, kojem su do natpolovične većine nedostale dvije ruke. SA druge strane okupila se faustovska koalicija od osam stranaka koja je bila koalicija protiv a ne koalicija za, dakle jedna destruktivna a ne konstruktivna snaga, i koja je okupljala ljude koji su bili samoproklamirane ustaše, preko raznih vrsta seljaka iu liberala, sve do onih koji su imali tvrde komunističke stavove, a neki čak i pro-srpsko rojalističke. Dva vjećnika HSS-a digla su ruke za HDZ-ovu gradočelnicu i kraj priče. To nije ništa što se nije događalo i u brojim porigodama, a nakon „demokratskih promjena“ koje je donijela „trećejanuarska diktatura“ 2000. godine.
Klasić: Ima li u njegovim političkim i vojnim odlukama krivnje što se Hrvatska 1990-ih našla u međunarodnoj izolaciji i gotovo pred sankcijama UN-a?
Ja: Hrvatska se nikad nije našla u međunarodnoj izolaciji, kao ni pred sankcijama UN-a. Ta mantra je najobičnija laž. Tu laž prati i ona druga mantra, da su „nas 2000. Godine trećesjećanjska vlast i predsjednik Mesić izbavili iz međunarodne izolacije“. Međutim, dovoljno je vidjeti komemoraciju koja je u UN-u održana 15. prosinca 1999. Da se shvati da je to najobičnija laž. Na toj komemoraciji govorili su: – Martin Belinga Ebouto, predstavnik afričkih zemalja – Anwarul Karim Chowdhury, predstavnik azijskih zemalja – Vladimir Galuška, predstavnik istočnoeuropskih zemalja – Julian Robert Hunte, predstavnik latinskoameričkih zemalja – Hubert Wurth, predstavnik zapadnih zemalja – Richard Holbrooke, predstavnik SAD-a
I svi su isključivo pozitivnim tonovima govorili o predsjedniku Tuđmanu. Diktatoru u međunarodnoj izloaciji takvi govori se ne drže. Nitko nije držao takve govore u UN-u ni Miloševiću ni Sadamu Husseinu ni sličnima. Dakle, još jedan težak promašaj.
Klasić: Nakon epizode s Partizanom mnoge bi vjerojatno zanimalo i objašnjenje načina na koji je demokratski izabrani predsjednik, a ne tamo neki komunistički diktator, bez ikakvih zakonskih ovlasti uspijevao odlučivati o imenu jednog nogometnog kluba.
Ja: Zato jer je to publika od njega tražila. Osobno sam gledao utakmice Dinama 1990. Godine kad su navijači uzvikivali „Građanski, Građanski“ i na taj način zapravo, a na valu tadašnjih demokratskih promjena tražili povratak imena kojeg je klub imao prije 1945. Godine, kad se isto moralo promjeniti i nazvati po motoru koji je bio pogonski motor sovjetske socijalističke revoucije i uz petokraku, srp, čekić i slične rekvizite jedan od najprepoznatiljivijih simbola totalitarnog komunističkog sustava. Ispalo je da je stvar odrađena nespretno, da su sublimirana imena dva kluba, HAŠK i Građanski u jedan, neki navijači su se počeli buniti, a tadašnja oporba je u tome vidjela dobro uporište za napad na Tuđmana, pa su, kao i neki krugovi iz Beograda, s istim ciljem – rušenje Tuđmana, plaćali buntovnike za proizvodnju bunta. Dakle, naziv za povratkoim imena koji su komunisti na silu nadjenuli 1945. Postalo je jedno od sredstava za rušenje Tuđmana, pa je tako ime vraćeno 2000. Godine, i sad nije samo simbol komunizma nego i detuđmanizacije. A to je baš šteta, jer navijači tog kluba mahom su uzorni Hrvati, i većina njih sigurno ne podržava ni komunizam ni detuđmanizaciju, ali to je tako, kad se na ovaj način manipulira rezultati nerijetko budu apsurdni..
Klasić: Danas kada se većina građana Hrvatske i ekonomskih stručnjaka slaže da su pretvorba i privatizacija iz 1990-ih najčešće bili sinonimi za pljačku bilo bi zanimljivo istražiti što je sve najmoćniji čovjek Hrvatske poduzeo da to spriječi, a odgovorne dovede pred lice pravde.
Ja: Kao prvo, Tuđman nije bio šerif na divljem zapadu da bi nekog „dovodio pred lice pravde“. U Hrvatskoj naime postoji trodioba vlasti, i nije posao Ureda Predsjednika da okolo bilo koga privodi. To je možda slučaj u komunističkim sistemima, ali Republiika Hrvatska je demokratska država. Dakle, jasno je da ovdje iz Klasića progovara komunistički mentalitet. Drugo, nebitno je s ćime se slaže „većina građana i stručnjaka“, jer je jasno da je to možda i najveća laž u svezi s Tuđmanom. Danas kad se zna da je 90-ih privatizirano svega 13% hrvatskog gospodarstva, kao i to da su sve najjače firme nakon Tuđmanove smrti ostale u državnom vlasništvu, a isto tako i kad znamo da se polupismenim ljudima prodavala propaganda da su se firme prodavale za jednu kunu, ali uz obavezno ispuštanje navoda kako se time kupuje i nagomilani dug firme, i da je daleko najveći broj firmi koje su privatizirane bile gubitaši i komunistički mastodnonti koji nisu imali što tražiti u realnoj tržišnoj utakmici na globalnom tržištu, ovakvo ponavljati tu bezočnu mantru može samo netko ili krajnje zlonamjeran ili krajnje nepismen. Uostalom, ovdje se Klasić totalno pogubio, jer je počeo s žalbama zašto desnica ne mrzi Tuđmana, a ovdje je zaglibio na privatizaciji? Po Klasiću, pravi desničar trebao bi, osim što mrzi Tuđmana, biti i protivnik privatizacije i svakako se zalagati da sredstva za proizvodnju budu u vlasništvu države. Kakav bilmez…
Klasić: U jednoj takvoj analizi moralo bi svakako biti prostora i za pitanje kako je bilo moguće da se u demokratskoj državi dogode brojna politički i nacionalno motivirana ubojstva, a da ubojice Josipa Reihl-Kira, Ante Parađika, Milana Levara, Milana Krivokuće, obitelji Zec, Ljubice Solar i mnogih drugih nikada ne odgovaraju za svoje zločine.
Ja: Ubojice obitelji Zec su odgovarale za zločine, obitelji Zec Republika Hrvatska isplatila je odštetu, Milan Levar ubijen je jedno dvije godine nakon što je umro Tuđman, a iz čega bi netko pribran morao zaključiti da na to na bi mogao utjecati čak ni drug Tito, a kamoli tel njegov (umirovljeni) general Tuđman itd. Ukratko, ovo su besmislice, gdje bi čak bila manja besmislica da ja sad pitam što je Mesić činio da Levar ne doživi tu sudbinu itd. To su besmislice. Ubojstava je bilo, ali Hrvatska nije teroristička država n i zločinačka država kao što je bila jugoslavija koja je ubijala svoje državljane. Ovdje se radi o zločinima pojedinaca a ne zločinima sistema. A takve nije uvijek lako otkriti i procesuirati, i to nekad bude teško i u jednoj Americi ili Norveškoj, a kamoli u Hrvatskoj koja je tek stasala, nije joj bila ni godina dana, a već se našla u krvavom ratu koji joj je namtnula gubitnička jugo-komunistička vojska zvana JNA.
Klasić: Gotovo 20 godina nakon Tuđmanove smrti i 30 godina nakon uvođenja demokracije trebalo je već postati normalno da suočavanje s prošlošću podrazumijeva i ovakva pitanja. Ali, nažalost nije.
U uvodu u članak, Klasić je napisao i ovo:
„ Odnosno da u nju (prošlost i samoposlugu) ulazimo po potrebi i iz nje uzimamo ono što nam u tom trenutku treba.“
Ja: Nije ono što Klasić smatra desnicom, dakle nas koji ne mrzimo Tuđmana zbog iracionalnih razloga koje on navodi, ona strana koja se odbija suočiti s prošlošću, nego je to njegova, jugoslavenska, komunistička strana. Oni se stalno odbijaju suočiti s činjenicom da je ta njihova jugoslavija bila država koja je u samoj svojoj srži zločinačka, koja je bila ustrojena kao mafija, koja je imala svoje ubojice, svoje dilere, svoje svodnike, koja je prodavala bijelo roblje, ubirala porez na balkansku rutu ne šverc heroina,u pogonima „pobjedničke“ JNA sadila marihuanu koju je izvozila na zapad, prodavala oružje zaraćenim afričkim plemenima i poticala tamo razne zločine, a temelji su joj stotine tisuće ubijenih ljudi, gdje imate slučajeve gdje je nekih 3 do 4 tisuće ljudi ostavljeno da umre gušeći se nedostatkom kisika nakon što su živi zazidani. Ili, da se iz jednog jedinog šuba ubije 15 tisuća ljudi metkom u zatiljak nakon čega ih se ostavi da trunu u protu-tenkovskim rovovima. A na sve to Klasić i razni klasići nemaju odgovora, osim odgovora „pa znate, nije u toj državi sve bilo loše, gradile su se tvornice..“ dakle, klasično izbjegavanje suočavanja s prošlošću, i to na način da se ističu Potemkinova sela, odnosno dojam nečega za što stariji i manje pismen dio populacije da je bilo istina. A i to je obična laž. Naime, te tvornice koje su se gradile u doba komunizma propale su čim se izašlo na otvoreno tržište. Neke, poput tvornice Glinice kod Obrovca propale su i prije pada berlinskog zida i prije nego su uopće počele s radom, a u njih su bile ulupane milijarde. One tvornice, poput Francka, Badela i sličnih koje su preživjele, nisu nio napravili komunisti. Naime, iako Klasić misli da povijest počinje 1945. S komunistima, ipak je netko i prije tih komunista tu bio, živio, stvarao, a mnogi od tih pravih zagrebčana, su 1945. Godine zvjeraki pobijeni, ne zato jer su bili fašisti ili nacisti, nego zato jer je neki tifusar iz Šumadije, nakon što je netom skinuo kokardu i okačio petokraku, bacio oko na njegov stan. I to ti je prava prošlost, pa izvoli i s njom se suoči Klasiću.
Klasić: Trebamo li na socijalističko razdoblje gledati kao isključivo negativno iskustvo ili na ponešto možemo biti i ponosni?
Ja: Možemo biti ponosni na tvornicu Glinica, takvu nikad nitko u svijetu nije imao. A ozbiljno, u toj državi nema se na što biti ponosan, to je bila jedna totalitarna, diktatorska i zločinačka država u kojoj se ubijalo ljude zato jer drugačije misle. I to ih je ubijao sistem, sama država, a ne kao danas kad se zakače dva pojedinca, a razni klasići uporno takve incidente žele dignuti na nivo čitave države i naroda, a sve kako bi mogli opravdaavati komunističku totalitarnu tvorevinu koja je u čak tri navrata slala doktora Franju Tuđmana u zatvor zbog izražavanja pro-hrvatskih političkih stavova. I to je ono zbog čega razni klasići mrze Tuđmana. Zato jer je uvijek bio i ostao politički Hrvat, a ne zato jer je bio u partizanima, ili zato jer je, kad je išao u mirovinu dobio čin general-majora. Moguće je jedino da Klasić mrzi Tuđmana jer je ovaj uredio Partizan tako da je Partizan na plodovima njegova rada došao na nivo da igra protiv Reala finale kupa prvaka (što se doduše dogodilo nakon njegovog odlaska iz Partizana, ali kao plod i njegovog rada), jer me iskustvo uči da su ovakvi koji imaju političke stavove slične Klasiću obično zvezdaši, odnosno navijači Crvene Zvezde, a znano je da nema derbija do „večitog derbija“ ni rivalstva do „večitog rivalstva“.
Klasić: I, jesu li hrvatski političari toliko uspješni da nemaju što naučiti od Josipa Broza Tita?
Ja: Oni od Josipa Broza mogu naučiti kako se kupuje diploma bravarskog fakulteta, i eventualno kako se skuha svinjska glava s tavana tako da sve koji to jednu zaboli želudac. I mogu naučiti kako zazidati živa ljudska bića i ostaviti da ih da umru od nedostatka kisika, dakle dovesti ljude u situaciju da znaju im slijedi najgora moguća smrt, a da ne mogu učiniti baš ništa da to spriječe. Ono što sigurno ne mogu naučiti od Broza, kao i od njegovih idolopoklonika je kako se suočiti s prošlošću. Jer oni to ne žele. Oni će radije lagati o hrvatskoj povijesti, blatitit domovinski rat, pojedinačne incidente iz domovinskog rata dizati na razinu kolektivnog, jednostavno poružniti sliku o Hrvatskoj i njenon najvećem državniku doktoru Tuđmanu, a sve kako bio totalitarna kasaba, umjetna tvorevina koja se raspala istog onog trena kad su narodi u njoj dobili priliku odlučivati o tome žele li u njoj ostati ili otići, koja se održava silom u ubojstvima, koja se ekonomski održavala najgorim oblicima kriminala, koju je vodila partija koja do 2000. godine nikad nije pobjedila ni na kakvim izborima (kad je njen pravni i politički sljednik SKH-SDP bio dio pobjedničke koalicije sastavljene od 6 stranaka) i koja je na vlast došla silom, koja se na vlasti održavala silom, koja se raspala čim joj je pala sila, i koja nije proizvela ništa dobroga, ali je proizvela puno lošega što Hrvatsku opterećuje danas, a opterećivat će je i u narednim ne samo godinama, nego i desetljećima.
Zaključak: Autor teksta postavio je pitanja od kojih su baš sva bila promašena. I zato bi bilo dobro vidjeti tko je autor ovog teksta. A budući da je autor ovog teksta netko tko se, osim opravdavanjem zločinačkog i totalitarnog režima bivše državi sustavno bavi i informacijskim napadima na sadašnju državu šireći bezočne laži o Domovinskom ratu (naveo sam s kojim ciljem) istu rabotu nastojao je amortizirati tezom kako je i on sam bio hrvatski branitelj. Međutim, uvidom u registar branitelja kojeg je ponosno nekoć predstavio ministar branitelja Pedrag Matić zvani Fred, vidljivo je da Klasić ima svega 30 dana braniteljskog staža u sisačkom MUP-u, i to prije nego što su na tom području počeli ozbiljni sukobi. Ili drugim rječima, smucao se tu mjesec dana, a kad je osjetio da bi prva puška mogla opaliti, uhvatio je maglu. A to sve govori o kredibilitetu tog čovjeka koji napada jednog Franju Tuđmana, i napada desnicu zato jer ne prihvaća argumente najcrnje, najnepismenije i profašističke ekstremne desnice. Pametnom dosta…
KRAJ: Prilog 1: Iz govora izaslanika na komemoraciji dr. Franji Tuđmanu u Općoj skupštini UN-a od 15. prosinca 1999.
“Naš život na zemlji nije vječan, ljudski život je prolazan. Međutim, neki su životi ipak vječni, to su oni koji ostaju i preživljavaju u ljudskom sjećanju po sjaju kojim su svjetlili, i djelima kojima su ostavili trajan trag. Život doktora Franje Tuđmana bio je jedan od takvih, njegovom narodu sada pripada da nastavi njegovo djelo, njegov završen put na tragu demokracije, mira, pobjede i napretka.” ( Martin Belinga Ebouto, predstavnik afričkih zemalja na komemoraciji predsjedniku Tuđmanu u općoj skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)
“Predsjedniku Tuđmanu divit ćemo se kao gorljivom branitelju demokracije i ljudskih prava. Bio je dalekovidan državnik. koji je pokrenuo dalekosežne promjene, ne samo u svojoj zemlji već i u cjeloj regiji. Njegovi neumorni napori u rukovođenju državom donijeli su mu poštovanje i ugled svjetskog vođe. Promjenio je sliku Hrvatske, od ratom uništene do miroljubive i progresivne zemlje.”(Anwarul Karim Chowdhury, predstavnik azijskih zemalja na komemoraciji predsjedniku Tuđmanu u Općoj skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)
“Predsjednik Tuđman vodio je život ispunjen hrabrošću i odanošću svome narodu i cilju. S dostojanstvom je proživio iskušenja i burne događaje koji su proteklih 70 godina pogađali njegov narod i cijelu regiju. Od antifašističke borbe u drugom svjetskom ratu, do akademskih postignuća i kasnijeg pobunjeništva i političkog zatočeništva, čvrsto je slijedio svoju viziju koja je na kraju dovela do neovisne Hrvatske, Predsjednik Tuđman u posljednjem je desetljeću simbolizirao i doveo Hrvatsku do moderne europske države.” (Vladimir Galuška, predstavnik istočnoeuropskih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)
“Doktor Franjo Tuđman nesumnjivo je zaslužio počasno mjesto u srcima i umovima svijeta kao znanstveni autor, aktivist, vojni general, državnik i borac za ljudska prava. Uvjerenje, istina, last i nepopustljiva potreba da se zalaže za pravednost, trebali bi biti sjajna baklja, i pomoći nam u određivanju naših ciljeva i djela u dvoranama ove velike institucije u kojoj mu danas odajemo počast. Njegovo je ime, tijekom godina, postalo sinonimom za ideje i čast.” (Julian Robert Hunte, predstavnik latinskoameričkih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)
“Doktor Franjo Tuđman svoj je narod napustio u trenutku kada još nije mogao do kraja dosegnuti cilj svojih i njihovih napora. Uvjereni smo da će njegovi sunarodnjaci sa sigurnošću kročiti naprijed razvijajući partnerstvo na regionalnoj i međunarodnoj razini.” (Hubert Wurth, predstavnik zapadnih zemalja, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)
“Dobro sam ga poznavao i s njime blisko surađivao. Bio je važna povjesna osoba i ispisao je važnu stranicu u povijesti Europe. O njegovoj će se ulozi još dugo raspravljati, no njegova se važnost ne može osporiti. Povijest mora zabilježiti činjenicu da bez njegova odlučna stajališta u Daytonu, mir u Bosni i Hercegovini ne bi bilo moguće postići. Doktor Franjo Tuđman imao je san o Hrvatskoj koji se velikim djelom, ali još ne potpuno ostvario. Nadam se da će idući naraštaji vođa u Hrvatskoj biti dostojni njegove vizije i nastaviti je do mira i demokracije” (Richard Holbrooke, predstavnik SAD-a, govor na komemoraciji Predsjedniku Tuđmanu u Općoj Skupštini UN-a 15. 12. 1999. godine)
Prilog 2. Ratni put “ratnika” Klasić
Predrag Nebihi/Hrvatsko nebo
