Istina o Istanbulskoj konvenciji

Zadnjih tjedana je javni život Hrvatske zahvatilo rijetko viđeno raspoloženje napetosti, iščekivanja, želja, bojazni sve većeg i većeg dijela hrvatskoga naroda. Uobičajeni model komunikacije „pitanje – odgovor“ između birača i političara zauzeo je u relativno kratkom vremenu nesvakidašnji oblik kaosa: kaosa misli i osjećaja, kaosa dijaloga i argumentiranja, kaosa zahtjeva i obećanja,kaosa savjesti i normalnog procesa zaključivanja.

O čemu se radilo i o čemu se još radi? Pa, radi se o „nasilju nad ženama i djeci“ koju se treba ubuduće spriječiti pomoću ratifikacije Istanbulske konvencije (IK), odzvanjao je stereotipni odgovor iz službenih ureda vladajuće stranke i vlade. A, zašto onda duhovni kaos? Vladajući se također čude radi toga kaosa. Predsjednik vlade poručuje da je izvor kaosa nerazumijevanje teksta konvencije, dakle da se radi o namjernoj ili namještenoj (samo)obmani. Ova uvrjedljiva izjava je bio početak do tada neviđenog žara javnosti da sazna istinu, i to potpunu istinu, koja se skriva u IK-i..

Katolički intelektualci i hrvatski domoljubi su u kratkom vremenu predstavili javnosti rezultat njihovog studiranja konvencije. On glasi: zahtjevi i obveze konvencije dotiču egzistencijalno važna pitanja za hrvatski narod, za hrvatsku državu, za osobni i nacionalni identitet hrvatske nacije. Radi toga se IK ne smije ratificirati prije nego je provedena znanstvena i javna rasprava o sadržaju konvencije. Zastupnici u Saboru su bili zbunjeni kada se formuliralo pitanje glasovanja: da li ste „za“, „Protiv nasilja….“ i da li ste „protiv“, „Protiv nasilja nad ženama i djeci“? Zar je moguće da je netko za nasilje? Zašto se onda „svađamo“?

Na ruševinama sjedeći razmišljamo

Svi bitni čimbenici hrvatskog društva, znanosti, kulture,vjeroispovijesti i sam hrvatski narod u svojim demonstracijama stekli su čvrsto uvjerenje: „IK se ne smije ratificirati“ jer je ona štetna za hrvatsku državu i hrvatski narod.

IK je ratificirana. Hrvatski čovjek je prebačen jednim parlamentarizmu neprimjerenim činom zakonodavnog tijela u epohu „post-istanbulske-konvencije“. Ništa više neće biti kao do sada. I to protiv njegove volje! Da, protiv volje hrvatskoga naroda su sekularističko-ljevičarske snage taj „nasilni“ čin ostvarile. Uz učinkovitu suradnju demokršćanskog HDZ-a.

Evo najkraćeg dokaza za tu tvrdnju. HDZ nije došla na vlast obećanjem svojim biračima da će, ako dobije izbore, ratificirati IK. Ova pobuna hrvatskog naroda,dakle birača HDZ-a, je dokaz tome. Isto vrijedi i za koaliciju s HNS-om. Ići naknadno bez pitanja birača u koaliciju sa strankom, koja se od HDZ-ovih birača doživljava, i to s pravom doživljava, kao svjetonazorski neprijatelj birača HDZ-a, pa čak i kao mrzitelj Crkve, katoličke vjere i domoljublja, to je protiv duha parlamentarizma, dakle protiv sustava vrjednota EU-a. HDZ je tim činom učinila veliki broj svojih birača politički irelevantnima, mrtvima.

Konkretno: katolici, većina hrvatskoga naroda, ostali su bez političkih predstavnika. Taj potez je stvarno jedna vrsta isključivanja određenog broja (17?) demokršćana u HDZ-u iz oblikovanja politike na vrjednotama kršćansko-humanističke kulture hrvatskog naroda u koje spadaju sloboda savjesti, sloboda vjeroispovijesti, sloboda znanosti, sloboda traženja istine i ispovijedanja istine bez straha za gubitkom radnog mjesta, u koje spada pravo na istinsko rodoljublje, pravo na osnivanje obitelji brakom između jedne žene i jednog muškarca, pravo roditelja na odgoj i obrazovanje svoje djece, pravo zaštititi život od začeća do posljednjeg znaka života. Može li se zamjeriti politički svjesnom katoliku, ako vidi u tim potezima vodstva stranke HDZ-a vraćanje u ona nesretna vremena – dugih pedeset i više godina – kada je biti katolik i biti domoljub značilo biti građanin drugog reda i živjeti u strahu da će biti lišen temeljnih ljudskih prava? Ne može mu se zamjeriti. Dao Bog da se pokaže da taj dobri katolik nije u pravu.

Postoji li još zgrada zajedničkoga života?

Sjedimo, dakle, na ruševinama na početku „post-istanbulske-konvencije-epohe“ u povijesti moderne hrvatske države i hrvatske nacije. Hrvatski čovjek osjeća da je događanjem oko IK zgrada zajedničkog života oštećena. I zastrašujuće pitanje: da li smo do danas stvarno živjeli u zajedničkoj zgradi ili je to bila iluzija? Po sebi ne bi trebalo niti ne bi smjelo biti sumnje da zajednička zgrada uspostavljena na suverenoj volji hrvatskog naroda u slobodnim izborima i na pravednom Domovinskom ratu ima čvrste temelje snagom duha vjere, nade i ljubavi. IK nema nikakve snage da uzdrma viziju katoličkog hrvatskog naroda o ispravnom životu i o daljnjoj izgradnji kulture života za svako biće i svako stvorenje koje Bog po svojoj volji poziva u život.

Kada je oporba u Saboru oduševljeno pljeskala nakon proglašenja rezultata glasanja o IK-i, pita se čemu ili kome je pljeskala? U čemu i nad kime ona vidi pobjedu ratifikacijom IK? Očigledno je da se cjelokupna neokomunističko-liberalna ljevica smatra pobjednikom u tom višetjednom nadmudrivanju oko IK. A tko su poraženi? HDZ kao stranka je također pobje- dnik . Dakle: „Velika koalicija“ HDZSDP+ Drugi je porazila HAZU, Maticu Hrvatsku, Udrugu liječnika, Udrugu znanstvenika, Udruge branitelja,Udrugu roditelja,Udrugu udovica Domovinskog rata, Hrvatsku biskupsku konferenciju, papu i Vatikan, iseljenu Hrvatsku, bezbroj uglednih znanstvenika i umjetnika, i snažno mnoštvo demonstranata Zagreba i Splita.

Posebnu pobjedničku radost je doživio SDP, partija neokomunista/titoista. Bio je stravičan užitak slušati predstavnika Kluba SDP-a koji je crvenim licem u zanosu odmazde i mržnje održao govor pobjednika. Zaista, to je bio historijski govor kojim nas je član SDP-a u slobodnom Hrvatskom državnom saboru podsjetio na „zlatna“ vremena komunističke vladavine, kada nisu hodali ulicama Zagreba „Križari Katoličke Crkve u ulozi rušitelja ljudskih sloboda“. Velika koalicija je prihvaćanjem konvencije spriječila moderne Križare u oduzimanju sloboda i prava, kaže govornik uz isticanje radosti nad porazom snaga tmine. Ovaj gospodin, i njemu slični, glasa za zabranu nasilja i istovremeno vrši najgrublje nasilje duha i intelektualnog nepoštenja na svoju okolinu! Začuđuje da sa strane HDZ-a nije bilo nikakve reakcije na ovaj agresivni „historijski“ govor iz zlatnih vremena komunističkog jednoumlja.

Postoji li već „velika koalicija“ u temeljnim svjetonazorskim pitanjima? Katolički hrvatski narode: Oprez i Mudrost!

IK u službi gender-ideologije u europskoj perspektivi

Rasprava u Saboru povodom ratifikacije IK pokazala je da zastupnici nisu u stanju povezati IK s općim političkim razvojem u Europi i svijetu. Političko-ideološku komponentu toga međunarodnog dokumenta oni nisu zapazili. Uvjeravali su sami sebe da se zbilja radi o onome što stoji u naslovu IK: naime borba protiv nasilja… Neki su kritički napomenuli da RH ima dobro razvijeno zakonodavstvo za borbu protiv nasilja te ne vide potrebe za IK. Baš s tom mišlju se rodila sumnja da bi IK ipak mogla imati neke druge namjere. Te namjere su otkrivene u dokumentu pod nazivom „rodna ideologija“. Od toga trenutka saborske klupe poprimaju narav pučkoškolskih klupa: „Kolega, definirajte rodnu ideologiju, meni nije jasno“., ponavljalo se neprestano to pitanje. Skoro nikome nije postalo jasno što je to „rodna ideologija“ usprkos pokušaja izreći definiciju. Konačno se došlo do pučkoškolskog zaključka: što nije jasno, to ne postoji. Do toga zaključka nisu došli sami sabornici nego je vrhovni tumač, premijer,unaprijed izjavio da nema nikakve „rodne ideologije“ u IK. Ukoliko bi je bilo, vlada će „Izjavom…“ spriječiti da ta ideologija postane učinkovita za zakonodavstvo hrvatske države, za odgoj i obrazovanje, za jezičnu komunikaciju, za kulturno stvaralaštvo.

Premijer je time javno poručio da on osobno ne prihvaća teze službeno postojeće „rodne ideologije“ kao političkog programa Europe jer su one nespojive s demokršćanskim načelima i vrjednotama koje on zastupa u svojoj politici i koje su (svjetonazorska) platforma njegove HDZ-a kao stranke centra u Europi. Zašto da se premijeru ne vjeruje što je javno u Hrvatskom saboru ispovijedio? Osobno smatram da je premijer počinio veliku taktičku pogrešku s procesom ratifikacije. Mudrost je tražila da prekine proces ratifikacije onog trenutka kada je vidio kakvo neznanje vlada u javnosti i među saborskim zastupnicima o toj materiji.

Neomarksisti su protiv te “Izjave“ jer su za „rodnu ideologiju“. Oni nisu pljeskali premijeru jer je odbacio „rodnu ideologiju“ kao platformu njegove politike. Oni su pljeskali premijeru samo zato što je ratifikacijom omogućio ulazak rodne ideologije u javni društveni život Hrvatske. I to će neokomunisti koristiti svakog dana, i kod svake prilike. Primjerice već sada u reformi obra-zovanja. A kada dođu na vlast, uzet će u ruke IK kao program svoje politike.

„Izjava…“ ih neće u tome spriječiti. Premijer i HDZ mogu taj zaista sudbinski autogol učiniti neučinkovitim samo tako da dugo vremena ostanu na vlasti. To je moguće samo time da vjerno, brzo i učinkovito kreiraju politiku na demokršćanskim načelima. U tom slučaju, birači iz svih onih grupacija, koji su se osjećali bolno pogođenim autogolom premijera i HDZ-a, dakle većina hrvatskoga naroda, birat će HDZ kao svoju stranku i svoju političku domovinu. To je jedina šansa da se spriječe negativni učinci u društvu radi politike na načelima i programu koji su sadržaj „rodne ideologije“. Ona je vješto utkana u Istanbulsku konvenciju koja je sada postala dokument međunarodnog prava i time obvezujuća za RH. To je nesreća za hrvatski narod, za njegovu kulturu, za njegovo katoličanstvo, za njegovu na velikim žrtvama stvorenu neovisnu, demokratsku, pravnu, socijalnu državu. To je nesreća i za žrtve nasilja.

Premijeru, pokažite moralnu veličinu. Priznajte pogrješke. Pokažite volju za pomirenje između Vas i Vaših birača uz ponovljenu ispovijed da načela sadržana u „rodnoj ideologiji“ nisu Vaš politički program niti svjetonazor HDZ-e

Sekularizirana Europa u raljama gender mainstreaminga

Znadu li saborski zastupnici i znade li hrvatska javnost stvarno što „rodna ideologija“ ili „gender-ideologija“ sa sobom donosi? Glasovati za jedan međunarodni dokument bez pravog znanja njegovog sadržaja je porazna svjedodžba za saborske zastupnike.

U duhu demokracije i u smislu pluralističkog društva može baš svatko – grupno, pojedinačno – stvarati (izmišljati) teorije kao osnovicu svoga stila i sadržaja života, jednom riječju, smije stvoriti ideologiju ili kvazi-religiju života na svojoj „istini“, na svojem moralu, bez dogmi i bez autoriteta izvan samog sebe. To je tako dugo u redu i podnošljivo dok dotični ne upravlja svoje djelovanje u smjeru da njegove teorije ili da njegova ideologija treba ili mora biti načelo državnog djelovanja i državnog oblikovanja života građana. Odlučujuće pitanje kod odlučivanja da li jedna teorija (ideologija) može postati državno obvezatna za oblikovanje zajed-ničkog života jest njezina istinitost koja se mora dokazati.

Primjer: jedna pedagoška teorija može postati „državno“ obvezatna od onoga časa kada se dokaže njezina znanstvenost, to jest njezina istinitost na dobro građana, i kada ju država, to jest narod, birači prihvate u Saboru. Gender (rodna) teorija počiva na hipotezama, na željama pojedinaca ili određenih grupacija, a ne na znanstveno dokazanim činjenicama. Ona ipak nosi naziv „gender-znanost“ i kao takva je etablirana na sveučilištima u SAD i Europi, financirana iz državnog proračuna, a najviše iz jakih privatnih financijskih centara. Na stotine uglavnom žena profesorica održavaju predavanja na sveučilištima i izvan njih, brinu se za znanstvena istraživanja, za odgajanje novih gender-pristalica, za stvaranje projekata implementiranja ideja gender-teorije u nacionalno zakonodavstvo, u institucije odgoja i obrazovanja i u međunarodne institucije, u prvom redu u UNO-institucije.

Sva ta aktivnost je sadržaj tzv. gender-mainstreaming-a s njegovim gender kompetence centrima posijanim po čitavom svijetu. U tim centrima se formiraju agencije, udruge koje imaju zadaću da kontroliraju provođenje gender-perspektive i programa u donesenim zakonima za gender-područje, konkretno za sve odnose između spolova, tradicionalno, dakle, za odnose između „muško i žensko“. (To područje se sada zove gender-područje, hoće se reći da su uključeni i drugi spolovi (rodovi) nastali po slobodnom izboru ljudi, društva, a ne samo muški i ženski spol kako je do sada bilo uvjerenje).

Kronološki gledano taj gender mainstreaming (jednostavno rečeno: propagandno širenje ideja i uvjerenja već postojećih organizacija iz svijeta feminizma) dobio je političku legitimnost za djelovanje na svjetskoj pozornici sa Svjetskom konferencijom žena UNO-a u Pekingu 1995. na kojoj je prihvaćena kompromisna rezolucija s idejama feminizma kao obvezujući dokument za ideološko djelovanje u čitavom svijetu. U taj dokument je ušao prvi puta termin „gender“ umjesto „sex“ usprkos protivljenja većine delegatkinja. Većina je akcijskuplatformu toga dokumenta vrednovala kao „napad na kulture, tradicije i religiozna uvjerenja nacija svijeta… Dokument ne pokazuje nikakav respekt za dostojanstvo čovjeka, pokušava razoriti obitelj, ignorira brak, obezvrjeđuje majčinstvo, podupire devijantne seksualne prakse, seksualni promiskuitet i seks za mladež“ , stoji u završnoj dokumentaciji konferencije. Usprkos ovakve ocjene platforma iz Pekinga je bila aktivirana kao obvezujuće pravo za članice UNO.

Ugovorom u Amsterdamu 1999. god. i Kartom osnovnih prava EU-a u Nici 2000. godine postao je gender mainstreaming obvezatna smjernica politike za EU, osigurana milijardama teškog fonda iz kojeg se financiraju također klinike za abortus. Abortus je, naime, glavna točka akcijskog plana gender mainstreaminga. Politički i pravno je taj plan podržala Parlamentarna skupština Vijeća Europe 16. 04. 2008. s odlukom: u svim 47 državama članicama mora biti osigurano de jure et de facto pravo na abortus.

Vrhunac političkog uspona ovih ideja je dokument najnovijih smjernica EU-parlamenta (2015.). Gender-ideologiji su otvorena vrata za širenjem na svim područjima svijeta. Prvotni i bitni cilj nije nestanak diskriminacije u odnosima među spolovima niti mjera za sprječavanje nasilja nad ženama, djecom.

Prvi cilj je ostvarenje društveno-pedagoškog projekta za rušenje tradicionalnih uloga na osnovi spola i oblikovanje novih uloga na osnovi slobodnog izbora spola i roda. Taj put, tobože, vodi u sprječavanje diskriminacije i nasilja nad ženama. Glavnu ulogu kod toga ima država, dakle njezin „prisilni“ aparat.. Ako to nije kulturna revolucija…? Da će se RH moći obraniti od ispunjavanja ovih smjernica službene EU može vjerovati samo politički naivac. EU ima svoje mehanizme za „prisilu“ svojih članica: milijarda teški fond financiranja je pristupan samo vjernim članicama.

Bitni sadržaj „gender-znanosti“ (rodne ideologije)

Glavne tvrdnje, teze gender teorije u skraćenom obliku glase: ne određuje priroda, ne određuje Bog da novorođeno dijete bude muško ili žensko nego to određuje društvo. Na svijet se ne dolazi kao žena, ženom se postaje. Društvo konstruira odgojem, nagovaranjem, treningom, poučavanjem da se dijete razvija u smjeru muškog ili ženskog ili kojeg trećeg, četvrtog spola. Rezultat toga se zove „gender“.

Rekli bismo malo satirički: društvo je zaduženo stvarati „gendere“,t. j. društvene spolove. Bračni par rađa dijete, a društvo onda uzme to dijete i napravi iz njega muško ili žensko ili nešto treće i td. Odmah se nameće sudbinsko pitanje: tko čini to „društvo“ koje igra ulogu Stvoritelja? To određuje država snagom zakona. Primjerice, umjesto ministarstva za obitelj, odgoj, zdravlje oblikovat će se ministarstvo za uspješno stvaranje genderea = društvenih spolova. Time će se ispuniti želja ili san mnogih feministkinja, recimo Simone de Beauvoir, životne partnerice filozofa Jean-Paul Sartre, koja je još 1949.godine napisala djelo „Drugi spol“ na osnovi ideje – odakle joj ta ideja ne znamo – : „Na svijet se ne dolazi kao žena, ženom se postaje.“ Ta izjava, ideja ili želja je postala temelj feminizma kao pokreta za prava žena. Popularnost Sartre-a i Simone de Beauvoir je učinila svoje.

Sredinom 1960-tih godina dolazi do zbližavanja između teorije de Beauvoir i teorije marksizma po kojoj je čovjek samo ansamble društvenih odnosa jer ti odnosi čine čovjeka čovjekom. Odnosi ili prilike, u kojima čovjek živi, mogu iz čovjeka činiti po volji što hoće. Čovjek je, dakle, biće koje nije osoba, koje nema svoju slobodnu volju, svoju istinu o sebi i zato je sposoban na primanje neograničenih oblika. Da iza tih odnosa stoje članovi partije, komsomola, skoja itd., to se prikriva. Izvorno su to misli Engelsa koji je propagirao ukidanje obitelji i obiteljski odgoj tražeći da se stvaraju kolektivi, koji će odgajati djecu. Marksisti i danas gledaju obitelj kao mjesto ugnjetavanja žene.

Neomarksistički pokret žena „Oslobođenje žene“ smatra obitelj najstrašnijom strukturom ugnjetavanja žene, još strašnijom nego su to klasne razlike. U takvim sredinama pojavljuju se perverzne fantazije i želje da se što prije omogući kloniranje kako bi spolni čin kao simbol vladanja muškarca nad ženom definitivno nestao iz života žene. Anatomija, naime, je društveni konstrukt, tvrdi feministička teorija. Stoga je cilj gender-feminističkog pokreta – na tome radi gender mainstreaming – da trudnoća žene, da rađanje i da dojenje ne budu više vezane za žensko tijelo. Reprodukciju se treba odvojiti od spola i cilj je postignut: žena je najslobodnije biće svijeta. Bitno pitanje se ne postavlja: što da radi žena s tom slobodom, da li je ona sretna i zadovoljna, i da li je ona još čovjek?

Zaključak: IK je konstrukt gender mainstreaminga

Takvim i sličnim upravo perverznim mislima stvoren je ratifikacijom dokumenata sličnim IK-dokumentu društveno-kulturalno-politički legitimitet koji se legalno širi po čitavom svijetu snagom gender mainstreaming centara i gender-znanosti .

Gender znanost očito nije znanost nego vjerovanje, nego skup želja, nego volja da se ne prihvati ono što u stvari, u naravi, u prirodi, po Stvoriteljevoj volji jest. Niječe se što jest da bi se moglo stvoriti ono što čovjek takvog tipa hoće stvoriti: svoj svijet, čovjeka po svom nacrtu, po svojoj slici. Može li iz tog projekta nešto drugo od čovjeka nastati nego karikatura čovjeka kojega je po Božjoj objavi stvorio Bog-Stvoritelj „na svoju sliku … kao muško i žensko“?
Zašto netko, neka teoretičarka feminizma, ne želi prihvatiti spolno određenje – Bog stvori muško i žensko – to je njezina tajna. Rekli smo: u demokraciji može živjeti s tom svojom idejom, s tom slikom gender-čovjeka. Ali nikako ne smije htjeti i zahtijevati da njezina želja postane zakon za sve.

Činjenica da pojedine države u Europi ispunjavaju takve želje donoseći odgovarajuće zakone mora biti povod da se ljudi Europe uz veliku zabrinutost zapitaju: Quo vadis Europa? Zar ti je kršćansko-humanistička kultura tako ogorčila život da si ju spremna napustiti i prihvati gender projekt kao temelj životnog puta? Europo, zar si tako brzo zaboravila strašna vremena koja su oblikovali ljudi samo po svojoj volji i protiv volje Božje? Krematoriji, koncentracijski logori, gulagi – sve rezultati „dobrih“ ideja: ideje rase, ideje klase, ideje nadčovjeka, ideje novog socijalističkog čovjeka, ideje raja na zemlji, ideje autonomnog amoralnog, slobodnog čovjeka! Europo, zar ne možeš shvatiti da je sva ta zla počinio čovjek zato jer je zaboravio da je stvorenje i jer je proglasio Boga mrtvim?

„Gender mainstreaming“ je službena platforma politike EU-a i brojnih EU-država. Hrvatska im se nažalost pridružila. On što se sada prakticira u tim državama, treba ili mora biti orijentir hrvatske politike: vlada mora donijeti mjerila preodgoja kako u školi tako u udrugama, klubovima u duhu rodne teorije. Oni koji su glasali „za“ Istanbulsku konvenciju, glasovali su za teze i „istine“ rodne gender ideologije. Glasali su protiv sebe, protiv svoje djece i unuka. Glasovali su protiv duhovno-kulturno-vjerske baštine Hrvatske. Može li kći, sin glasovati protiv svoje majke, protiv svoga oca? Može li netko glasati protiv svoje domovine? Samo izdajica može to učiniti. Duša boli čovjeka kod ovih misli. Znam da će se naći oni koji ove misli osuđuju.

Imao sam snagu napisati ih samo zato jer je slične riječi uputio Europi najveći duhovni autoritet našeg vremena: „Ja, biskup Rima,dovikujem tebi stara Europo: nađi ponovno put do sebe same! Budi ponovno ono što jesi. Promisli kojega porijekla si ti. Oživi ponovno tvoje korijene. Imaj hrabrosti ispovijediti otvoreno i javno da si ti u svim bitnim ostvarenjima duha, intelekta i srca tvojih sinova i kćeri djelo kršćanstva“ (Papa Ivan Pavao II, Santiago de Compostela,1982.godine). Hrvatska kao dio, kao članica te Europe, mora shvatiti da su te riječi upućene i njoj, i to radi situacije nastale nakon ratifikacije Istanbulske konvencije.

dr. sc. Josip Sabol/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo