Ivan Botica : Naše živote nadzire Duh Sveti..

Kada bi htjeli osvrnuti se unatrag ne bi nam uspjelo naići na dio povijesti a da u njenom segmentu ne pronađemo  barem jedan segmenat koji je usko povezan sa našom egzistencijom i težnjom da napravimo taj korak više.

Bog nam je podario slobodu i kao veliku zagonetku nam ju je ponudio.Darujući tu slobodu, nije bila prisutna i mogućnost obezvređivanja ili eventualnog negiranja odnosno uskraćivanja slobode.A to negiranje je prisutno u djelima pojedinaca usmjerenih protiv drugih članova zejednice.Gotovo je sigurno da to nijo bio krajnji naum Boga.Ne samo da smo u svojim pokušajima na sve načine napravili svojevrsni odmak od prvotne ideje, već i samu zamisao Boga, kao čovjeka stvorena u svoj svojoj punini zanijekamo i podignemo svoj glas protiv samog Stvoritelja.

Kako je moguće da se sama Objava sakrije u obmani i postane tako nerazumljiva, podmukla i zlobna?

Kada Pavao veli da se Božje, nevidljivo biće, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom po djelima razabire, ne preostaje nam ništa doli prihvaćanja Stvoriteljeve moći i božanstva.
Pozivajući nas da u svoj svojoj širini slobode težimo stvaranju dobra Stvoritelj nam nudi i svoju blagonaklonost prema nama.Da napravimo djela koja će biti na čast, ponos i slavu Božju.

Kroz povijest smo bili svjedoci čovjekove ravnodušnosti prema Stvoritelju samome.Prisutni su bili i usklici “Bog je mrtav”(F.Nietsche). To je bio pokušaj da se Božja nam dana sloboda dovede na puko izvršavanje ljudske pohote, strasti i volje za moći.
Jureći u svojim životima često puta gazimo sve pred sobom i ne obaziremo se na posljedice koje ostavljamo . Jesmo li sretni zbog svog (ne)svjesnog i neopreznog poimanja slobode. Gdje naše greške ostavljaju neizbrisiv trag u nesretnim licima mnogih pa i samoga Boga.

Čemu onda naše nade, ako ih uopće imamo?Nije li to samo zavaravanje i bijeg od samoga sebe da u prostranstvima ovoga svijeta tražimo materijalni uspjeh kao mjerilo za naš uspjeh.Zaboravili smo kakav naum ima Bog sa nama, izdali smo njegovu prvotnu ideju, a to nam ne ide na čast.

Međutim, događa se nešto što čovjekov put kroz ovozemaljski život čini jedinstvenim i na koncu vrijednim.Ta sloboda koja nam je darovana od Boga nije nas, naravno lišila grijeha niti naših stranputica.Darovano nam je još nešto, a to je oprost.
Šaljući svoga sina Isusa Krista, Bog progovara i upire prstom govoreći:

“Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” (Mt 17,5).

Preuzimajući naše grijehe, Isus je svojom smrću omogućio oprost grijeha cijelome svijetu..
Opisujući plodove Svetoga Duha, Sveti Pavao u poruci Galaćanima (5, 22-23) veli:

Ljubav, radost, mir i strpljenje, dobrota, vjernost, krotkost i uzdržljivost bi trebali biti kršćanski stavovi u očitovanju života čovjeka..
Ta čežnja i djelovanje čovjeka usmjerena u pravcu činjenja dobra bi trebala voditi do ispunjenja i ostvarenja kraljevstva svetosti.

Danas, kao i mnogo puta u prošlosti susrećemo različite prigovore da kršćanstvo prezire tijelo i čovjeka, da obezvrijeđuje svijet.
To naprosto nije istina jer se niti u jednom drugom poimanju čovjeka i svijeta, ne shvaća i cijeni tako ozbiljno kao u kršćanskom navještaju. Nigdje se stvorenje, koje se ostvaruje u vremenu ne primiče k Bogu i ulazi u zajedništvo s Njime kao što se događa po Kristu.

To nisu bajke, to je potvrđeno Božjom ozbiljnošću, a Kristovom sudbinom zajamčeno.

Ivan Botica/Hrvatsko nebo