Zorica Vuković: Psi, macani i ministrice
Vrijeme:6 min, 32 sec
Posljednjih dana u hrvatskom medijskom prostoru počelo se govoriti o zakonskom reguliranju „govora mržnje“ u medijima. Ideja se rodila u Vladi Andreja Plenkovića izazvana valjda dolaskom kućnog ljubimca sveopće „antifa oligarhije“ na čelo „ministarstva zaglupljivanja“.
Promociju je ideja dobila u liku i djelu Acinog „vjetra u kosi“, a onda se stropoštala s Togonalova Otvoreno(g) tobogana, 16. siječnja.
Tu je svoje viđenje kulture prosipala HAVC-ova Nina koja se zalaže za dozvolu vrijeđanja svih onih koji nisu pod njenim sumornim patronatom, a sve pod parolom da se umjetnost ne smije cenzurirati. Itekako je uskratila novac osječkom kazalištu i dodijelila ga onom u Rijeci. Pa se pitam zašto mladi sele iz tog slavonskog grada dok mu se uskraćuju i sredstva za kazalište, iako ne daje imbecilne predstave, po kojima je poznata Rijeka.
Ta i takva ministrica brani jadne filmiće svojih HAVC-financijskih partnera koji su snimani pod okriljem sveopće mržnje prema hrvatskim vrijednostima. Ne znam ni jedan koji bi vrednovao hrvatsku povijest ili kulturu. A da ne govorimo o predstavi punoj mržnje i vrijeđanja koja je odigrana na Marulićevim danima u travnju 2017. u Splitu, tijekom uskrsnog vremena, a koju je svojski podržala rečena ministrica, skrivajući se iza skuta izbornika predstava, kojeg je ona postavila.
Što se tiče nalaza revizije u HAVC-u, pojeli valjda kućni ljubimci. Nema istrage, tek duboki muk.
Otvoreno je još jednom pokazalo kako se u domeni hrvatske kulture treba bojati Plenkovićeve vlade i kako je ogoljena namjera da se hrvatska kultura svede na neke opskurne likove koji blate i pljuju baš ono što je hrvatsko. Tako posljednjih dana po Zagrebu „bodu“ plakati sumanutog pogleda koji opet nešto prekraja po Hrvatskoj…
Svemu se pridružuje HRT, svojim reklamiranjem dotičnih.
A da o performansu feralovih „finih satiričnih manira“ ne govorimo. I smrt prijatelja im nije sveta kad treba na nekoga pljunuti.
Komentar s FB: „Ovaj petokolonaški klatež okupljen u Novinarskom domu, još jednom je dokazao da im ništa nije sveto, pa čak ni uspomena na njihovu ikonu, koja se ipak ( zahvaljujući svom stricu svećeniku) pomirila s Bogom. To je ono što je tu kroatofobnu i katolikofobnu klatež konsterniralo i što mu ne mogu oprostiti.“
A o ovome se na HRT-u ne govori:
„Prijateljice i prijatelji Lipaša,
s ponosom vam javljamo da je Hrvatsko pjevačko društvo Lipa (Osijek) na prvom svjetskom natjecanju u Salzburgu, u jakoj konkurenciji osvojilo sve što se osvojiti moglo: Zlatnu diplomu, titulu pobjednika kategorije, posebne pohvale za izvedbe, specijalnu nagradu (poziv i izravno sudjelovanje na jakom natjecanju u Budimpešti u svibnju 2018.) – Grand Prix i naslov ukupnog pobjednika natjecanja!
Pobjeeeedaaa!!!
Hvala svima na potpori! Idemo slaviti!“, objavilo je Hrvatsko pjevačko društvo Lipa na svom Facebooku 18. lipnja 2017.
HPD „Lipa“ jedno je od najstarijih pjevačkih društava u Hrvatskoj, osnovano 1876. godine.
Isto tako 4. prosinca 2017. proslavljena je devedeseta obljetnica prvog javnog snimanja božićnih pjesama u Katedrali u Zagrebu pod nazivom „Narodi nam se kralj nebeski“. To je ujedno i treće javno snimanje u svijetu. Prvo je bilo u New Yorku, drugo u Londonu, a treće u Zagrebu. No, zanima li to Ministarstvo (ne)kulture?
Prema najavi predsjednika Društva hrvatskih književnika dr. Đure Vidmarovića, Veselko Koroman će biti predložen za Nobelovu nagradu za svoj osebujan književni rad.
O njemu u Glasu koncila piše Vlado Čutura:
„Uz rijeku Trebižat (Hercegovina), jedinu ponornicu u Europi koja devet puta nestaje u tlu te ponovno izvire, u sjeni crkve sv. Ante podno franjevačkoga humačkoga samostana, na Baginu mostu spreman za razgovor bio je hrvatski kandidat za Nobelovu nagradu: pjesnik, književnik, pisac, književni kritičar, filozof Veselko Koroman. Poput rijeke Trebižat njegov je život tekao kroz društvenu sedru, društvene
prirodne pejzaže, moralnu i političku kaljužu koja ga je sputavala, otvore koji su ga gurali u ponore iz kojih je uvijek izvirao. Voda je uvijek bila bistra kao i njegova djela jer je imao kristalna i jasna, čestita stajališta bez obzira kroz kakve je društvene okolnosti prolazio. Jasna kršćanska načela koja je ponio s bistroga izvora nikad se nisu zamutila, nego su bila sve snažnija, prihvaćala su i druge tokove, one `mutne`, te ih bistrila kao što je to činila i sedra na samom izvoru. Bistrinu Koromanove životne vode nisu zamutili ni `čelični` režimski okovi, društvene izolacije, ni rat, ni progoni…“
Doći će vrijeme
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
Obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
Ravnicu i more, knjige i anđele.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
Najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
Na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
Bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što je velik i miran
Na sjeveru i jugu, u srpu vremena.
Tu je i Miro Gavran hrvatski je dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade, član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Djela su mu prevedena na 38 jezika. Njegove knjige su imale više od 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Ima svoje kazalište, a poznat je i prepoznat u Europi. U prosincu 2017. u Beču mu je uručena Europska nagrada Alois Mock.
Može li njega Nina negdje pohvaliti?
Druga Plenkovićeva uzdanica u rušenju hrvatskog identiteta je puno puta spominjana Blaženka Divjak, ministrica obrazovanja.
Proslavila se odgovorima na pitanja saborskih zastupnika 17.1.2018., posebno onih koji su namješteno „uzdizali“ njenu informatičku revoluciju. Slušala sam njene odgovore i zgrozila se. Čini se da prije nje ništa nije bilo u hrvatskom školstvu. Posebno ne ta famozna informatika. A to jednostavno nije istina. Radila sam 37 godina u strukovnoj školi i tvrdim da ministrica ne govori istinu. Ne znam točno kada, ali već krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina smo imali kompjutore u školi, pa čak izvodili neke eksperimente pomoću njih. A prije dvadeset godina, nakon mirne reintegracije, strukovnoj školi u Vukovaru poklonili smo nekoliko kompjutora.
Pitanje joj je postavio i Zlatko Hasanbegović:
„Poštovana ministrice Divjak!
Kao što Vam je poznato još 22. travnja 2016. predstavljen je prijedlog predmetnog tzv. kurikuluma, točnije kurikula ili hrvatski rečeno uputnika povijesti…“
Hasanbegović je naveo točne nazive kurikula iako je Divjakica „tamburala“ o kurikulumu… Dobro je pročitati cijeli tekst pitanja i odgovora jer ga Munižaba nije uopće dobro prenijela na HRT-u, a Divjak je umjesto odgovora „mudrovala“.
I na kraju… Zašto se ubija hrvatsko obrazovanje i kultura? Zato što je to identitet naroda. Zato antife čak i preko pasa (čijih je izmeta pun Zagreb, posebno Donji grad) pokušavaju pljuvati po hrvatskom identitetu za koji se zalaže Željka Markić, uvlačeći nas u neke izmišljene „kulture“.
Nismo mi jedini kojima je prekipjelo od tih „kulturnjaka“, „informatičara“ i njihovih orvelovskih ministarstava.
Ne znam jesu li inspirirani knjigom Marcella Pera: „Zašto se svi trebamo zvati kršćanima“, ali dvanaest europskih intelektualaca iz Francuske, Češke, Mađarske, Poljske, Velike Britanije, Nizozemske, Belgije, Njemačke i Španjolske sastalo se u listopadu 2017. u Parizu i donijelo tzv. Parišku izjavu u 36 točaka u kojima pobijaju sva „dostignuća“ multi-kulti ekipe.
Na kraju Izjave „… pozivamo sve Europljane da nam se pridruže u odbacivanju utopijske tlapnje multikulturnoga svijeta bez granica. S pravom volimo svoje domovine te nastojimo prenijeti na našu djecu sve ono plemenito što smo i sami primili iz naše baštine… Obnovimo nacionalni suverenitet i ponovo otkrijmo dostojanstvo zajedničke političke odgovornosti za budućnost Europe.“
Antife o ovoj Izjavi šute…
Zorica Vuković/Hrvatsko nebo
