“Kako se moglo dogodili da dopustimo da nam povijest Domovinskog rata i stvaranja samostalne hrvatske države pišu i interpretiraju oni koji nisu prstom makli za obranu domovine, oni koji nam uporno nameću tezu da je kod nas bio građanski rat, a izbjegavaju reći pravu istinu da je riječ o teškoj agresiji na samostalnu hrvatsku državu, na njezin suverenitet, na plebiscitarnu odluku jednog naroda da živi samostalno u svojoj državi. Jesu li autori tih uradaka u dosluhu i rade li sinkronizirano zajedno s poraženim snagama i onima koji nam ministra obrane proglašavaju persona non grata, samo zato što je stao na branik svoje domovine, u ratu ali i u miru!? “, upitao je mons. Bogdan.

-Moguće je, moguće. Sve je moguće!!!

Jer se svijet okrenuo naglavačke. Jer je domoljublje postalo fašizam. Jer je komunizam postao oličenje demokracije.

Jer su tako odlučili neki ljudi iz sjene …

I nije to tako tek od jučer. To traje još od 1918, a nastavilo se i  nakon 1945. Pa se produžilo sve do današnjih dana. Još žešće i upornije.

Pa se nastavilo i s manipulacijama žrtava Drugog svjetskog rata. Pa se ponavljaju, kao tzv. povijesne istine, komunističke i velikosrpske teze o hrvatskoj genocidnosti. Pa se uporno napada i Domovinski rat i njegovi simboli.

A slične nebulozne izjave, redovito nam šalju i iz Srbije. Pa nam tako dolaze i od Vulina, i od Ane Brnabić, od Vučića, Nikolića pa sve do Dačića…

Tako se i Dačić obrusio na izjavu predsjednika Vlade Plenkovića koji je nakon jednog napada Vulina, izjavio kako su Hrvatska i Srbija dva svijeta.

„I nismo isti. Mi nismo bili na strani Hitlera, nismo vršili Holokaust nad Židovima i Hrvatima, nismo tjerali Hrvate da nose obilježja kao što su Srbi i Židovi morali nositi za vrijeme Drugog svjetskog rata, Židovi žute, a Srbi plave trake. Hrvatska i Srbija nisu iste jer Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”, reče Dačić i ostade živ.

Zato ne bih o Dačiću.

Ali, je li to baš tako? Je li Hrvatska, a ne Srbija, slala depeše u Berlin kako je ona, za nepunih 14 mjeseci od njemačke okupacije, postala „juden frei“, te koliko je imala logora, te koliko je tamo bilo likvidiranih Židova, Roma i ostalih?

Je li Hrvatska, a ne Srbija, imala logore: Staro sajmište (40 ooo zatvoreno i mučeno a 10 000 ubijeno), Topovske šupe (ubijeno 3 000 tisuće ljudi)?

A, većina njih je ubijena u samom Beogradu. Među njima i roditelji srbijanskog pisca i publiciste Ivana Ivanjija(Židova) koji je rođen je 1929. u Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin). A roditelji, kao Židovi  ubijeni su 1941. godine, a on se skrivao u Novom Sadu gdje je 1944. uhapšen i zatočen u nacističkim konclogorima u Buchenwaldu i Auschwitzu.

„U logoru Staro sajmište gdje je ubijeno oko 6300 Židova je moja majka izgubila život, a u koncentracionom logoru Topovske šupe gdje je ubijeno oko 3000 ljudi je stradao moj otac.”

A on sam je kao maloljetnik, bio poslan u Auschwitz i kasnije u Buchenwald.

Zato ne bih ni o Nediću, kojemu u Srbiji traje sudski proces, a čiji je cilj opravdati i rehabilitirati i Nedića i njegovu Vladu. Jer, mnogi u Srbiji, kako neki kažu, u njemu vide „pravog patriotu”, a njegova suradnja s nacistima se tumači tek kao „vješta politika”.

Ne bih ni o podizanju spomenika i potpunoj rehabilitaciji, tako u Srbiji kažu, „najvećeg antifašiste u Europi“, Draže Mihajlovića.

Ne bih ni o Srbiji kao „juden frei“. Ne bih ni o tadašnjih 12 500 tisuća Židova  koji su opremljeni u koncentracione logore Auschwitz, Buchenwald ili Mauthausen.

Ne bih ni o logorima u Srbiji koji su tijekom okupacije 1941-1944. godine  radili u Beogradu i 4 koncentraciona logora: Banjica, Topovske šupe i Milišića ciglana, Sajmište koje  se koristilo za ubijanje Židova, Roma, zarobljenih partizana. Čak i Srba, protivnika režima.

Ne bih ni o tome.

Jer, to je problem Srbije.

Ne bih ni o progonu Židova u vrijeme strahovlade, tog  istog Milana Nedića koji je obećao 1941. kako će „smesta da najoštrije postupi protiv Jevreja… koji treba da budu uklonjeni iz svih javnih službi i sakupljeni u konc-logore“.

A u njegovoj Srbiji ubijeno je oko 15.000 Židova.

Ali, ne bih ni o tome! Niti o tome što su im radili Dražini četnici, niti  o skrnavljenju i uništavanju sinagoga i židovskih grobova na židovskim grobljima diljem Srbije, niti o kombiju-plinskoj komori, koji je tražeći žrtve, kružio po Beogradu.

„I nismo isti. Mi nismo bili na strani Hitlera, nismo vršili Holokaust nad Židovima i Hrvatima, nismo tjerali Hrvate da nose obilježja kao što su Srbi i Židovi morali nositi za vrijeme Drugog svjetskog rata, Židovi žute, a Srbi plave trake. Hrvatska i Srbija nisu iste jer Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”, tvrdi vrli i umni Dačić.

Valjda, jadničak jadni, ne poznaje dovoljni srpsku „junačku“ povijest.

Ne zna ni da je dana 25. 3. 1941. knez Pavle Karađorđević   potpisao „ Trojni pakt sa silama osovine“.

Ne bih ni o tome.

I to je  problem Srbije.

A ne bih ni o stalnim provokacijama, huškanju i lažima Dačića, Vulina,  Šešelja i Vučića. Ne bih ni o tome. Jer to najviše govori o njima.

A i to je problem Srbije.

“Mi (Srbi, op.) lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“ – bivši predsjdnik SANU-a Dobrica Ćosić.

Ne bih ni o tome!!!

Ne bih ni o nekim našim, kažu obrazovanim, uglednim intelektualcima.

Ali se ja pitam, koji su to i kakvi su to „ugledni intelektualci“ koji se ne razvijaju, ne uče, ne čitaju? Ne rade na sebi. Ta, toliko se toga, bar sada, može pronaći, proučiti, provjeriti!!!

Ali, oni se drže one“ponavljanje je majka znanja“. Pa ponavljaju laži. A ponovljena laž nekoliko puta, nadaju se i znaju iz iskustva, postat će i biti prihvaćena kao stvarna „istina“ .

I tako ponavljaju i ponavljaju…jedno te isto:  Hrvatska je fašistička.

Ponavlja i Pupovac, i Jakovina,i Markovina, i Klasnić, i Goldstein. Čak i Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ) i Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj koji tvrdi kako je „u logoru Jasenovac ubijeno najmanje 80 tisuća ljudi među kojima 20.101 dijete, kao i to da je tzv. NDH jedina u Europi, uz Njemačku, imala rasne zakone”.

-I tako tvrdi, a nije jedini,  i naš vrli Kraus: „Hrvatska je bila jedina u Europi u kojoj su vladali rasni zakoni“.

-Svašta, svašta!!! Mora da je gospodin Kraus obolio od zaboravititisa ili dobio totalnu amneziju. Jer, ne mogu vjerovati da nikada nije čuo za   okupiranu i pregaženu Europu. I za rasne zakone diljem Europe. Gdje je god stala Hitlerova čizma. Od Francuske,   Litve, Estonije, Poljske,   Ukrajine, Rumunjske, Norveške,  Srbije, Austrije, Mađarske, Nizozemske, Belgije, Danske do Bugarske i Grčke.

Kasnije su se, na njihovu sreću, sve te države, a po odluci EU, suočile  sa svim svojim grijesima iz prošlosti, donijele zakon o lustraciji i kaznile sve one koji su bili krivi. I prodisali…     

– Ali, izgleda  to isto ne vrijedi i  za nas Hrvate i za naše na vlasti?

-E, moja Monika! Nažalost, ne vrijedi. Jer, kod nas i danas   ima onih, kao što je Ognjen Kraus, koji se olako nabacuju po Hrvatima, objedama i  optužbama. I za stvarne i za izmišljene grijehe.

-Ali, moja Lucija, zar za nas ne važe ti isti zakoni koji važe i u cijeloj Europi? Pa, gdje smo tu mi?

-Nigdje, moja Monika, nigdje. Stojimo na mjestu. Kako bijaše na početku, tako i  dandanas. Samo se bojim da tako i ne ostane za vijeke vjekova. Jer, sve su te države, sve osim Hrvatske i Slovenije, odavno s tim raskrstile.   A u nas, čim u to takneš, drugovi se dižu na sve četiri.

Tužakaju nas, razapinju, optužuju za revizionizam.  Izmišljaju… Pa je ,tako, svako manifestiranje hrvatskog domoljublja, za njih očiti dokaz hrvatskog fašizma.

-A pošto među nama nema ustaša, onda ih izmišljaju, oblače i preoblače, štancaju, traže i pretražuju… Pa ako im ni to ne uspije, tu su i raznorazni uvozni pomagači.  Sve u cilju, sve mi se čini, stvaranja i nametanja nam kompleksa ustaštva, urušavanja naše nacionalne svijesti, pripadnosti i domoljublja. Zato im i ne odgovara proglašavanje Stepinca svecem. Zato se ne govori ni o broju spašenih Židova i Srba od strane Hrvata. Zato se ni ne govori o našim „pravednicima među narodima“. Zato se ni ne govori o broju Židova, Srba i Muslimana u Vladi NDH. O znanstvenim radovima i znanstvenim dokazima, o pravoj istini, samih Židova i židovskih autora…

Zato se i skriva istina o partizanskim zločinima i o bezbroj jama s ubijem ili zakopanim živim Hrvatima.

-Ali se, zato, umnožavaju žrtve onih  s druge strane.

A za srpske provokacije, za bujanje četništva, za UDBU, KOS i još neistražene sabotaže i akcije, boli njih briga.

-Što je ovo s ljudima, moja Lucija? Kao da se sve  potpuno izokrenulo. Domoljublje im je postalo fašizam. Komunizam je po njima demokracija. Zapad uvozi islam a proganja kršćanstvo. A bivša komunistička Rusija ga širi i brani.

-Izgleda kao da je cijeli svijet zahvatilo kolektivno ludilo. Reci ti meni sada, molim te, onako iskreno! Kako se u svemu ovome snaći? Kako može jedan   običan i normalan čovjek, kako možemo, mi mali obični ljudi, pohvatati i odmrsiti, sve ove zamršene konce ?

Srpska propaganda u Srbiji, a posebno u svijetu, plasirala je ideju o nedvojbenom i duboko ukorijenjenom povijesnom prijateljstvu između Srba i Židova. Ali ispitivanja tih odnosa, otkrivaju sasvim nešto drugo. Otkrivaju mnogo složeniju i mračniju sliku i njihovu mračniju stranu povijesti.

Zato se iz dana u dan, iz godine u godinu, u našu memoriju i nastoji usaditi kompleks ustaštva. I zato se svaki pokušaj razbijanja njihovih laži i mitova, a naših nastojanja da se konačno sazna prava istina, naziva revizionizam, te sprječava i sama pomisao na neka nova istraživanja i neka nova utvrđivanja prave istine.

„Bez povjesničara revizionista koji se bave istraživanjem novih izvora i postavljaju nova pitanja, ostali bismo zatočeni u zamkama stereotipa“, kaže znameniti američki povjesničar James M. Mc Pherson, dobitnik Pulitzerove nagrade 1989. godine, profesor emeritus na Sveučilištu Princeton, te član uredništva Britanske enciklopedije“,te dodaje: „Revizionizam je životna snaga povijesne znanosti. Povijest je kontinuirani dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima… Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, odnosno revizionizam, jest ono što povijest čini vitalnom i svrhovitom“.

  Jer, ukoliko ne poznajemo svoju prošlost, ne možemo mirno ni živjeti svoju sadašnjost. Niti graditi svoju bolju budućnost.

A zašto se, onda, nastavlja s manipulacijama žrtava Drugog svjetskog rata? Zašto se i dandanas ponavljaju, kao povijesne istine, komunističke i velikosrpske laži i izmišljotine?

Mogu razumjeti   strah antifa drugova od istine. Mogu shvatiti i njihovu bojazan od neizvjesne sudbine. Ali ne mogu nikako shvatiti njihov mentalni sklop, koji je ostao zabetoniran sve od 45.

Što se dogodilo tim ljudima? Zar ih nije osvijestila istina? Zar ih nisu zgrozile slike razrušenoga Vukovara?Zar ih nisu probudili krikovi ubijenih, eksplozije bombi koje su nemilice padale na hrvatske gradove? Zar su ostali indiferentni na Hudu jamu, Macelj, na 15 rudnika u koja su bacani ili živi zakopani ljudi?

Zar im nije žao čovjeka?

Ali, oni i dalje papagajski ponavljaju o ubijenim, o vađenju očiju, o sječi glava, o masakriranju…

“Ovdje su ubijani najneviniji – djeca. Ovo je sveta zemlja natopljena krvlju Svetih mučenika jasenovačkih! Možemo samo zamisliti kako je bilo kada izmučena djeca prizivaju roditelje, a bezdušni čovjek im sječe glave, vadi oči i muči ih…”, ponavljaju oni laži i objede bez prestanka.

A gdje je istina?

-Pod zemljom, pod zemljom, moja Lucija. Samo ju treba otkopati.

   Zato ne bih ni o vrlom Krausu niti o njegovom lamentiranju. Sada bih, baš zato, o jednom pravom i velikom čovjeku,  o dr. Slobodanu Langu. O dr.Langu, velikom domoljubu, velikom humanisti i velikom čovjeku. I Židovu po porijeklu.

„Dobro treba postati jače od zla“, kaže  

naš dragi i dobri gospodin Lang.

Pa je u moru svega lošeg što se sručilo, od davne 91. na Hrvatsku, tekst koji mi je poslao na čitanje 2014, bio pravi melem za moju dušu. A bio je to njegov intervju u Vijencu.  

„Komemoracija u Jasenovcu 15. travnja ove godine samo je loša predstava komunističke okorjelosti i prkosa u kojoj je svatko od sudionika umislio da je s onim drugim na dobitku.

Povijest i povezanost na komemoraciji nazočnih ljudi i skupina, njihova osobna i ideološka prošlost, nedvojbeno nam govori da su se složili samo oko jednoga: Republiku Hrvatsku ne smatraju svojom domovinom. Za njih je Republika Hrvatska fašistička tvorevina kao i NDH.

Srpska manjina, tzv. pupovci, čeznu za Srboslavijom i ne mogu oprostiti Hrvatima što su „rasturili“ Jugoslaviju i stvorili samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. I kao u najboljim komunističkim vremenima „pupovci“ šalju  poruku da su oni nositelji povijesnih istina i jedini arbitri prošlosti.

Isto tako „pupovci“ šalju poruku da su kao navodne žrtve genocidnih Hrvata bliski Židovima! Međutim srpski povijesni izvori i činjenice govore nešto sasvim drugo i to bi Koordinacija židovskih općina morala znati. Nedićeva je Srbija, uz pristanak i obilnu pomoć kako Ljotićevaca tako i SPC od 1941. do 1944. postala prva Judenfrei u okupiranoj Europi. I Srbi su na to bili silno ponosni: nacisti su ih hvalili na sva usta i pomagali im donacijama darivajući im najnovije modele kamiona za proizvodnju ugljičnog monoksida. „Očistili“ su Srbiju od Židova na razinu 5% od predratnog broja, preko 15 000, većina ih je u tom holokaustu pobijena do 1942 godine.

Takozvani antifašisti, negdašnji i današnji komunisti, u svojoj Jugoslaviji nisu njegovali baš nikakve veze s državom Izrael, niti su postojala društva komunističko-židovskog prijateljstva. Dapače, državljani Brozove Jugoslavije nisu smjeli imati nikakve kontakte s državom Izrael, niti s njihovim državljanima, to je bilo kažnjivo, kao i putovanja u Izrael. Titov je komunizam na Izrael gledao kao na svog prirodnog neprijatelja pa Jugoslavija nije imala ni trgovinske, ni gospodarske, ni diplomatske odnose s Izraelom.

… Mogu se perjanice tzv. antifašista zaklinjati na iznenada pronađenu ljubav prema Židovima i Izraelu, ali stazići, pusići, pupovci, goldsteini.. – svi oni što se sada brinu o židovskim pravima – bili su i ostali dio sustava koji se promišljeno svim sredstvima borio protiv države Izrael i podupirao sve njene neprijatelje. Zar je pamćenje židovskih općina i izraelske veleposlanice u Hrvatskoj tako kratko?

Pola stoljeća, nakon II. svjetskog rata, za raspada Jugoslavije, u Srbiji je obnovljena ideologija mržnje, osvete, širenja granica, etničkog čišćenja i nejednake vrijednosti ljudi. A samo je Srbija imala vojsku. Kako da se brane Hrvati, Bošnjaci, Albanci? Nezaboravan je savjet Kisisngera, u kolovozu 1991, da ne očekujemo i ne nadamo se razumijevanju i pomoći Amerike, a posebno Evrope. „Oslonite se na sebe, a vaši jedini saveznici su Židovi ustanka u Varšavskom getu. Neizmjerno jači su im odredili smrt, ali oni su izabrali smrt sa dostojanstvom, radije nego smrt bez dostojanstva. Izaberite dostojanstvo, bez obzira na posljedice.“

Hrvatska je izabrala dostojanstvo.

I branila se 1991. od agresije neusporedivo jače vojske, zločina, silne propagande i predrasuda prema Hrvatskoj na Zapadu. Tada su brojni ugledni Židovi iz Evrope i SAD, istupili u našu obranu, a neki došli i izložili opasnosti vlastiti život. Među njima su: Henry Kissinger (savjetnik Predsjednika i državni tajnik SAD), Tom Lantoš (jedini član kongresa SAD, preživjeli iz koncentracionih logora nacizma), Theodore Meron (stručnjak za humanitarno pravo), Anthony Lewis (komentator New York Timesa), Jonathan Mann (osnivač centra za zdravlje i ljudska prava na Harvardu), Helen Fein (stručnjak za genocid), Leon Fuerth (savjetnik Al Gorea, pod predsjednika SAD), Philip J. Cohen (istražio Holokaust u Srbiji), Bernard Kouchner (ministar vanjskih poslova Francuske), Simone Weil (ministar zdravlja Francuske) Alain Finkelkraut i Andre Glucksman (francuski filozofi)

…Hrvatska je mlada država, dugo smo ju željeli, i dobili nakon obrane s mnogo stradalih i branitelja i civila, žena i djece.

Svaki narod želi vlastitu državu i slobodu.

Tek tada može stvarati bolji svijet.

Predlagao je gospodin Lang i Mir i Dobro. Slao je i pozive na i za mudrost. Slali smo mu i mi poruke podrške.

„Gledala sam na jednoj  TV postaji, prije nekoliko dana, razgovor s Vama. Ne možete ni pojmiti koliko ste mi darovali utjehe i unijeli radosti i dali snage, u moje već posustalo srce. Vjerujte mi, bila sam sva u suzama. Ali to nisu više bile suze tuge i beznađa, već suze olakšanja i nade. Nade da ćemo postati i biti zauvijek, kako Vi kažete, Narod Dobra i Nade, kako je govorio i naš dobri i veliki Papa, Ivan Pavao. Hvala Vam za to! Hvala Vam i za istinu o našem pokojnom predsjedniku Tuđmanu. Istinu, iako ju mi svi znamo, ali koju moramo stalno ponavljati i ponavljati… Jer je zlo na djelu i ruši sve što je Dobro. 

Tek sam sada, nakon ove emisije, shvatila odakle ona Vaša krilatica “Hrvatska dobra”. Drago mi je da ste i to objasnili. A da ste to objelodanili prije selekcije za Euro parlament, sigurna sam da biste i Vi bili među izabranima. Jer hrvatski narod voli Tuđmana i sve ga više i više poštuje i cijeni. Vidite, ni ja, kao i većina Hrvata, ovo nisam znala. Žao mi je samo što Vas je voditeljica prekidala pa ste zaboravili pojasniti i  one objede o 200 bogatih obitelji. Ali to neka bude, bar se nadam, za neki drugi put. Možda bi se do toga drugog puta, mogla napraviti i analiza stranačke strukture naših bogatuna. Vidjelo bi se zorno tada, zašto vladajući uporno podastiru takve dezinformacije. 

Na kraju, hvala još jedanput i neka Vam dragi Bog podari dobro zdravlje i snagu da ustrajete  na ovome Vašem humanom i ljudskom putu“.  

  I napustio nas je, ne tako davno, gospodin Slobodan Lang. Liječnik, političar i humanitarac. I veliki i istinski vjernik. Veliki Domoljub i veliki Čovjek.

A kada nas napusti čovjek, tuguju ljudi.

“Kako se moglo dogodili da dopustimo da nam povijest Domovinskog rata i stvaranja samostalne hrvatske države pišu i interpretiraju oni koji nisu prstom makli za obranu domovine, oni koji nam uporno nameću tezu da je kod nas bio građanski rat, a izbjegavaju reći pravu istinu da je riječ o teškoj agresiji na samostalnu hrvatsku državu, na njezin suverenitet, na plebiscitarnu odluku jednog naroda da živi samostalno u svojoj državi. Jesu li autori tih uradaka u dosluhu i rade li sinkronizirano zajedno s poraženim snagama i onima koji nam ministra obrane proglašavaju persona non grata, samo zato što je stao na branik svoje domovine, u ratu ali i u miru!? “, mons. Bogdan.

TKO NEMA POJMA O PROŠLOSTI, TAJ ĆE SE LAKO IZGUBITI I U BUDUĆNOSTI.

Vera Primorac/Hrvatsko nebo