FERALOVSKA RELIKVIJA – Predrag na sedmom nebu

3

 

Malo je onih koji ne znaju za ljevičarsko-liberalistički novi art umjetnosti kojom opravdavaju ismijavanje ubijenih, umrlih i živih ideoloških, svjetonazorskih i inih neistomišljenika hrvatskog domoljubnog, kulturološkog i katoličkog predznaka. Kako se postaviti naspram takvih mrzitelja koji su preminuli, ili žale svoje preminule dok istovremeno bez pijeteta vrijeđaju poginule hrvatske branitelje, a njihove žena kurvama prave? U to ime u svojim filmovima ne libe se ponižavati čak niti maloljetnu djecu poginulih branitelja.

Zarobljeni u apsurdno-perverznoj simbiozi ljubavi i mržnje oni slave veleizdajnike poput Stjepana Mesića. Istovremeno opravdano mrze nacizam i patološki vole komunistički totalitarizam sa svim njegovim zločinima. Da je nekim slučajem tijekom WWII ISIL protiv nacista ratovao hrvatska crveno-liberalistička anomalija danas bi i islamističke fašiste kao humaniste i demokrate slavila, a Abu Bakr Al-Baghdadi bio bi rame uz rame Titu.

Sva navedena gnjusoba u hrvatskom Međuzemlju dolazi iz njihove mračne naseobine Mordor. Džabe sami sebe eufemizmom nazivaju socijaldemokracijom i liberalima jer su u stvarnosti tek titoisti, komunisti, proleteri, marxisti, jugonostalgičari, antikristi …..

Podučiti ih jest kršćanski, humanistički i demokratski ali oni taj jezik ne razumiju. Zbog toga, koliko god to apsurdno zvučalo, poduka je moguća samo na jeziku njihove mrziteljske umjetnosti. Nisu valjda sloboda govora i mrziteljska umjetnosti isključivo samo njihovo pravo, a naše pravo tek konzumiranje njihove kake. Možda progledaju kad na svojoj koži osjete otrov vlastitih riječi.

Na njihovom jeziku rečeno – Nakon duge i teške bolesti ljevičarsko-liberalističku scenu ipak je iznenada iznenadila „iznenadna“ smrt njihove perjanice Predraga Lucića. Nije mala stvar kada umre netko tko je bio jedna od glavnih tipkovnica Ferala, institucije za mržnju Hrvatske, Hrvata i svega drugog što nosi hrvatski i kršćanski predznak. Visoko kotirati na antihrvatskoj sceni ne možete ako niste zastranili kao u Splitu preminuli. Splitskim slengom talijanštine rečeno – alekinavni manjun i bevadur, ćakulasti beštimadur, macaomin i brontulon, anzoleto koji se trudio impaštat se, barufant grezun, kagalo pegulan, šporkuja šempjo, samo ne šinjor. Izdajnik i veleizdajnik ostavit ćemo na hrvatskom jeziku.

Kada bi ovakvom pokojniku na zadnjem oproštaju nazočila samo njegova obitelj i rodbina onda bi ljudski pijetet dobio šansu. Ali ako i na groblju naletiš na mrziteljsko krdo s kojim je pokojnik za života antihrvatski ludovao, u tom slučaju i kod pape pijetet ustukne.

Je li ovako pisanje posprdavanje, vrijeđanje i ismijavanje njihovih umrlih? Ne to je upravo ona sloboda govora kojom se crveno-liberalistička i bošnjakistanska elita posprdavala, cerekala i slavila smrt predsjednika Tuđmana „krivoustog“, ministra Gojka Šuška i hrvatskog heroja generala Slobodana Praljka. To su oni mediji koji su dan prije haaške presude svojim tekstovima gen. Gotovini i Markaču presudili da su ratni zločinci, a kada su generali pak oslobođeni razočarali su se istim onim intenzitetom kojim su slavili sramnu presudu „Hrvatskoj šestorci“. Taj dan svi su oni veselo nazdravljali i mrtvog generala ismijavali.

“Zbog čega su pojedini ljudi tako odvratni? Zbog čega im ništa nije sveto? Hoće li se neko popišati i na njihov grob kao što oni pišaju po internetu takve ode radosti zbog smrti jednog čovjeka? To se uvijek upitam kada umre neka naša poznata osoba. I onda na raznim forumima i ispod tekstova o njegovoj smrti krenu nepametni izljevi internetskih trolova koji se raduju što je jedna osoba upravo ispustila dušu, a pritom je i jako patila. Štoviše likuju, pišu da će “zavrtit janje”. Prije su se takve spodobe – koje jedva čekaju nečiju smrt – krile ispod lažnih profila, međutim sada te hijene i javno, bez skrivanja imena i prezimena pišu takve bljuvotine koje papir (a i internet) ne trpe.”  – jecajući na naslovnici Slobodne Dalmacije negodovao je anonimni trol S.J.T – Slavni Jole Tito.

Nije trol S.J.T. negodovao zbog ismijavanja, slavljenja i morbidnih viceva o smrti hrvatskog predsjednika, ministra i generala nego preventivno poradi umrlog feralovca.

Aca Stanković, doživotni voditelj emisije Nu2 – par excellence primjer kako se gostima neistomišljenicima upada u riječ i maltretira ih višestrukim ponavljanjem jednog te istog pitanja sve dok ne dobije željeni odgovor crvene boje – također se sjetio poručiti “Zaustavite mržnju u medijima”. Nije nabrojao niti jednu mržnju njegovih gostiju istomišljenika iz ljevičarsko-kokardaško-liberalističkog tabora nego samo desnih hrvatskih grješnika.

Eto, domoljubna Hrvatska i Hrvati nisu zbog predrago preminulog „zavrtili janje“. Drugovi i drugarice sigurno hoće. Na komemoracijama diljem Hrvatske već jesu mljackali i borbene pjevali. Nastavit će na brojnim večerima Predragove poezije, večerima Predragovih kolumna, večerima … ma tko jebe čega, bitni su oni, džabaluk krkanluk, lokanje, guzičarenje, a onda siti i napiti pogledom nadesno škripi zubima i mrzi.

Hoćemo li ljevičarskim trolovima oprostiti što nisu opominjali Antu Kiblu za hrvatska “gnjila trupla” s Križnog puta? Vesnu Pusić koja bi ih svejedno ubila, bilo suđenje ili ne? Ili SDP-ovog suradnika Nenada Horvata koji bi sadašnje vrijeme u `45. vratio jer se postupanjem po kratkom postupku Hrvatskoj ne bi `90. i neovisnost dogodili? Ili oprostiti mržnju Marka Rakara, člana Josipovićeva izbornog stožera, koji je hrvatske branitelje usporedio s Ku Klux Klanom? Šutnju kada zagrebački student iz Siska prijeti kako će zaklati ljevičarske neistomišljenike? Ima li mjesta pod istim krovom za one što su naručili TNT eksploziv kako bi njime srušili katoličku crkvu i u njoj ubili sklonjene branitelje?  Može li se uopće opisati mržnja s kojom su crveno-liberalistički Gollumi ismijavali i ponižavali relikvije sv. Leopolda Mandića? Čije relikvije danas oni nosaju po komemoracijama diljem Hrvatske?

Ako je i od privilegiranih i zaštićenih trolova, previše je.

Ljevičarsko-liberalistički trolovi uspjeli su dokazati kako njihova minorna manjina ne može živjeti na istom placu s hrvatskom apsolutnom većinom.  To isto  je točno potvrdio ljevičarski predator i bivši premijer Zoran Milanović – Mi ili oni.

Nepremostivim razlikama ne može pomoći čak ni za kozmetičke potrebe na pogrebu  jednokratno unajmljeni stric svećenik jer feralovci su svojim mrziteljskim pisanjem u samim sebi ubili i Boga i Hrvata.

Datum kad je feralovac umro i na onaj svijet Titu ponio štafetu mladosti, Hrvati ne će po njemu u kalendaru crvenom bojom obojiti nego će taj datum ubuduće obilježavati kao Dan kada je umrlo Mrtvo more.

 

Filip Antunović/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara