Analiza: Parlamentarni i predsjednički izbori dijem Europe

Godina 2016. bila je godina Brexita i izbora Trumpa za američkog predsjednika. Prošlu godinu, 2017, obilježilo je nekoliko iznimno važnih izbora u europskim državama, od kojih su svakako najvažniji parlamentarni izbori u Nizozemskoj, predsjednički u Francuskoj te parlamentarni u Njemačkoj i Austriji.

U Nizozemskoj je pobijedio liberal Mark Rutte, a druga stranka po snazi je ona koju predvodi antimigrantski desničar Geert Wil­ders. Emmanuel Macron postao je najmlađi čelnik Francuske od vremena Napoleona; pobijedio je predsjedničku kandidatkinju Marine le Pen koju briselski mainstream označava sličnim epitetima kao i Ruttea.

Rujanski izbori u Njemačkoj završili su relativnom pobjedom demokršćanskih CDU/CSU predvođenih Angelom Merkel, koja je tek ovih dana, nakon teških pregovora sa SPD-om Martina Schulza, dobila četvrti kancelarski mandat. Najveće iznenađenje njemačkih izbora jest veliko biračko povjerenje iskazano stranci Alternativa za Njemačku (trećoj po snazi u Bundestagu), koja proklamira jasnu protuislamsku platformu, a prema najnovijoj anketi koju je objavio Die Welt prestigla je po popularnosti Socijaldemokrate i postala druga politička snaga.

Narodna stranka Austrije predvođena Sebastianom Kurzom odnijela je pobjedu na parlamentarnim izborima, a drugo mjesto podijelili su Socijaldemokrati i Slobodarska stranka. Koalicija sa Slobodarima omogućila je Kurzu da s trideset i jednom godinom postane najmlađi premijer u povijesti Austrije. Ipak, koalicija Kurzovih pučana s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea nije osobito draga ne samo briselskim političkim krugovima nego ni mnogim drugima na europskoj političkoj sceni.

Jasna poruka Bruxellesu

Nakon pobjede proeuropskog Macrona u Francuskoj, izbori u Italiji donijeli su pobjedu desnih i antisistemskih stranaka te potpuni potop ljevice i centra. Bivši talijanski premijer Matteo Renzi podnio je ostavku na funkciju predsjednika Demokratske stranke nakon teškoga izbornog poraza. Najviše glasova osvojila je desna koalicija koju čine Liga Mattea Salvinija (talijanski pandan Nacionalnom frontu Marine le Pen), stranka bivšeg premijera Silvija Berlusconija Naprijed Italija i mala desna stranka Talijanska braća. Pojedinačno, najviše glasova osvojila je antiestablišmentska i euroskeptična stranka Pet zvijezda, koju je 2009. osnovao komičar Beppe Grillo.

Čelnik pokreta Pet zvijezda, mladi Luigi di Maio, smatra kako bi on trebao dobiti mandat za sastavljanje nove vlade, no veće izglede za tu funkciju ima Matteo Salvini, koji je prošao zanimljiv razvojni put od ljevičara i komunista preko separatista (do ne tako davno zalagao se za odcjepljenje sjevera od siromašnijeg juga, a stranka se zvala Sjeverna liga) do političara koji na izbore ulazi s trampovskim geslom „Prvo Talijani, stop invaziji“. Kako bilo, izbori u Italiji doveli su do jačanja desnih, protusistemskih, protestnih i euroskeptičnih stranaka. Euroskeptične stranke na ovim su izborima zajedno osvojile više od pedeset posto glasova, što je vrlo jasna poruka Bruxellesu.

Dana 18. ožujka, simbolički na četvrtu obljetnicu aneksije Krima, održani su predsjednički izbori u Rusiji, koji su očekivano završili premoćnom Putinovom pobjedom, kojom je aktualni vladar Kremlja postao drugi ruski čelnik po broju dana provedenih na vlasti; prvo mjesto zauzima Staljin. Putin je osvojio 76,67% glasova, ispred komunističkog kandidata Pavela Grudinina (11,79%), ultranacionalističkog Vladimira Žirinovskog (5,66%) i liberalne novinarke Ksenije Sobšak (1,67%). Ni kandidatura glavnoga Putinova protivnika Alekseja Navaljnog (zabranjena zbog navodnih korupcijskih afera) ne bi ništa bitno promijenila. Naime, Putin zasad jednostavno nema ozbiljne alternative. Većina građana smatra ga jamcem stabilnosti i antitezom u odnosu na raspad sustava koji je 90-ih godina prošlog stoljeća obilježavao Jeljcinovu Rusiju.

Jačanje Rusije

Predizbornu kampanju u Rusiji obilježila je pojačana Putinova retorika. U posljednjem govoru u ruskom parlamentu (po snažnoj retorici sličnu onom u Münchenu 2007, koji neki analitičari smatraju početkom novoga hladnog rata) Putin je poručio Zapadu kako su uzaludni pokušaji da se sankcijama zaustavi razvoj Rusije. Jačanje vojne moći Rusije nazvao je jamcem mira na planetu, a otkrio je i da Rusija posjeduje nova strateška oružja kakva, navodno, nema zasad ni jedna druga zemlja u svijetu. Riječ je o balističkim raketama koje ne koriste balističku putanju leta pri kretanju prema cilju, što sustav protiv projektila u borbi protiv takva oružja čini beskorisnim. Pojedini analitičari Putinovo spominjanje novoga superoružja smatraju dijelom predizborne retorike i psihološke propagande, dok Rusiji skloni analitičari ističu kako je Rusija zaista razvila novo oružje.

U godinama koje slijede možemo sa sigurnošću očekivati nastavak jačanja potencijala ruske vojske, ali i jačanje geopolitičke pozicije Rusije kao svjetske sile u okviru multipolarnog poretka. Pred Putinom i establišmentom u Kremlju velik je zadatak osmišljavanja strategije što činiti i kako se postaviti nakon isteka novih šest godina Putinova mandata, no tu su i sadašnji ekonomski, društveni i demografski problemi i činjenica da ruska ekonomija stagnira, a rusko društvo sve više stari.

Travanj će obilježiti parlamentarni izbori u Mađarskoj i još jedna Orbánova bitka za premijersku funkciju. Prema anketama Orbánov Fidesz uvjerljivo vodi ispred oporbenih stranaka, od kojih političku relevantnost imaju krajnje desni Jobbik i na dalekom trećem mjestu Socijalistička partija. Neugodan udarac pred parlamentarne izbore za Orbána jest neočekivan poraz koji je potkraj veljače Fidesz doživio od oporbe na lokalnim izborima za gradonačelnika grada Hodmezovasarhelyja na jugu zemlje, koji je prije bio Fideszovo uporište. No ipak, Orbánova pobjeda ne bi trebala doći u pitanje. U dva mandata na čelu Mađarske on se profilirao kao političar koji snažno zagovara kršćanski identitet Europe, protivi se masovnom useljavanju migranata u Europu, redovito kritizira koncept „multikulturalizma“, bori se protiv burzovnoga špekulanta Georga Sorosa i filozofije „otvorenog društva“, a Europu zamišlja kao zajednicu suverenih država nasuprot planovima o stvaranju „Sjedinjenih Europskih Država“. Orbán sve češće kritizira mehanizme EU, a na vanjskopolitičkom planu približio se Putinovoj Rusiji, ali i Kini.

Slične političke tendencije kao u Mađarskoj možemo vidjeti i u Poljskoj. U toj državi na vlasti je stranka Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog, koja se kao i Fidesz protivi konceptu multikulturalizma i briselskomu nametanju migrantskih kvota, protivnik je federalizacije Europe, a na vanjskopolitičkom planu zagovara proameričku politiku. Pravo i pravda zalaže se za lustraciju bivših komunističkih kadrova iz poljskoga javnog života. Potkraj godine Poljsku očekuju lokalni izbori koji će biti test dosadašnje politike aktualne vlade. Prošlih tjedana Poljska se našla pod snažnim kritikama SAD-a i Izraela zbog kontroverznog zakona o Holokaustu, čija je primjena naposljetku odgođena.

Udesno je skrenula i Češka, na čijem se čelu nakon listopadskih izbora prošle godine nalazi Andrej Babiš, milijarder slovačkoga podrijetla. Babiš se ne smatra tvrdim nacionalistom i euroskeptikom kao čelnici Mađarske i Poljske, no s njima dijeli zajedničko stajalište protiv migrantskih kvota. U Češkoj su održani i predsjednički izbori, na kojima je novi mandat dobio proruski orijentiran Miloš Zeman, koji se ističe protumigrantskim stajalištima.

U četvrtoj državi Višegradske ­skupine, Slovačkoj, na vlasti je koalicija socijaldemokrata, demokršćana i desnog centra, koja je, zanimljivo, iako predvođena ljevicom, u ustav unijela odredbu o braku kao zajednici žene i muškarca. Nakon nedavnog ubojstva istraživačkog novinara Jana Kuciaka i njegove djevojke (Kuciak je istraživao veze slovačkih političara i talijanske mafije) zemlju su potresli najveći prosvjedi od vremena Baršunaste revolucije. Premijer Robert Fico dao je ostavku, a novi je premijer postao Peter Pellegrini, član Ficove stranke Smer.

Za lipanj su bili najavljeni parlamentarni izbori u Sloveniji. No nakon ostavke premijera Mire Cerara zbog odluke vrhovnog suda, koji je poništio rezultate referenduma o gradnji pruge od luke Kopar do željezničkog čvora Divača, izbori bi možda mogli biti održani već u svibnju. Kao što je Cerar bio najveće iznenađenje izbora 2014, tako bi prema nekim anketama ove godine to mogao biti nedavni predsjednički kandidat (poražen od Boruta Pahora), glumac i komičar Marjan Šarec. Dobar rezultat predviđa se i Slovenskoj demokratskoj stranci Janeza Janše (desni centar), nekoliko mandata mogla bi dobiti umirovljenička stranka aktualnog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca, dok bi Stranka modernog centra Mire Cerara u najcrnjim scenarijima mogla osvojiti postotak glasova tek nešto veći od izbornog praga. Socijaldemokrati su na posljednjim izborima dobili pet mandata, a ostaje vidjeti hoće li ovaj put biti bolje sreće ili će uspješnija od njih ponovno biti Udružena ljevica. Tko god došao na vlast, stajalište o arbitraži s Hrvatskom ostat će nepromijenjeno, a mogućnost pregovora s Hrvatskom mimo arbitražne odluke spominjao je jedino Janša.

Borba Hrvata u BiH za ravnopravnost

Najvažniji izbori za Hrvatsku svakako su oni u BiH, koji bi se trebali održati u listopadu. Ono što političku situaciju u susjednoj državi čini napetom promjena je izbornog zakona. Ustavni sud ukinuo je odredbe izbornog zakona koje su omogućavale da brojniji Bošnjaci biraju hrvatske zastupnike za Dom naroda, što im omogućuje uspostavljanje izvršne vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini, no unatoč ustavnoj odluci Izetbegovićev SDA očito ne želi promjenu izbornog zakonodavstva, čime hoće perpetuirati politiku dominacije i preglasavanja (mogući novi „slučaj Komšić“), a sve pod krinkom kvazigrađanskoga koncepta iza kojeg se krije velikobošnjački nacionalizam.

Izetbegovićeve prijetnje ratom (uspostavljanjem dječjih kampova za vojnu obuku i političko-vjersku indoktrinaciju) ako Hrvati pokušaju uspostaviti treći entitet (u koji ih, paradoksalno, gura upravo Izetbegovićeva velikobošnjačka i isključiva politika) postale su konstanta, sada već i u hrvatskome medijskom prostoru. Istovremeno, jasno je vidljiv povratak SAD-a u jugoistočnu Europu i rekonfiguracija „ovih prostora“, u koju su osim SAD-a, uključene Srbija, Rusija i Turska (dio tog procesa su i trilateralni sastanci predstavnika BiH, Hrvatske i Srbije posljednjih mjeseci). Na hrvatskim predstavnicima u BiH i na hrvatskoj državi velik je zadatak u borbi za afirmaciju stvarne, a ne samo formalne ravnopravnosti hrvatskoga naroda u BiH. A u toj borbi prvi je korak uvjeriti Sjedinjene Države (koje su dosad često vodile iracionalnu politiku prema BiH) u to da bi potpuna eliminacija i desubjektivizacija Hrvata iz BiH tu državu pretvorila u trajni izvor nestabilnosti na Balkanu.

Davor Dijanović/Vijenac/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo