Zorica Vuković: Zločin i žrtva

Svake godine 7. svibnja u Splitu je velika fešta, fešta svetoga Duje ili Sudamja (Su-sveti; damja-Dujam). Taj dan se slavi i kao Dan grada Splita kojem je, eto, sv. Duje zaštitnik. Sveti Duje bio je salonitski biskup (danas Solin) u vrijeme cara Dioklecijana. Pogubljen je 304., u progonu kršćana. Prema zapisima Splitskog statuta, Sudamja službeno traje od 1312., kada se donose i odredbe o proslavi i štovanju sv. Duje. Iako fizički ne prisustvujem tim proslavama, kad god mogu, pratim prijenos sv. mise s Rive. Bilo je tako i ove godine. Na završetku misnoga slavlja, pored Lijepe naše, zbor je pjevao i dvije, Hrvatima posebno drage,  pjesme Rajska djevo i Do nebesa nek’ se ori.

Misli me odvedoše u prošlost. Te pjesme je napisao isusovac Petar Perica (1881.- 1944.) Još za života smatrali su ga svetim. Kao devetnaestogodišnjak je jubilejske 1900.-te godine u Rimu uručio papi Lavu XIII. „Album hrvatske mladeži“ s preko 160 tisuća potpisa. Školovao se u Austriji i Češkoj, a kao svećenik djelovao je u Travniku, Zagrebu, Šibeniku, Splitu i u Dubrovniku gdje su ga komunisti-partizani, ubili na otočiću Daksi, nedaleko Dubrovnika 25. listopada 1944., s još 52 Dubrovčana, među kojima je bilo, osim njega, još šest svećenika. O tome se uglavnom šutjelo ili tek šaputalo među prijateljima. Ostvarenjem slobode Hrvatske, moglo se javno govoriti o počinjenom zločinu.

U lipnju 2010. godine ekshumirana tijela iz masovne grobnice podvrgnuta su DNA analizi tako da su se mogli dostojno sahraniti na dubrovačkom groblju Boninovo.

Dubrovačka Udruga za očuvanje uspomene na žrtve stradale na otoku Daksi – „Daksa 1944./45.“, podnijela je 2007. godine kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, koji su tijekom listopada 1944. godine, osim na Daksi, pogubili oko 190 Dubrovčana.

Ne znam što se do sada napravilo, ali zna se da je jedan od počinitelja bio zloglasni Ante Jurjević Baja (1913.-2001.), narodni heroj i junak socijalističkog rada SFRJ, strah i trepet Dalmacije tijekom SFRJ. Uz pomoć svoga vjernog Miljenka Smoje, dominirao je u „Slobodnoj Dalmaciji“.

Sačuvano je  Bajino pismo od 25.10.1944. u kojem izvještava drugove o svojem „herojstvu“.  On ocjenjuje postupak prema „narodnim neprijateljima“ , osobito svećenicima, riječima: „Bilo kako bilo, ubit ih se mora“.

I dalje u pismu objašnjava, prema  https://www.tomislavjonjic.iz.hr/III_Baja.html

„Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni.“ 

O Baji samo sram, a o pateru Perici pišu se knjige i pjesme. Na predstavljanju knjige isusovca dr. Roka Prkačina „O. Petar Perica, DI, Pjesnik i mučenik“ , dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić rekao je da je otac Perica kandidat za svetca i da knjiga patera Prkačina  može poslužiti kao svjedočanstvo za krunu mučeništva žrtvama II. svjetskog rata u Dubrovniku.

Spomen pjesmu o događaju iz 1944., napisala je pjesnikinja Marija Dubravac:

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/10/26/marija-dubravac-uz-spomendan-mucenicke-smrti-pok-svecenika-petra-perice-skladatelja-najljepsih-crkvenih-pjesama-slava-mu/

Pater Perica je svoj duhovni program sažeo u stihove:

„Kristu služit – to je nad sve časti;

Njega ljubit – nema veće slasti;

Njega slijedit – to je veličina:

Sve je drugo – varka i taština!“

O posljednjim danima redovnika i svećenika svjedoče njegova subraća.

Partizani su došli po oca Petra Pericu u nedjelju, 22. listopada 1944. godine, iza 22 sata. Kad je primio vijest o svom uhićenju, mirno, pouzdajući se u Boga, pater Perica je rekao: „Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!“

Nakon tjelesnih i psihičkih tortura, tijekom tri dana, bačen je u tek iskopanu jamu i ustrijeljen metkom u potiljak. Prema kasnijim svjedočenjima očevidaca (?), umro je pjevajući „Tebe Boga hvalimo“.

Himan „Tebe Boga hvalimo“ uglazbilo je više glazbenika: Verdi, Berlioz, Dvorák, Haydn, Mozart i Henry Purcell. Među njima je bio i hrvatski glazbenik dominikanac fr. Jordan Viculin (1893.-1944.). Školovao se u Bolu i u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1916. Bio je profesor filozofije na Visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku (1918.–1920.), a od 1930. Djelovao je u Zagrebu kao  pučki misionar i vjerski pisac. Skladao je veći broj crkvenih pjesama. Pored navedene Tebe Boga hvalimo, najpoznatije su Kraljice svete krunice i Magnificat; Smiluj mi se, Bože;  Sveta Marijo. Istakao se kao širitelj pobožnosti moljenja svete krunice. Upravo njemu je 1939. godine, na zagrebačkom hodočašću kruničara u Mariju Bistricu, pod vodstvom nadbiskupa Alojzija Stepinca, pripala čast da stavi zavjetnu zlatnu krunicu oko vrata kipa Majke Božje. Bio je to dar hrvatskih dominikanskih kruničara za sve milosti primljene po molitvi krunice. 

Pjesma kruničara o. Jordana Viculina:

1. Pripjev:

Čuj kruničarski naš glas Ti Djevo, Majko, sad!   

Pod štit svoj uzmi nas i život nevin mlad:

Gle, srca su k’o hram, al na njih vreba zvijer.

Dok grije Tvoj nas plam, mi ostat ćemo lijer (ljiljan).

1. Pripjev:

Čuj kruničarski naš glas Ti Djevo, Majko, sad!

Još čeka boj nas ljut, u nebu tek mu kraj.

Ti, Zvijezdo, kaži put i vijenac ruža daj!

1. Pripjev:

Čuj kruničarski naš glas Ti Djevo, Majko, sad!

Mi svi smo Božji rod, i svatko nama brat,

Stog nebeski nek’ svod svim stanak bude zlat.

Život fr. Viculina naglo je prekinut u bombardiranju tzv. saveznika koji su svoj smrtonosni teret 22. veljače 1944. u 11 sati istresli na dominikanski samostan i dominikansku klasičnu gimnaziju. Bilo je to u trenutku kad je s djecom vježbao svoju skladbu Magnificat. Pravo je čudo da od djece nije nitko poginuo.

Srušeno je cijelo južno krilo samostana, a prostor u kojemu se nalazila gimnazija bio je u teško oštećen. Tijekom zračnog napada pod ruševinama smrt je našlo 8 redovnika, dok je osma žrtva bio namještenik naklade „Istina“, otac jednog dominikanskog bogoslova. Poginuli su fr. Anđelko Orlandini, fr. Manes Karninčić, fr. Jordan Viculin, fr. Robert Karninčić, fr. Serafin Lupi, fr. Herman Andromak, fr. Branimir Korač, fr. Toma Rogulj i gosp. Ivan Čuljat. Oni su sahranjeni na Mirogoju, a sprovodne obrede vodio je nadbiskup Alojzije Stepinac.

Iza fr.  Jordana Viculina ostala je hrvatskom narodu draga uspomena, jedna od najizvođenijih pjesama: Kraljice svete krunice.

Tih olovnih godina, završetka Drugog svjetskog rata „paklena sila“ plesala je svoj ples smrti. Na meti je bio dominikanac Dominik (Nedjeljko) Barač (1912.-1945.). Bio je i sociolog. Studij sociologije usavršava pod vodstvom poznatog njemačkog sociologa, dominikanca Eberharda Weltyja. Doktorirao je na Angelicumu u Rimu 1942. temi socijalne filozofije boljševizma, na njemačkom jeziku. Vrativši se u Hrvatsku, predaje na Dominikanskom filozofsko-teološkom učilištu u Dubrovniku. U kolovozu 1944., objavljuje knjigu „Socijalna filozofija boljševizma“ u izdanju Dominikanske naklade.  Posvetio ju je „Istini i pravdi“. Knjiga je tiskana u 2080 primjeraka i bila je njegova smrtna presuda.

U predgovoru knjige piše da hrvatski narod stoji „pred historijskom kataklizmom“. Nepopustljivim stavom poziva na borbu protiv boljševizma.

Kad su partizani 1944. umarširali u Dubrovnik, Dominik je poslan na ispomoć u selo Lisac u Dubrovačkom primorju. U nedjelju 18. ožujka 1945., partizani su izvršili premetačinu  samostana, a istoga dana Barač je pod pratnjom doveden iz Lisca u vilu Rašicu u Lapadu gdje je bio zatvoren. Optužnica nije sačuvana, a u presudi se navodi da ga se okrivljuje zbog „terorističkog protunarodnog rada i organizovanja terorističkih oružanih banda“.

„Kao uvjereni ustaša, neistinitim prikazivanjem prilika u jednoj od savezničkih država,  koristio je njemačkom okupatoru i ustaškoj ‘promičbi’ da bi zavaravanjem neupućenog naroda pridobio ga za oružanu borbu protiv narodno-oslobodilačke vojske i naših saveznika, pak je u tu svrhu u 1944. godini dao štampati i rasturivati knjigu ‘Socijalna filozofija boljševizma’.”

Prijeki vojni sud 18. lipnja 1945. u Dubrovniku izrekao je dr. Dominiku Baraču kaznu „smrti strijeljanjem i trajan gubitak građanskih prava“.

O njegovim posljednjim trenutcima piše njegov redovnički subrat i surobijaš u trogirskom zatvoru Rando Paršić (1912. – 2004.) u knjizi „Zabranjeno sjećanje“, objavljenoj tek 2011.

„Nas devet svećenika određenih za robiju (nota bene: nije postojao termin zatvor nego samo robija ili strijeljanje), robijali smo na drugom katu trogirskoga zatvora, a osuđenici na smrt na drugom katu iznad nas. Tako je Barač bio točno iznad moje sobe, a to se kasnije pokazalo providnosno. Zašto? Kad bi nastupila gluha noć i tama, Barač je na koncu spuštao ispisani papirić i dostavio svoje želje, opažanja, raspoloženja i pitanja. Slijedio bi naš odgovor te smo na taj način ulijevali jedan drugome nadu, snagu i izmjenične molitve … Točno mi se usjeklo u pamćenje da je 15. studenoga u noći spustio pošire pisamce. Grozna vijest! Pisalo je nekako ovako: ‘Sutra ili najdalje prekosutra bit ću strijeljan.’ … Dana 16. studenoga spustio je posljednje pisamce. ‘Sutra rano jutrom vode me na strijeljanje. Molim te kada se sutra ujutro budem spuštao skalinama stani na malo ‘okno’ svoje sobe. Pogledat ću prema tebi, a ti mi udijeli odrješenje. Tako je i bilo. Zadnji pogled i preporuka Bogu, Gospi i svetom ocu Dominiku.“

Smrtna presuda, strijeljanjem, izvršena je u Trogiru, u subotu 17. studenoga 1945. u šest sati ujutro. Iz skupine od 34 zatvorenika, strijeljano ih je trideset, a četvorica su pomilovana. Posmrtni ostaci fr. Dominika Barača kasnije su ekshumirani i položeni u novu dominikansku grobnicu na splitskom groblju Lovrincu.

Fra Rando preživio je sva mučenja: „Bilo je 11 zatvora u mom životu. A ispitivanja, a tko bi to nabrojio. A zašto? Jer sam bio čvrst. Kad sam odlazio na Goli otok, znate što me je pratilo, karakteristika: nepopravljiv. Ako to znači nepopravljiv što se tiče Boga i Hrvatske, onda potpisujem opet i nanovo i potpisivao bih čitav život: nepopravljiv. I ja se veselim da je to tako bilo i opet govorim i sutra ako treba, ali nije potrebito…“

Provincijsko vijeće dominikanaca je, na zasjedanju od 26. ožujka 2009., prihvatilo molbu samostana u Splitu da se, na dijecezanskoj razini, pokrene postupak za beatifikaciju fr. Dominika Barača, a  na 41. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije u listopadu 2010. godine u Lovranu „biskupi su razmotrili prijedlog o pokretanju procesa kanonizacije ubijenih svećenika, redovnika i redovnica u vrijeme totalitarnih režima 20. stoljeća. Odlučeno je da se osnuje komisija koja će sustavno raditi na prikupljanju dokumentacije i sastavljanju popisa svih stradalih“.

Tako je Dominik Barač proglašen slugom Božjim i pokrenut je proces beatifikacije.

I dok je pred nama još jedna godišnjica obilježavanja svih stradalih od komunističke zloće na  Bleirburgu, „besmrtna“ falanga maršira Zagrebom, veličajući „smrt fašizmu“.

„Mučite nas, osuđujete nas i nazivate nazadnima, zatucanima! Vaša je bezočnost dokaz naše nevinosti, a vaše podle prepredenosti, znajte, ne služe ni za što. Naprotiv, povećavaju privlačnost naše vjere. Što nas više pobijete, mi smo mnogo brojniji. Krv mučenika sjeme je kršćana!“ – Tertulijan  (160. – 220.)

Ništa se, očito, promijenilo nije.

A sv. Toma More, neposredno prije smaknuća, tješi svoju kćer: „Ništa se ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A sve što on hoće, koliko god nam se moglo činiti lošim, upravo je najbolje za nas.“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo