Vera Primorac: Opet nam prodaju maglu

„Pa da mi je i dolinom smrti proći,

zla se ja ne bojim,

jer si Ti sa mnom“, Psalm 23. (Davidov)

U moru raznoraznih antifa slavlja, proslava i  protesta, prije nekog vremena imali smo i jedan  koji je premašio sva, i njihova i naša, očekivanja. Bila je to protestna povorka uz Dan  žena. I bilo je tu svega i svačega, a najmanje onoga što bi svaki normalan čovjek i očekivao: Dostojanstvenost.

 A bio je to, ustvari, još jedan u nizu, skup primitivizma, bahatosti, nekulture i gluposti. Skup nekih bizarnih likova, nabijenih mržnjom, likova koje je najbolje zaobići u širokom luku. I s njima ne kontaktirati niti polemizirati.

„Marš iz moje maternice“,  „Smrt fašizmu sloboda pobačaju…“, viču i urliču.

–Zar itko normalan, može biti toliko emocionalno osakaćen i urlikati nešto takvo?

    Stvarno, stvarno su za žaliti. Zar su toliko   frustrirani, toliko nesretni i toliko nezadovoljni sami sa sobom i sa svojim ispraznim životom? A ako je to tako, a tako i jest, onda im nije lako. I stvarno su za žaliti!!!

–A sjećaš li se ti, Lucija, one prošlogodišnje povorke „za život“ ? Jesi li promatrala onu djecu, one ljude i one žene, i njihove obitelji? Jesi li vidjela one mnogobrojne nazočne   trudnice? Jesi li primijetila tu njihovu produhovljenost, tu blagost? Pa, onaj preobražaj i mekoću… u svemu. I u pogledu, i u pokretu, i u ponašanju.

Pa, ono blaženstvo kojim, svaka od njih, odiše i koje širi oko  sebe. A tek koliko sreće, zbog ostvarene životne želje, isijava iz njihove nutrine i sjaji u njihovom pogledu?!

U svakom trenu. Dok čekaju Novi Život…

Bože dragi, Bože dragi! Kakvo blaženstvo? Kakva radost? Kakva sreća? Kakav osjećaj!!!???

  A kakva je, tek, sreća osjećati svaki pokret, svaki  trzaj toga malenoga bića? I osluškivati svaki otkucaj njegovoga srca. Pa, onda, blaženo slušati kako skladno  kucaju zajedno. Istim ritmom i istom ljubavlju. U njenoj božanskoj utrobi.

Pjevati, milovati, osjećati… I biti sretna, presretna.  I lebdjeti životom… A nositi u sebi još jedan život.

Odisati mirom. I biti   smirena. Pa ti ni čekanje ni iščekivanje, ne pada teško. Jer, dolazi nešto novo!   Dolazi vrijeme topline i blizine djetinje nevinosti. I blaženstvo dodira i zagrljaja.

I rađa se nešto veliko! Rađa se novi život.

Rađa se ČOVJEK!!!

Rađaju se LJUDI!!!

A neke kažu:“ Marš iz moje maternice!“

Kakva monstruozna poruka!?

Kakvo nečovještvo!?

Kakvo siromaštvo duha?

Zar itko živ, ljudi moji dragi, može biti toliko sebičan, toliko zaveden, toliko nezreo da svjesno sam sebi  uskraćuje nešto što nam je, po prirodnom i Božjem zakonu darovano?

Ali, oni su zgroženi, „uvređeni i povređeni“, ovim našim, kako oni kažu, hrvatskim primitivizmom. I zato bi nas, najradije, potjerali sve zajedno… Jedne iz Hrvatske, a druge bi s marš…maršem, potjerali iz sebe, iz svoje nutrine.

   A kao kruna svega, kao kruna njihovog neznanja, njihove gluposti, njihovog primitivizma  i prostakluka, slijedi i miroljubiva, a nadasve, odgojna parola za buduće generacije i budući odgoj i obrazovanje :

„Što je za ručak? Jedi go-na!“

I što reći, nego:  Bože im oprosti, jer ne  znaju niti što govore niti što čine!

–E, moja Monika! U tom i jest problem! I u tome što govore i u tome što rade. Nažalost, to je njihovo pravo lice. To je pravo lice promicatelja tzv. ljudskih prava i njihove borbe za ženska prava! To su njihove parole. To je njihov  vokabular. To je i prava slika njih samih, njihove kulture i njihovog tzv. europeizma. A to je i slika s njihovog ovogodišnjeg prosvjeda , i mnoštva sličnih prosvjeda, tijekom cijele godine. Slika je to njihovog pravog lica i pravog naličja.

Nema što, slika je to za povijest. I za pamćenje. Naročito!!!

–A što veliš kakva je, tek to,  uzor-slika za mlade? A posebice za njihov odgoj koji nam sada nameću.  

– Vjerojatno će to, moja Monika, koristiti u tzv. kurikularnom programu kao očigledno sredstvo na satu obrade: Građanska kultura, kultura ponašanja i nametanje nekulture.  

–Jer, ovo su oni pravi. Onakvi kakvi i jesu. A maska, koju su stavljali i koju su povremeno i koristili, ma kako im, nekada davno i bila snošljiva, sada se potpuno izlizala. I gadljiva je.  

Bože, Bože dragi, kakav jad i bijeda!? I duhovna i moralna. A tek ona umna!?

No, o tome ne treba ni zboriti. Dovoljno je samo pročitati neke umotvorine njihovih dičnih trbuhozborki, pa da normalan čovjek zanijemi.  

„Marš iz moje maternice“, napisa jedna takva.

I nikom ništa.

–Pa o kakvim to onda oni, ženskim  pravima lupetaju?

–O ženskim sigurno ne. Jer da je tomu tako, onda ne bi ništa nametale, nego bi ostavile svakoj ženi ponaosob  da same odluče što žele, kada žele i kako žele živjeti.

     Gledam ih s nevjericom, onako nabrijane, dok zapjenjene od bijesa i mržnje, urliču i viču. I  ne mogu ostati ravnodušna.

Toliko se, čini mi se, u svakoj od njih skupilo nekog pritajenog bijesa i mržnje, nekog nezadovoljstva prema svima nama koji ne dijele njihova uvjerenja (ako su to stvarna njihova uvjerenja, a ne isforsirana zbog silnih obećanih dobitaka), da ih čovjek teško može ozbiljno shvatiti i razumjeti.

–Nemoj tako, Lucija! A toliko se one jadne bore „za sve one ugrožene i zlostavljane“, da je čovjeku toplo oko srca. Eto, ja imam osjećaj, gledajući ih onako dok protestiraju. kako će, u svom tom silnom borbenom žaru,  svakog trena izgubiti svijest, od siline nakupljenih emocija. Zar ne vidiš kako su od silnoga rada, velikih briga, nesanice i nagomilanih problema, jadnice jadne i posivjele. Pa su nekako i uspaničene ( a sam Bog zna zbog čega), da ih čovjek, na kraju, mora i žaliti.  

‒Tu je nešto drugo u pitanju. Nešto duboko u njima. Pa, pogledaj ih dobro!!! Očito su, moja Monika,  nesretne, frustrirane i prazne. Jer su uskraćene, za sve ono (osim novca), što svaka normalna ženska osoba želi i treba.

Voljeti i biti voljena.

Imati svoju obitelj.

Davati onima koje voliš.

Primati od onih koji te vole.

Slaviti život!!!

 „Ma kakav vas je spopao život!? Bit će love, bit će love. Bit će lova, sve do krova!!! A onda ćemo, muško- ženske mrke, omastiti brke. I gdje će nam tada biti kraj!?“ , nadaju se potajice one.

„Pitala me novinarka jednog BiH tjednika što me još u konvenciji smeta osim definicije rodnih uloga.

Ona: Meni se čini da je u pitanju novac.
Ja: Apsolutno da.
Ona: Zašto vas smeta što će ga neke udruge dobiti? Je li to jal?
Ja: Ne, više od jala. To je ogorčenje.
Ona: Zašto?

Ja: Zato što su to neradničke krpelji bez zvanja i zanimanja koji žive od ljudskih prava, a ne za ljudska prava. Neki su od njih  ljudska prava, osamdesetih štitili, kao članovi Saveza komunista.

Njih ne zanimaju žene niti nasilje. Njih samo i isključivo zanima novac. Već su osnovali zaklade, organizirali se, premrežili i u niskom startu spremni čekaju ratifikaciju kako bi novcem koji će im dolaziti mogli nastaviti svoje “progresivne” ljevičarske diverzije u društvu, a koje veze nemaju s provedbom konvencije i zaštitom od nasilja.

Fućka se njima za nasilje kad je zabavnije proganjati fašiste (i ) vjernike. Ako ih se sada ojača, nikada ih se više nećemo osloboditi“, komentirao je potpredsjednik HHO-a Igor Peternel.

„I ja sam za to da se ratificira, ali Istambulska nevjesta“, kaže jedan slušatelj jedne lokalne  TV postaje.

„ A koju epizodu?“, upita ga, smijući se grohotom,  voditeljica.

–Ali, iskreno, nije nam baš vrijeme za smijeh!!

Ratifikacija Istambulske konvencije, draga moja Monika, gubitak je državnog suvereniteta RH!

Pa će nam uskoro slijediti i u vrtićima, umjesto Pepeljuge i predivnih bajki braće Grimm, neka druga i drugačija literatura. Nešto  kao “Kralj i kralj” ili “Gay-djeca i gay obitelj”. Pa će se i neki princ zaljubiti u nekog princa, a djevojka-princeza će maštati o udaji za neku princezu. Jer su kreatori takve literature već u ofanzivi. I dobro su potkoženi. Našim novcem. I ne odustaju ti oni tako lako, draga moja! Vidiš da nas stalno tlače, napadaju, viču i urliču.

‒Imaš pravo! Zato i ne  polemiziraju, nego vode agresivni monolog. Upadaju u riječ, prijete, unose se u lice, napadaju… I svi kao jedan. A jedan kao svi. Iste geste, iste fraze, isti napadi … Ista agresivnost. .A nisu jadni ni svjesni, kako tako samo pokazuju svoju nemoć.

„Vi biste onda kažnjavali i ove sudionike u studiju?“, upitao je nedavno u jednoj emisiji, voditelj na HTV, na što je dobio potvrdan odgovor.

     Slušam ih tako, malo češće, u zadnje vrijeme. Jer,  stalno su neke debate o rodnoj ideologiji, o Istambulskoj konvenciji. A, tema se tiče i dotiče sve nas zajedno. I dok jedni, smireno i argumentirano, objašnjavaju svoja stajališta, dotle drugi lamentiraju  o navodnoj zaštiti žena, o novcu kojega će dobiti za njihovu zaštitu i o tome kako će se od toga graditi skloništa samo za ugrožene žene i djecu, a koji se ne će, kako oni tvrde, slijevati u njihove džepove.  

‒A tko su nam pa oni i što su nam oni, pa da nam oni određuju   što ćemo mi raditi i što graditi s našim novcem?

Zar i oni, kao i naš predsjednik Vlade,  misle kako mi ne znamo čitati? Jest da su promotorice Soroševih načrtanija sve to dobro savladale na njegovim tečajevima širom svijeta i izvrsno ponavljaju sve već naučene fraze, ali i mi, ne samo da  znamo čitati, nego smo naučili čitati i između redova. Pa smo tako naučili i kako ih, sve redom, pročitati.

–E,moja Lucija, moja Lucija! Da pukneš i od smijeha i od jada, dok ih slušaš. Jer, kada slušaš jednu, odslušao si sve! Kaže jedna od njih  kako će se one o svemu brinuti i pobrinuti. Malo morgen!

Brinut će se one kao što su se i dosad brinule… samo o svome džepu. I sve u stilu: „U se, na se, i poda se“.

–Mora se, mora. Moraju  braniti, draga moja, njihove prošle, ali i ove sadašnje  novostečene pozicije u hrvatskom društvu. I svoj, sada još više napunjen, džep i novčanik. I svoje tajne i debele račune.  Negdje na nekom mjestu, u nekoj tajnoj zemlji ili na nekom tajnom otoku. A sve to, iz našeg džepa i s naših tankih radničkih i trudbeničkih računa.

–Ma, nemoj tako , moja Lucija! Rade oni, rade. I svoj prostor omeđuju „žilet jezikom i žilet djelom“. I stvaraju utvrde. Za sebe i za svoje istomišljenike. Ali, i za svoje naredbodavce.

–A za općeljudski probitak?! A za napredak hrvatskog društva i hrvatske države?!

NIŠTA! Nula-a-a-aaaaaaa…

„Ma, lako ćemo mi to srediti! Sve po kratkom postupku. Kao u naša dobra stara vremena“, obećavaju „solidarno“ drugovi.

A tko su ti,

Odakle su ti,

Čiji su ti,

Od koga su ti UHLJEBI-na našim jaslama?

NITKO NIŠTA NE ZNA…

Jer, zamračeno i zamagljeno nam je znanje.

Sve je uvijeno i skriveno u tajnovite pretince. I sve ono njihovo prijašnje, izbrisano je zauvijek. Kao da prije dolaska na hrvatsku političku scenu, nisu ni postojali. Niti se za većinu zna   gdje su rođeni, ni tko im je otac i majka, ni što su, ni gdje su završili školovanje.

A, ne bi bili ni prvi a ni posljednji-kako sada stvari stoje- koji su zaradili svoje diplome i svoje doktorate, na poznatim „mirovnim sveučilištima“. I sve to kod tzv. doktora, bez vjerodostojnih  doktorskih diploma.

–A sve se meni čini, moja Monika, kako su se školovali za prodavače magle.  

–Nemoj tako! Sve su to  „borci za ljudska prava i za zaštitu obitelji, žena i djece“.

–Ne lupetaj, Monika, života ti! Jer bi , ti isti , iz nekakvog „Centra za mirovne studije“, svima onima koji se ne slažu s njihovim gledištima, zabranili javne nastupe!  

–Reci mi, molim te Lucija, a što su to ti tzv. rodni studiji kojima oni ponosno mašu, kite se i hvale?

–Rodni studiji, pročitala sam negdje, uključuju izučavanje ženskih studija i LGBT studija. Osnovani su 60-tih godina 20. stoljeća pod utjecajem kulturnog Marksizma kojim se bavila “Frankfurtska škola”. Cilj ovih studija je promjena civilizacijskih i društvenih normi, tj. onim što oni nazivaju rodna teorija. U Hrvatskoj  rodni studiji djeluje kao “Centar za ženske studije”od 1995. godine.

Čitala sam i kako je i naša Rada B. jedna je od osnivačica Centra za ženske studije. A s njom surađuje i Sanja S. koja je, ne tako davno,  u nedostatku argumentacije za svoje tvrdnje o Istambulskoj konvenciji, čak i zapjevala:  „Rodne ideologije nema, ona ne postoji!“

Tu su ( a sve na istoj adresi) i Ženska mreža Hrvatske, i Antifašistička liga Hrvatske, i CROSOL (Gordan B.) i GOOD Inicijativa Borisa J. koju financira izvjesni S.     

     A jedan od najpoznatijih zagovaratelja rodne teorije i podupiratelja rodnih studija u Hrvatskoj Aleksandar Š.- bivši je student- nekadašnjeg  Kinsley instituta koji je ukinut svugdje gdje je god postojao. A ta tzv. rodna teorija svoj vrhunac zabilježila je, negdje, između 2000. i 2010.g. Pa, nakon što su je znanstvenici prokazali kao neznanstvenu, Nordijsko vijeće ministara (regionalna međuvladina kooperacija sastavljena od predstavnika Norveške, Švedske, Finske, Danske i Islanda) ukinulo je 31.12.2011. “Nordijski rodni institut”. 

Rodnu teoriju je 1950-ih godina osmislio američki psiholog John Money. Njegov je eksperiment s dva muška blizanca, od kojih je jednoga pokušao pretvoriti u djevojčicu, završio tragično, samoubojstvom oba blizanca u njihovoj odrasloj dobi. Jer, rodna teorija je protivna prirodi žene i muškarca, nije znanstveno potvrđena i o njoj ne postoji konsenzus u znanstvenoj zajednici. Nakon što su „šarlatani rodne ideologije“,  u Norveškoj bili ismijani pred čitavom nacijom, ljudi su počeli postavljati i pitanja:  Zašto je utrošeno za istraživanja nečega što je puka ideologija a ne znanost, godišnje 56 milijuna eura iz džepa poreznih obveznika? Zašto su ljudi bili obmanjivani tolike godine? Zašto im se prao mozak putem masovnih medija sve to vrijeme!? Eto, zato su političari u tim državama,  pod pritiskom javnosti morali reagirati i ukinuti financiranje dotičnog Instituta.

–Jasno mi je sve to, moja Lucija, ali mi nije jasno što ti je, najedanput? Odakle ti sada neka Rada B, te nekakav Aleksandar Š, te Boris J. pa izvjesni S? Imaju li oni svoja imena i prezimena?

–Imaju, imaju. Ali , draga moja, to ti je za svaki slučaj! U zlu ne trebalo. Zar ne vidiš da su borci za ljudska prava, počeli gaziti ljudska prava.

I prijete… tužbama. I, unatoč tome što se zna da je rodna teorija  samo ideologija koja društvu ne će donijeti ništa dobro. Kao što nam nisu donijele ni sve druge dosadašnje  ideologije. Ali nam se ona i dalje uporno nameće,   iako je znanstveno neutemeljena. Pa se pokušava putem Istambulske konvencije, ispod žita  i na mala vrata, izbjegavajući sve stručne argumente naših vrhunskih stručnjaka, prisilno  „ugurati rodnu ideologiju i u školstvo i u sve službene akte i dokumente“.

I nije to od danas. Rodnu ideologiju nam  je, ispod žita, nametnuo i ministar Jovanović, još dok je bio ministar u Vladi Zorana Milanovića.

Zato se i pitam, ovakvi kakvi smo dosad bili, hoćemo li i mi čekati 40 godina, kao i Norvežani, Šveđani i Danci, da bismo tek onda reagirali? Kada nam za sve bude prekasno. Zar nam nije bilo dosta pranja mozga za vrijeme terora komunističkih ideologa!? Zar nam treba još neka nova koja će nas potpuno istrijebiti i zauvijek umno osiromašiti, osakatiti i uništiti.  Zar ti stvarno misliš, moja Monika, da oni nenamjerno stvaraju među hrvatskim pukom paniku i kaos zbog, kako oni kažu,  ugroženih, maltretiranih žena, koje muškarci tuku a bome i usmrćuju?  

„Ako se gleda objektivno,  i iz perspektive sljedećih 50 godina, onda možemo biti optimisti. Hrvatska je među prve tri zemlje u kojima se najmanje zlostavlja i provodi nasilje nad ženama.

‒A znaš li ti, Lucija, u kojim se zemljama žene najviše zlostavljaju?

‒U onima iz kojih nam najviše i dolaze moralne prodike. A to su Danska, Švedska i Norveška.

–A-ha! Tu smo, dakle!!! Pa, ljudi moji dragi, zna li itko živ išta o tim veleumnim likovima iz bijeloga svijeta i ovim ovdje kod nas, koji nam sole pamet ?

Zašto rade to što rade?

–Dobile zadatak, draga moja! A bez rezultata nema ni „kruha preko pogače“.  Zato, onako prepotentno i s visoka traže, da se u ovoj godini, odmah osiguraju sredstva. Naravno koje će, onda, one raspoređivati, i kojima će one i raspolagati. Naravno, za efikasnu provedbu Istambulske konvencije, a tu prije svega misle, kako one kažu, na sredstva koja osiguravaju izgradnju autonomnih ženskih skloništa i za 24 sata dnevno otvorene linije za pomoć žrtvama nasilja.

–Pa, moja Lucija, o čemu te žene pričaju? Pa to je, u svakoj normalnoj državi, stvar Vlade i određenog ministarstva. Zar su one te koje trebaju o tome voditi računa?

–Gomile  su novca, draga moja, u pitanju. I lova do krova. A puno je, puno gladnih i zainteresiranih. „Money, money“, pjevale su nekada davno Abbe.  A pjevaju i svi ovi sada. Jer, velik je to i slastan zalogaj. Zato i viču i urliču: „Nema tu nikakve rodne ideologije!“ Ovo je borba za prava žena i djece! I tako bi, kako piše u IK, „na našu veliku radost“,  u provedbi IK Hrvatsku nadzirale istomišljenice Sanje Sarnavke i Rade Borić, Sandre Benčić, Marine Škrabalo, Vesne Teršelić.

–Pa moja Lucija, što se sekiraš bez veze!? Pa i one su katolkinje. I to one normalne, kako su  one rekle za sebe, pa će sve to uraditi onako kako Bog i zapovijeda. Sve na sliku i priliku čovjeku.

A najviše se, u svemu tome, uzdam u našu Marinu koja je javno i na HTV izjavila da je vjernica i da je u tom duhu i odgajana. Ja joj sto posto vjerujem. Posebice kada ju slušam kako umno zbori i s dužnim poštovanjem sluša svoje sugovornike, kako im se ne unosi u lice, kako nije agresivna. Kako je kulturna, mila, draga i bogobojažljiva. Zato i jesam sigurna u njene dobre namjere. Naročito sada, kada sam saznala i tko joj je otac. A on je bio, kao što svi mi to dobro znamo, i veliki vjernik, i veliki katolik, i veliki Hrvat. I iza sebe je ostavio svijetle tragove. Upisane u našu povijest i u povijest naših povijesnih nadnevaka. Zato mu hvala do neba. Zato i sve TV emisije, moraju širom otvoriti vrata, jednoj takvoj gošći, tj.  njegovoj sljedbenici, od koje sve generacije, u svakoj našoj katoličkoj obitelji, imaju štošta naučiti.

A do groba hvala i našem velikom vođi, našem domoljubnom predsjedniku Vlade Plenkoviću, što se za sve pobrinuo i od svega se problematičnog „ogradio“ pa nas tako sve i smirio, tj. smirio je sve nas koji ne znamo čitati,  izjavom kako  će se Hrvatska ograditi od ideologije roda koja je već ušla i u Istambulski bećarac:

Mala moja, zrela kruško,

ja te ljubim, a ti muško!

Ali, dragi moji Hrvati i Hrvatice  „ problem je taj što se država obvezuje i financirati nevladine udruge koje djeluju kao menadžeri ženske patnje, uvijek iste, a koje djeluju para-politički u hrvatskom društvu.  Dakle, imamo institucije koje nitko ne bira i koje nikome ne odgovaraju, a koje odlučuju o našim životima. Dokaz je čl.14 st. 1. Konvencije koji govori o obrazovanju: “Stranke (tj. države i institucije) će poduzeti, kad je to primjereno, posebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su nestereotipne rodne uloge uključile u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja . 

…Zato, nemojte dopustiti da vam otvoreno lažu i od vas prave budale, kako nema tzv. Rodne ideologije u tzv. Istambulskoj konvenciji!“

–Ako je nema, moja Lucija, čemu onda tzv. „Interpretativna izjava“? Otkud sad odjednom ograđivanje od nečeg čega nema? Dakle ipak nešto ima! Izgleda da smo mi, koji smo to tvrdili i koji smo razumjeli sadržaj Konvencije, bili u pravu, a onaj tko je tvrdio suprotno, uhvaćen je u laži. Jer, u laži su uvijek bile i sada jesu kratke noge.

„Izgleda da su Istambulsku konvenciju razumjeli i hrvatski biskupi, Papa Benedikt XVI, Papa Franjo, Akademici HAZU, a ima i još nekoliko pismenih, koji su razumjeli i usudili se usprotiviti bezočnim lažima!”

A razumio je i hrvatski puk. I to svoje razumijevanje demonstrirao. Nedavno u Zagrebu, na punom Jelačićevom trgu, a ovih dana i u Splitu. Splitska riva puna, prepuna. Dok okupljeni puk skandira: “Ovo je Hrvatska!”

–A što na sve to kaže Plenković?

–A što kaže? Najprije nam je htio podvaliti, navodnim ograđivanjem i uvođenjem navodne „Interpretativne izjave“, a onda i nametnuti  Istambulsku konvenciju, uvođenjem rodne teorije i koncepta spola, odvojenog od roda, što bi postalo i zakonska obveza, te se, kao što stoji u Konvenciji, mora uvesti u obrazovanje, kulturu, sportska društva, u službena dokumenta, a sve pod nadzorom  i prema tumačenju nadzornoga tijela GREVIO.

– Ograđivati se od nečega što ne postoji. Pa gdje je tu logika?

“Vidjet ćemo tko će iz HDZ-a biti protiv ratifikacije”, prijeti Plenki.

     I poletio s ratifikacijom naš Plenki.  Kao na krilima. Nošen rezultatima i dosadašnjim pobjedama i uspjesima. Poletio u svoju  svjetliju i sretniju budućnost. I krčmio na naš račun, ali bez nas. I tako nam stvorio još veći kaos. Pa, dok su druge države i njihove vlade, zastupale interese naroda kojega predstavljaju, dotle je naš  Plenki, zastupao svoje i interese EU koju on i predstavlja i zastupa.

A na popisu zemalja koje nisu ratificirale Konvenciju nalaze se Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Moldavija, Slovačka, Švicarska, Makedonija, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo koje je osim toga, odlučilo reći zbogom i EU. Dok Rusija uopće nije niti potpisala Konvenciju Vijeća Europe, a kamoli Istambulsku konvenciju.

„Kako je, onda, moguće da u Švicarskoj ili Luksemburgu, odakle dolazi Jean-Claude Juncker, ne žele poboljšati zaštitu žena od nasilja?“

‒Naravno da žele. Ali, radi se o tome da spomenute zemlje štite svoj državni suverenitet, što  Hrvatska i hrvatska Vlada ne čini.

I nije to počelo od jučer. Niti  od ove Vlade i Plenkovića. On daje sada samo „posljednju pomast“ hrvatskoj državnosti koja je na izdisaju.

–Znaš li kako je i on počeo, kao i Josipović, hodočastiti od mise do mise, od procesije do procesije? A, zašto to radi?

–Imao je on, dosad, i dobre uzore, i dobre instruktore, i dobre izvore. A zašto radi, pitaš!? Zato sada tako radi, draga moja Monika, da izgladi… Valjda se nada oproštenju za sve dosadašnje grijehe i propuste…

„Ni jedan sluga ne može dva gospodara služiti: ili će na jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati, a drugoga zanemariti“. (Lk 16, 10, 16,13)

  Vera Primorac/Hrvatsko nebo