Saga o generalu Praljku nastavlja se

Tijekom raspada komunističke Jugoslavije i stvaranja demokratskih država na njezinome bivšem teritoriju uslijedilo je ‘iseljavanje’ nekih njezinih pismenijih ljudi u sigurno inozemstvu odakle su bacali drvlje i kamenje na svoje bivše postojbine, posebno na Hrvatsku. Ne svi, ali mnogi, pa zbog prostora ne ćemo spominjati imena. Tako su dvije književnice, koje ne žele da ih se naziva hrvatskim spisateljicama, objavljivale literarne i političke uratke u kojima su risali samo tamne i često izmišljene strane hrvatske zbilje, pojmljivo izbjegavajući sve pozitivno u našim nevoljama.

Jedna povjesničarka u svojoj doktorskoj disertaciji tvrdila je da je prvi hrvatski preporod ‘velika laž’. Jedna, pak, književnica stalno priča kako ju progone u Hrvatskoj, ali njezine knjige izlaze u Zagrebu gdje je nedavno rekla kako će prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ‘ostati zapamćen samo prema riječima kako je sretan što nije oženio Srpkinju ili Židovku’, namjerno zaboravivši navesti pozadinu te nespretne izjave, pozadinu što ju tumači na shvatljiv način. Jedna jezikoslovka s povremenim radnim mjestom u Njemačkoj, stalno istupa s tvrdnjom kako hrvatski kao poseban jezik ne postoji, za nju vrijedi samo nepostojeći ‘srpskohrvatski’. Zanimljivo je da se među negatorima svega hrvatskoga nalaze uglavnom žene. Možda je to slučaj, a možda i nije.

Na psiholozima je da ustvrde što smeta tim pripadnicama, da se starinski izrazim, ‘ljepšega spola’, da im Hrvatska izgleda tako odurna da je jedna od njih objavila putopis o Hrvatskoj pod čudnim naslovom ‘Moj bijeli mir’, ustvari ‘antologiju’ najgore srpske propagande protiv naše zemlje, a sama tvrdi da nije Hrvatica, da odbija pripadnost bilo kojoj naciji jer to ograničava afirmiranje njezine individualnosti. Stvarno besmisleno, ali neki književnici očito uživaju, kako kažu Nijemci, u svojoj Narrenfreiheit, luđačkoj slobodi pa neodgovorno piskaraju što ih je volja. Iznimka među njima je dr. Alida Bremer, rođena Splićanka s mjestom boravka u Münsteru, koja je mnogo učinila glede promicanja hrvatske književnosti na velikome njemačkom govornom području od oko sto milijuna pripadnika, i to gotovo bez ikakve pomoći hrvatske države koja još nije shvatila da kultura spada u najvažnije „izvozne proizvode“.

Odnedavno gospođa Bremer piše povremeno za utjecajni „Der Spiegel“ koji ima dopisnike diljem svijeta, ali ne za jugoistočnu Europu, pa su prilozi o tome području vrlo rijetki, a kad se pojave uglavnom su prepisivanja zastarjelih klišeja. Alida Bremer objavila je u „Spiegelu“ u povodu završetka tzv. jugoslavenskih procesa u Haagu više manje literarni članak, primjerice s tvrdnjom da Praljak nije shvatio ‘svoga’ Shakespearea, nazvavši samousmrćenje generala ‘tragičnom farsom’ s čime se nikako ne možemo složiti, jer farsa je po definiciji ‘primitivni, grubi igrokaz’, što se ni u kojemu slučaju ne može reći za Praljkovo javno ispijanje otrova, to više što je malteški sudac Carmel Agius tom prilikom pokazao stravičnu nemoralnu bešćutnost, upravo nevjerojatnu brutalnost, nastavivši čitanje presuda ostalim optuženicima dok mu je pod nogama u grčevima umirao jedan čovjek, jedno Božje stvorenje. To je scena dostojna jedne grčke tragedije, a ne farsa.

Članak A. Bremer trebalo bi prevesti na hrvatski da bi ga mogla procijeniti naša publika. Ima u njemu točnih i valjanih opažanja i zaključaka, ali njezin literarni pristup krvavim ratovima na području bivše države nikako nije pogodan za pronalaženje istine. To bi bio posao za jednoga ili više povjesničara, što naša cijenjena autorica nije. Praljak nije osporavao sud, kako piše, kao Tito u tzv. bombaškome procesu god. 1928., baš obratno uvijek se s poštovanjem obraćao sudcima. Također nije točno da je Prljak zatvarao oči pred zlodjelima pripadnika svoje nacije, to više što to formalno nije bio predmet procesa koji nije vođen protiv bilo kojega kolektiviteta pa i hrvatskoga, kako Tribunal ocjenjuju svi njegovi komentatori, nego protiv individualnih počinitelja zločina bez obzira na njihovu nacionalnost. Znači, protiv onih pojedinaca koji su naredili zločine, sudjelovalo u njima i nisu ih spriječili iako su mogli.

General Slobodan Praljak napisao je desetak knjiga u kojima je nastojao dokazati da ne spada u te vrste krivaca. Njemu se može, ali ne mora vjerovati, no nije fer optužiti ga kako nije vidio zlodjela pripadnika vlastitoga naroda, kako piše A. Bremer, jer, naglašavamo, to nije bio predmet suđenja, dakle ne smije ga se teretiti za ono o čemu nije bilo rasprave premda se spominje trojac Tuđman, Šušak i Bobetko, kao sukrivac u fantomskome ‘zajedničkom zločinačkom pothvatu’ koji kontinentalna europska sudska teorija i praksa ne poznaju, ali može se shvatiti kao optužba protiv vodstva Republike Hrvatske kao države i naroda. Zlouporabama u tome pogleda nema i ne će biti kraja, pogotovo s bošnjačke strane koja završetak procesa ‘Šestorci’ tumači kao svako odbijanje hrvatskog entiteta ili republike unutar BiH, i time ravnopravnosti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

Neki njemački i naši komentatori nisu glede presude Praljku „pogađali u sridu“

A što se tiče slavljenja žrtve generala Slobodana Praljka u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, uzet ćemo za usporedbu jedan primjer iz njemačke ratne povijesti, (1938.-1945.) koji bi mogao biti sličan Praljkovu slučaju, a odnosi se na sudbinu feldmaršala njemačkoga Wehrmachta Erwina Rommela, koji danas važi kao uzor vojnik pa jedna vojarna Bundeswehra nosi njegovo ime. Rommel je bio jedan od najuspješnijih Hitlerovih generala, a s obzirom na rečeno postrojbe pod njegovim zapovjedništvom počinile su brojne zločine od Rusije do Francuske, ono što se danas naziva kolateralnim žrtvama ili točnije – ratnim zločinima. Budući da je bio u dodiru sa zavjerenicima protiv Hitlera, Führer mu je naredio da počini samoubojstvo, što je učinio, a režim je iskoristio njegovu smrt za svoju propagandu. Suvremena demokratska Njemačka ‘zaboravila’ je sve Rommelove vojne zasluge za Hitlerov režim, svrstavši ga u ‘svijetle likove’ njemačkoga vrlo mršavog pokreta otpora. Za razliku od feldmaršala Rommela koji se istaknuo kao osvajač tuđih prostora, general Praljak borio se za opstanak svoga hrvatskoga naroda na njegovim stoljetnim ognjištima.

S obzirom na to, pitamo se: zašto Nijemci smiju slaviti Rommela, a Hrvatima je zabranjeno čak i prirediti mise zadušnice za generala Praljka, kako je to biskupija Rottenburg-Stuttgart naredila hrvatskim misionarima, dok u Španjolskoj i Italiji svake godine prelati Katoličke Crkve održavaju mise zadušnice za diktatore Franca i Mussolinija, i to Vatikanu uopće ne smeta. Jesu li Hrvati manje katolici od Talijana i Španjolaca? Očito jesu nakon što je papa Franjo drugi put poslao blaženoga kardinala Alojzija Stepinca da o njemu prosuđuju protivnici katolištva, ovoga puta pod mitrom Srpske pravoslavne crkve. Zar je zaboravljeno kako je kardinal Kuharić naredio da se održe mise zadušnice za Josipa Broza Tita i Jakova Blaževića koji su počinili velika zlodjela o kojima posljednju riječ ipak ima ćčsamo dragi Bog, a ne neupućeni crkveni službenici koje plaćaju njemački porezni obveznici pa time i Hrvati u Njemačkoj.

Pisanje nekih njemačkih novina o ‘slučaju Praljak’ naveliko raduje srbijansku javnost. O tome naširoko piše beogradski vladin list ‘Politika’, (13.12.) rezimirajući njemačke medije da se ‘Hrvatska nalazi na krivome putu’, uglavnom citirajući ljevičarske i lijevo-liberalne novine kao ‘Frankfurter Rundschau’ i berlinski ‘Die Tageszeitung’ koji Hrvatskoj podmeću da gaji endehazijsku nostalgiju i umanjuje žrtve Srba, Židova i Roma u tome razdoblju. Autor u ‘Frankfurter Rundschau’ poznati je hrvatožder Norbert Mappes-Niediek koji je objavio jedan od najgorih antihrvatskih pamfleta ‘Kroatien – Das Land hinter der Adria-Kulisse’, Hrvatska zemlja iza jadranske kulise, u kojemu je pokupio sve laži o hrvatskoj stvarnosti, upozoravajući njemačke turiste da se ne zavaravaju blještavilom ljepote jadranske Hrvatske jer da iza te kulise vlada mračni Balkan sa svim njegovim zločinima, (vidi o tome moj članak u ‘Hrvatskoj Reviji’ br. 4/2010.: ‘Zlonamjerno povezivanje NDH i Republike Hrvatske’). Mappes-Niediek uživa u svojim ‘vizijama’ kad piše: ‘Da je duže živio, i Tuđman bi završio u istražnome zatvoru u Haagu’. Jao, kakva glupost: Tuđman koji je na svim izborima bio nepobjediv i koji i danas uživa ugled i među onima koji su ga svojedobno pozivali da dade ostavku! Slične blezgarije možemo naći u ekstremno ljevičarskom ‘Der Tagesspiegelu’ koji piše o navodnome jedinstvu hrvatske i srbijanske politike spram BiH: ‘Unatoč svim napetostima između dviju nacija, njihove vođe Franjo Tuđman i Slobodan Milošević bili su u jednom jedinstveni: u načelu nacionalističkog totalitarnog razmišljanja’, (Deutsche Welle: ‘Srbija i Hrvatska moraju se suočiti s vlastitim zločinima’).

Mislimo, ako itko ima pravo pozivati Hrvatsku da razmišlja o svojim zlodjelima, to nemaju njemački ekstremni ljevičari koji su iznjedrili terorističku bandu Baader-Menihof i pokazivali razumijevanje za bliskoistočne atentatore. Ništa se drukčije nije moglo očekivati od domaćih oponašatelja stranih lažova kao što su srpske ‘Novosti’ i djelomično ‘Globus’. ‘Novosti’ ipak ne optužuju Praljka za zločine nego ga samo nastoje opanjkati da je bio vojni nevježa. Komentator ‘Globusa’ Marko Biočina tvrdi: ‘Najveća je tragedija haaške presude šestorici to što brutalne zločine nad Muslimanima koje su počinile hrvatske snage nitko ne negira, ali nitko i ne spominje’. To nije logično jer ako ih nitko ne niječe, znači priznaje onda ih time automatski spominje.

Jedini pametni osvrt na haašku presudu napisala je prof. Mirjana Kasapović ustvrdivši: ‘Nakon Haaga: tri naroda, tri nepomirljiva tumačenja ratnih zbivanja, tri teško spojive vizije budućnosti. To je slika BiH danas .’ (Globus, 8.12.) Znači, Haag je stvorio podlogu za nove međunacionalne sukobe u nesretnoj Bosni i Hercegovini, a ona kao ‘meki trbuh’ Hrvatske može biti uzrokom čak i rata protiv naše Republike. Kritičari hrvatskoga angažiranja u BiH zaboravljaju da je Republika Hrvatska po svome Ustavu obvezna brinuti se za Hrvate u inozemstvu, pa i u Bosni i Hercegovini, što je jednom drastično pokazao i takav antituđmanovac kao tadašnji predsjednik Republike, Stipe Mesić, koji jer priprijetio BiH Srbima da će poslati vojsku u Distrikt Brčko ako ‘Republika Srpska’ izglasa na referendumu priključenje Republici Srbiji što bi dovelo do rata u tronacionalnoj državi i ne bi ostalo bez posljedica za Hrvatsku.

Tomislav Jonjić jedini uravnoteženi analitičar haaške presude

Tomislav Jonjić, branitelj optuženih u Haagu i Bosni i Hercegovini, znanstvenik s nizom zanimljivih radova i vijećnik Neovisnih za Hrvatsku u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, objavio je u ‘Političkome zatvoreniku’ br.273, listopad/studeni/prosinac 2017. opširnu studiju na 13 stranica sa značajnim naslovom ‘Za razliku od nekih, general Praljak je u Haagu branio Hrvatsku!’ Malo tko s hrvatske strane ima tako temeljit uvid u haašku stvarnost kao T. Jonjić, pa bih preporučio svima koji se zanimaju za slučaj hrvatske BiH ‘Šestorice’ da pročitaju njegov sastavak, posebice radi toga što autor kritički piše o glavnome junaku njihove priče, generalu Slobodanu Praljku, ali ne štedi ni ostale u toj skupini. On s istim takvim stvaralačkim porivom opisuje pogrješke hrvatske vrhuške u odnosima s Haagom. Njegov opis prilika u srednjoj Bosni u tzv. ‘ratu u ratu’, to jest sukobima Hrvata i Bošnjaka jedinstven je po svojoj uvjerljivosti.

Posebno je strašno čitati kako su neki u Zagrebu pokušavali provjeriti ustavnost Zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, ali je naš Ustavni sud podnesak Ivana Gabelice odugovlačio da bi na kraju postao bespredmetnim. Rekli bismo: tipično hrvatska posla. Jonjić zaključuje da je čak Tuđmanova Hrvatska bila više nego neaktivna u odnosu na tzv. međunarodnu zajednicu čije je čedo bio haaški Tribunal zaključivši: ‘A samo priprost um ne shvaća da ništa ne dokazuje onaj tko previše dokazuje. Drugim riječima, danas kusamo kašu koju smo uvelike sami pripomogli pomiješati. Jedna od njezinih žrtava je i general Slobodan Praljak koji je 29. studenoga 2017. u haaškoj sudnici broj jedan ispio smrtonosni otrov.’

Jonjić je dovoljno hrabar da može bez uzmicanja pred zamjerkama obožavatelja generala Praljka kritizirati neke njegove postupke. Praljak nije poslušao one koji su bili kritični prema njegovoj odluci da unakrsno preispituje svjedoke u sudnici kad je to posao samo za vješte kontinentalne pravne stručnjake, a ne za laike kakav je bio on. Prema Jonjiću, i generalovo samousmrćenje s odbijanjem ‘naslova’ ratnog zločinca ‘nekome može zvučati kao prešutna potvrda da za druge optuženike to možda i ne vrijedi’. Iz rečenoga se može pročitati između redaka da je Praljak bio više uvjeren u svoju intelektualnu nadmoć nego u potrebu da sluša dobronamjerne savjete stručnjaka, što se fatalno odrazilo na tijek procesa protiv njega kao nepoznavatelja anglosaske pravne prakse kakva je bila prevladavajuća na suđenju u Haagu, a nju su kao zamjerku navodili i neki inozemni komentatori presude.

Jonjić ide dalje u opisivanju svojih dojmova o generalu Praljku, počevši od njegova sudjelovanja bez riječi na jednome predizbornome skupu u Imotskome gdje je ostavio negativan dojam baš poradi svoga prezimena, naime njegov otac Mirko bio je nakon pobjede komunista god. 1944. strah i trepet kod svih s obiju strana granice koji su disali hrvatski. Slobodan Praljak nije se dugo mogao oprati od kobnih sjećanja na svoga oca, i sam njegujući pomodarsko ljevičarenje u, inače, uglavnom konzervativnome hrvatskom društvu, postavši ono što je bio danas tek raspadom Jugoslavije kad je, kako piše Jonjić, izabrao ‘pravu, hrvatsku stranu’. Kad je izbio rat, Praljak je bio ondje gdje je trebao biti, na ratištima, ali nastavlja Jonjić: ‘Dijelom ga je na to natjerala taština – koju su mnogi doživljavali kao aroganciju – a dijelom i spomenuti kompleks obiteljske prošlosti… Zato je, dakle, kao običan vojnik otišao u Oluju. Imao je potrebu uvijek iznova se dokazivati, više pred sobom nego pred drugima, ali ni te druge ne bi poštedio priredbe,“što znači javnih spektakularnih nastupa, a to su svi oko njega smatrali pretjerivanjem koji će mu otežati obranu pred haaškim sudom premda se hvalio da će u Haag odnijeti dva kubika dokumenata ‘pa ako nakon toga ne shvate da general Praljak nije ratni zločinac, neka me osude!’ Po mišljenju Jonjića, „’Praljkova taština nadjačala (je) racionalnu argumentaciju profesionalnih pravnika’.

Jonjić ovako opisuje Praljkovo držanje tijekom nepunoga tromjesečnoga suđenja god. 2006.: ‘U svakome slučaju, general Praljak je i tijekom tih triju mjeseci neke u sudnici iritirao svojim teatralnim, ponekad i arogantnim nastupom, ali – on za to nije mario. On se sebe nije odricao, a čovjek bi na trenutak rekao da je svojim izgledom i osebujnim nastupom ubirao i simpatije možda i svih članova raspravnoga vijeća.’ Unatoč rečenome, Praljak je Jonjiću bio simpatičan premda mu nije bio blizak. Jonjić piše: ‘Zato je pretenciozno kad ga nazivam čak i poznanikom, ali priznajem da me je njegova smrt i osobno silno pogodila. Mnogima nije bio simpatičan, meni jest: sviđala mi se (njegova) inteligencija čak i onda kad ju nije pratila skromnost. Bilo je mnogo šarma u toj povremenoj bahatosti… Meni je imponirao svojom odlučnošću i ozbiljnošću kojom je spremao svoju obranu, ali i bezuvjetnom spremnošću da odgovornost za zločine radije preuzme na svoja pleća, nego da ih prevali na teret službenog Zagreba i ondašnjeg hrvatskoga državnoga vrha: ‘Tamo gdje sam bio, ja sam bio i zapovjednik!”. Ovim je opravdan naslov Jonjićeva eseja.

Jonjićev je tekst svojevrsni dokument, dakako jedno od više mišljenja, ali sastavljen s velikim poznavanjem stvari i istodobno topao u ljudskom pogledu premda se kao neposredni svjedok bez povijesne distancije nije mogao posve pridržavati one latinske ‘De mortius nil nisi bene; de vivis nil nisi verum’, O mrtvima sve najbolje; o živima samo istina. O slučaju hercegbosanske ‘Šestorice’ i njezina tragičnoga junaka generala Slobodana Praljka povjesničari će morati napisati više knjiga temeljem dokumenata haaškoga Tribunala, ali i hrvatskih izvora tako da Hrvati ma gdje bili nešto korisna nauče o svojoj današnjici kako bi budućnost mogli bolje oblikovati u svakom pogledu, kao ljudi, kao kršćani, kao nacija, kao Europljani.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo