Hanza Media na Veliki petak Ann Oakley, nalik onoj s Divljega zapada, ‘apostolica’ rodne ideologije, predstavljena Hrvatima

‘Ne dati neprijatelju ni zrna žita’ – ovako je otprilike glasila jedna davna partizanska borbena parola. Ovaj novinar koristi ju do dana današnjega kako bi opisao svoje ponašanje prema vladajućim jugooligarhijskim medijima: čitati ‘da’, pratiti što je moguće pozornije ‘da’, ali dati im svojih teško zarađenih 7 ili čak 16, rekli bi feralovci, ‘kuna ustašica’ – e, to ni pod koju cijenu ‘ne’!

Istodobno teško griješe oni Hrvati koji, suočeni s neprijateljskom promidžbom, kažu ‘ja to smeće ne čitam’ ili pak ‘ja ta g…. ne gledam, jednostavno isključim program’. Golema pogrješka: ja sam čak svojedobno čitao i beogradsku Politiku i njezinu genocidnu rubriku ‘Odjeci i reagovanja’, dok je Milošević u njima kuhao krvave agresije na četiri okolna naroda. Jednostavno, začepio bih nos i rekao sebi: ‘Ti ovo čitaš i ovo duhovno nasilje podnosiš u interesu hrvatskog naroda’. Najgore je zabiti glavu u pijesak i praviti se da zlo oko tebe ne postoji i da će te nekim čarobnim štapićem mimoići – samo ako ga dovoljno uporno ignoriraš. Ipak, nisam dogmatik. Ima, naime, trenutaka kad me kakva tema u tim i takvim novinama toliko zainteresira da žrtvujem i hrvatski novac za protuhrvatsku promidžbu. Dogodilo se to upravo pred Uskrs. Riječ je bila o 1425. broju zagrebačkoga središnjeg jugomasonskog tjednika Globus od 30. ožujka – dakle, na sam Veliki petak.

(Prije nego što kažem što me je to tako zaintrigiralo, tek usputna napomena: glavni urednik ovog tjednika je Zdravko Milinović – u neku ruku, moj ‘ratni drug’ iz najtežih ratnih dana 1991. i 1992. godine. Šaljivo je to bilo ‘ratno drugarstvo’: ja sam, naime, kao honorarni ratni reporter Večernjeg lista obijao ratišta na hrvatskom jugu (šibensko, kijevsko-sinjsko, livanjsko, kupreško, mostarsko i stonsko-dubrovačko), dok mi je on lagodno naručivao tekstove iz svoje tople zagrebačke kancelarije. Dobro se snalazio i u tom ratnom vremenu, a poslije, vidimo, još bolje, pri čemu mu nimalo nije smetalo da tada radi za Tuđenov, nazovimo ga tako, narodnjački Večernjak, baš kao ni sada za protunarodni Globus svojih masonskih gazda).

Naredba iz Londona

A evo i što me toliko fasciniralo da, mimo svih načela tipa ‘ni zrna žita…’, ipak, bistra uma i zdrave pameti, ubacim spomenutih 16 kuna u tu ‘vražju vreću’. Na mjestu gdje bi kakav ovdašnji izvanzemaljac možda očekivao nešto u stilu ‘Sretan Uskrs!’, dobili smo prikladno nasmiješeno lice nepoznate ženske osobe i veliki naslov ‘Ann Oakley: ‘Ja sam majka rodne teorije”. Iz nadnaslova doznajemo nekoliko drugih ključnih činjenica: manje važnu da je spomenuta Ann ‘sociologinja’, važniju da je ‘glasovita’ – u tekstu i ‘ugledna’, što je gotovo obvezna formula kojom oligarhija časti svoje operativce – i, konačno, najvažniju: da je ona ‘Britanka’ (nije, dakle, ona njezina poznata i naoružana imenjakinja i prezimenjakinja s Divljeg zapada, ali svaka sličnost britanske s ovom američkom ‘divljakušom’ ipak nije isključena).

Vrlo zanimljiv je i podnaslov, koji proizlazi iz četverostraničnoga intervjua njezinu sugovorniku Borisu Orešiću – a koji je jamačno morao potegnuti do dalekog, a istodobno i toliko bliskog mu Londona, gdje rečena gospođa predaje, pače i šefuje, na nečemu što se zove ‘University College’. Politički sustav, koji vlada u Hrvatskoj, 74-godišnja gospođa Oakley naziva ‘režimom’. Ona je, dalje, vrlo ‘iznenađena’ (ono ‘i uvređena’ se podrazumijeva) što i danas, dakle, ima ‘režima’, u kojima se ‘napada rodna teorija’. I odmah slijedi gospođin čvrst naputak: ‘Vrlo je važno suprotstaviti se tome’!

(Kako da joj ne bude važno kad je to što ona naziva „teorijom“ njezino čedo – plod njenoga poslovično plemenitoga i po definiciji naprednoga britanskog uma!)

Koliko god maštovito, precizno pače i preduskrsno tempirano moj ‘ratni’ urednik Milinović uobličio gornji dio naslovnice svoga tjednika, još je bio rječitiji u donjem dijelu u kojemu je nanizao, odnosno namontirao svoje glavne neprijatelje (na sedmoj stranici, njegov operativac Jurica Koerbler, dvoglavo zagrebačko-beogradsko novinarsko „čudovište“, naziva ih najprije ‘krajnje desnim’, pače i ‘ekstremnim’). Ti neprijatelji idu ovim slijedom, s lijeva na desno: Ruža Tomašić, euro-zastupnica, Zlatko Hasanbegović i Davor Ivo Stier, saborski zastupnici, monsinjor Vlado Košić, biskup sisački, Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji. Konačno, na samom završetku ovog niza ili, budimo sasvim precizni, ‘krajnje desno’ – stoji glavni neprijatelj Globusa i njegove ugledne, glasovite itd. uskršnje gošće: sam Isus Krist, sin Božji!

Ako ste možda pomislili da se nedavnom smrću nominalnog vlasnika Globusa Marijana Hanžekovića, moćnog masona 33. stupnja, nešto promijenilo u naravi ove njegove i njihove protucrkve – čvrsto oslonjene na gospođu Ann Oakley i njezin sjajni i imperijalni London – sada ste, već samim pogledom na prvi obližnji novinski kiosk, mogli ustanoviti da je sve ostalo isto. Na Veliki petak, dan Kristove muke, jedino mjesto gdje ti je moj slavni Zdravko Milinović ugurao raspetoga Sina Božjega – na dnu je dna i krajnje, pače i ‘ekstremno desno’!

Mora da im je ozbiljno prigustilo pred prestojeći splitski skup protiv Istanbulske konvencije, u četvrtak 12. travnja. Uostalom, zar nije ovoj visokoj dužnosnici britanske protucrkve, koja bi moguće, prema poznatim analogijama, mogla tamo imati i status ‘apostolice’, Boris Orešić objasnio da je njezin izum u Hrvatskoj stvorio – ‘uzavrelu situaciju’. Najiskrenije bih volio da je u pravu, ali zasad mi se čini da je tih dana ‘uzavrela’ samo voda u kojoj su se kuhali bakalari za na Veliki petak…

Možda Milinović, Orešić i njihovi gazde, sitnijeg i krupnijeg zuba, raspršeni širom Globusa vide bolje od mene, a možda su im samo u strahu velike oči. Mislim pri tom na tipove kao što su masonska nasljednica Ana Hanžeković, Boras, Wruss, Flego, Goldstein, T. Jakovina, Tedeschi i drugi navedeni oligarsi i njihovi obožavatelji.

‘Hrvati će morati…’

Ipak, bez obzira na svu radoznalost, koja me je stajala neprebolnih 16 kuna, nisam imao apetita upuštati se u dublju raščlambu ‘misaone’ šume ove ‘izumiteljice’ ‘rodne’ ideologije. Znam da je tih sufražetkinja kroz povijest bilo tušta i tma, ali ipak sam mislio da je za ovu bolest, koja danas truje ‘napredni Zapad’ – vidi kanadske i skandinavske primjere! – najzaslužnija jedna francuska gospođa: Simone de Beauvoir. I to stoga da se osveti svome mužu-nemužu Jean-Paulu Sartreu, koji se kurvao gdje bi stigao, a poslije joj objašnjavao da on jednostavno ‘ne može odoljeti beskrajnoj raznolikosti ženskoga roda’ (evo ga, i on spominje ‘rod’, ali onako ‘muški’ i nimalo aktivističko-emancipatorski!).

To, naime, ‘rodovsko’ trabunjanje gospođe Oakley takva je jedna besmislena i gusta šuma – iz koje je jedino jasan odgovor na ono ‘cui bono?’ (u čiju korist?): Britanskog imperija, naravno – da je jasna ona biblijska prispodoba kako joj je tvorac onaj ‘koji je ljudima zapleo jezike’. I još: uvijek je riječ o vladanju riječima, kako bi se vladalo stvarima i, u konačnici, svijetom (razlika između ‘spola i roda’, kaže gospođa Oakley ‘uspostavljena početkom 70-godina bila je nužna’ – ne ću reći o kojoj i kakvoj je ‘nuždi’ riječ).

Iz cijele ove Orešić-Oakleyeve priče posebno sam upamtio samo njegovu tvrdnju da će se s Istanbulskom konvencijom ‘morati’ (‘uskladiti svi zakoni koji…’). I to sam dobro naučio prije barem tri desetljeća – još prije nego što je zapucalo, dok bih lagodno pio piće pred lokalom pokojnoga Marka Breškovića pod dubrovačkim zidinama s kakvim nepoznatim i slučajnim Englezom. Čim bi on rekao nešto tipa ‘Hrvati će morati…’, mogli ste biti 90 posto sigurni da imate posla s kakvim britanskim operativcem.

Na kraju ovoga teksta, samo kratka samokritika: umjesto da sam gubio vrijeme na ovu britansku b.a.b.u, možda je pametnije bilo raščlaniti jedan drugi ‘uradak’ rečenoga novinara zagrebačke Hanze i beogradskih Večernjih novosti Koerblera: ‘Plenkovićev obračun s pokretom otpora u HDZ-u’. To već nije sličilo na profinjenu otočku masoneriju, već je imalo stari, dobro znani balkanski zadah dobre, stare Udbe. U tekstu ‘malog Jurice’ njegovi nevidljivi, a zapravo savršeno vidljivi gazde, preko izluđujuće anonimnog ‘jednog člana Predsjedništva HDZ-a’ s kojim, kao, Koerbler razgovara, prijete svima – od Davora Ive Stiera pa nadolje. Prijete kako će ih teška čizma Andreja Plenkovića i njegovih moćnih gazda, odavde pa sve do Londona, zgaziti tako da ni mrlja na cesti ne će ostati od njih, ako ne izglasuju tu vjerocidnu i genocidnu Istanbulsku konvenciju, jer ‘takva je derektiva’!

Možda je stoga četvrtak dvanaestoga u Splitu doista prava prigoda da se svima njima – od Plenkovića, gospođe Oakley pa do samoga vrha u Londonu – našim skromnim snagama, odmjeri sve do lakta!

Joško Čelan/Hrvatski tjednik/ /Hrvatsko nebo