Razgovor Mladena Pavkovića s Ante Glibotom u povodu dodjele priznanja – Osoba godine

STVARAM I RADIM TAMO GDJE SE STVARAJU NOVE VIZIJE SUTRAŠNJICE!

Jedno od poznatijih imena u hrvatskoj dijaspori  je gospodin Ante Glibota. Već godinama živi i stvara u Parizu. Njegova borba za slobodnu i samostalnu Hrvatsku traje još od početka sedamdesetih godina. Naime, posljednji je živući hrvatski domoljub iz skupine od 11. siječnja 1972., u kojoj su još bili: Tuđman, Veselica,  Gotovac, Šošić, Pavletić, Komarica, Đodan i drugi. Nakon tog progona morao je napustiti Hrvatsku, ali je i dalje uz nju bio neprekidno vezan. Često putuje svijetom i nikada ne zaboravlja svoju zemlju, a poglavito hrvatske branitelje. Član je i brojnih svjetskih kulturnih i inih institucija. Hrvatski branitelji su ga proglasili – Osobom godine 2017. Baš zbog njegova kontinuiranog propagiranja Hrvatske, ali i pravilnog obrazloženja Domovinskog rata. Poznat je i kao veliki humanista i dobrotvor….

Mladen Pavković: Što Vam znači i jeste li očekivali da će Vas hrvatski branitelji proglasiti – Osobom godine, prije svega zbog Vašeg kontinuiranog predstavljanja Hrvatske u svijetu, ali i brojnih humanitarnih djelatnosti?

Ante Glibota: Da se u potpunosti razumijemo,  nisam očekivao ništa, to je isto sa svim mojim ostalim prethodnim priznanjima koje sam tijekom mog života dobivao, pa i onih najprestižnijih znanstvenih i profesionalnih nagrada, počasnog građanina mnogih veliki svjetskih gradova, sveučilišta… Ovo priznanje mi je dakako i zasigurno najdraže, jer se i ja osobno smatram hrvatskim braniteljem, ne samo od začetaka Domovinskog rata, već od kada znam za sebe, već od onih momenata kada sam postao svjestan hrvatske zbilje, zbilje mog naroda, njegovih pravednih težnji i konačno samih vizija koje sam u sebi projecirao, što bi mogla biti nekakva uspješna i respektabilna hrvatska država.

Dakle prije nego vama izrazim zahvalnost na ovoj inicijativi i odluci o nagradi Osobe godine 2017., nagradi branitelja Domovinskog rata da mi dodijelite ovo značajno priznanje, ja sam zahvalan ponajprije božjoj Providnosti! Ona me je uvijek štitila, bar tako sam ja osjećao, pa i u najvećim nepogodama, ni tada nisam imao straha od nikakvih mračnih sila, kleveta, proganjanja i nedaća…Imao sam  vjeru u božju Providnost. Radio sam uvijek za dobro svih s kojima sam dolazio u doticaj i nisam nikome radio zlo ili o glavi, dakle kao takav hodam uspravno po čitavom svijetu i veselim se životu, nastojeći činiti isključivo dobro, nikada zla!

Potom se zahvaljujem hrvatskim braniteljima, a Božja mi je Providnost svjedokom da sam ih uvijek podržavao, štitio njihove interese, isticao njihove vrline, hrabrost, samoodricanje da bi obranili Domovinu i da bi je stvorili! Za mene od toga nema svjetlijeg čina i važnijeg  segmenta populacije s kojim se poistovjećujem, od onog braniteljskog. Dobiti priznanje od te najčasnije hrvatske populacije, dakako nema za mene ni ljepšeg ni vrednijeg, ni ljepše ili ugodnije nagrade kojoj se svatko može samo veseliti i biti počašćen. Međutim, moram biti u potpunosti iskren, kao što sam to uvijek i tijekom mog života, nalazim se u tom stanju zahvalnosti, lijepog priznanja, sve je posloženo da budem sretan. Međutim, kako možete biti sretan, kad si brojni hrvatski branitelji oduzimaju živote, nalaze se u bezizlaznim situacijama i kada se u hrvatskom društvu taj dio populacije ne vrednuje na pravi način, kako je to dolično njihovoj žrtvi i patnjama, ulogom u stvaranje Hrvatske Države?! Kako se veseliti kad jedan hrvatski vitez Slobodan Praljak, kojemu svjetski moćnici oduzimaju pravo na istinu, puštaju ga u arene kao Rimljani gladijatore u njihove Colosseume, da svoju pravovjernost dokažu ispred naprasitih krvoločnih zvijeri, žednih krvi i svježeg mesa, oduzimajući mu život i pravo na časnost, njegovo pravo na istinu, ponavljam sveto pravo na istinu! Teško se možemo u ovom vremenu veseliti, jer crne slutnje, nepravde i mržnje spram istine je toliko, da zamračuju horizonte. A sve  se to moglo spriječiti, da je bilo pravih ljudi, na pravim mjestima i u preciznom vrijeme!

Mladen Pavković: Izvan Hrvatske živi gotovo četiri milijuna Hrvata. Kako oni gledaju na svoju Domovinu?

Ante Glibota: Hrvatski čovjek gdje god bio, voli svoju Domovinu. Nitko od nas iz iseljeništva nije otišao mirnog srca  i duše, najveći broj nas je bio sistematski odstranjivan, terorom, prisilama, tražeći i braneći golu humanu egzistenciju, pravo na decentnu istinu, pravo voljeti svoj narod, voljeti svoju Domovinu, ništa drugo, ni više ni manje. Ja sam profesionalnim obvezama vezan da putujem po čitavom svijetu i srećem Hrvate, svih obilježja, imovinskih stanja i podrijetla, svi su oni ponosni svijet, koji su primjerni u njihovim profesijama, poslovnim avanturama i težnjama, ljudi kod kojih je uvriježena kultura rada, kult rada, jer oni ne vjeruju afubulacijama brzih uspjeha na nekim makinacijama, trgovinama i furbarijama. Hrvati su cijenjeni kao ozbiljan uljuđen svijet i koji se respektira u svijetu. Mislite li da su i naše akcije oko promidžbe Hrvatske, u začecima Domovinskog rata ili pak ranije bile moguće i tako uspješne, da se nismo služili istinama. Kad ljudi dođu do tih zaključaka, onda vam ljudi mogu vjerovati bez ograda i rezervi, što nas je spasilo! Hrvatsko iseljeništvo je nevjerojatan intelektualni, radni i poslovni potencijal, ali isto tako čudesan, emotivni potencijal. Međutim od državnog etablishmenta oni nikada nisu bili dobro prihvaćeni, osim od predsjednika Tuđmana, ali i on nije bio u tome konsekventan, jer je njegovo okružje bilo inspirirano sa bilo čime, ali ne stvaranjem mjesta za hrvatsko iseljeništvo, oni su prije svega željeli da hrvatsko iseljeništvo ostane tamo gdje je, što dalje od Domovine. Iseljenička populacija je bila dobra, da je se  „oplindra“, omalovaži i ponovo pošalje proći, tamo od kuda su se bili vratili, za najveći broj onih koji su se povratili. Njen utjecaj i u Domovinskom ratu je bio primordijalan, bez bilo kakovih preuveličavanja, sklon sam vjerovati, a poznam neke elemente što su javno znani ili dosta toga nepoznatog javnosti, da je to bio prijelomni faktor u našoj obrani Domovine. Možete se domišljati, kakvu je ona tek ulogu mogla odigrati, sa svim svojim znanjima, poslovnim i edukacijskim vrlinama, relacijama po svijetu, to se može samo i tek samo nagađati. Kad vidite i dan danas doznake od Hrvata iz inozemstva, koje ističu i međunarodne nezavisne monetarne institucije, onda vam je i kroz taj parametar zorno jasno da je i država opstala zahvaljujući upravo iseljenoj Hrvatskoj i po osnovi njenih regularnih doznaka, a dakako nigdje nema evidentiranog i onog koji je izvan statističkih obrazaca, koji je još isto tako važan koliko i onaj službeni. Ali u Hrvatskoj nema volje da se iseljeništvo reintegrira u svoj prirodni korpus, prave se barijere, oporezuju se čak i njihove mirovine, što je nonsens, nema stimulirajućih mjera da se iseljeništvo vrati, a država se prazni, postaje sve praznija školjka. Mi smo jednom riječju i zapravo protiv nas samih! Nama bi trebale biti primjer države poput Izraela i Irske, ne treba izmišljati toplu vodu, ona je tu postojeća, ali u svim hrvatskim vladama nema volje za tim, da to promotre, snime i prepišu ! Oni uvijek samo pričaju o ispraznim obećanjima, zapravo bleje kao ovce koje su izgubili orijentaciju, nažalost ne mogu naći bolji termin za njih, ali vjerodostojnost o kojoj toliko priča sadašnji premijer Plenković, to se dokazuje sa konkretnim aktima i preciznim zakonima, kako omogućiti da što više Hrvata žive u njihovim nacionalnim prostorima. Oni zakonodavstvom čine suprotno. Sve te vlade sada rade za nekakve nove trilateralističke i globalističke težnje i vizije, jer bi naš nacionalni prostor trebalo naseliti sa nekim novim svijetom, popuniti ispražnjene prostore od Hrvata.

Mladen Pavković: Početkom devedesetih očekivao se pravi „bum“ vraćanja Hrvata iz mnogih država natrag u Hrvatsku. To se međutim nije dogodilo. Zašto?

Ante Glibota: Pa vidjeli ste kakav im je doček napravljen u tim udbaškim i kosovskim medijskim strukturama jednog Nina Pavića, Pukanića, Ferala, Novog lista….To je bilo degutantno čitati, ali se to sistematski radilo, kako bi se popljuvalo sve što dolazi iz iseljeništva. Ja sam tada govorio Tuđmanu da se mora osmisliti hrvatska državotvorna medijska scena, ne na papučarima, imbecilima, već na vrijednim inteligentnim imenima od pera, pa da ih treba i potpomoći sve dok ne postanu totalno neovisni. Dok ste vi kroz čitav taj period imali na HTV, perjanicu kosovskih obučenih novinara i urednika, izuzevši par časnih marginaliziranih novinara, oni su sve druge ismijavali, stvarala se vrlo negativna slika, koja se nikada nije promijenila. Ona je konačno i dan-danas gotovo na dlaku ista, a to bi trebalo pomesti jednom ne vrbovom metlom već  čeličnom, dovesti hrvatske intelektualce, stručne novinare i pisce koji su u stanju napraviti, napisati i stvoriti ozbiljnu državotvornu medijsku scenu na istinama, a ne producirati izmišljotine kosovskih i udbaških trabanta koji zagađuju ne samo hrvatski medijski prostor, već se suprotstavljaju i poimanju hrvatske države, koju sustavno opanjkavaju i ruše na svoj način. Kako ne bježati iz tog okružja, kad se nitko ne veseli dobru, kada se daju najmračnije vizije stvari, umjesto da postoji civička distanca, gdje se afirmira dobro i svijetli primjeri, što može potaknuti dobre i korisne aktivnosti, jer toga ima i u Hrvatskoj i njenom iseljeništvu. Hrvatski osiromašeni čovjek je postao tako bijedan da si više ne može priuštiti kupiti novine! Ostaje mu ta nesretna HTV koja se ne mijenja, sa par tih novih TV kuća koje rade po šprancama onoga što su radili ili sinhronizirali Nino Pavić & Co sa svim negativnostima, i oni produciraju negativno ozračje. Ostaje nam kao kontra tom svemu Bujanec i njegova TV, a to ipak nije dostatno! To je još jedino ostalo da osiromašeni hrvatski puk može konzumirati kao medijsku vjerodostojnu informaciju i sliku. Na sreću postoje domoljubni portali, ali većinski dio zbog neimaštine, njima nema pristupa.

Ovo što kažem o medijima isto vrijedi i za sudbenu vlast, ništa se nije promijenilo i dok se to ne promjeni nema sreće za hrvatski narod. Mi moramo priznati da Hrvatska još uvijek nije postala pravna država! Ona će postati zaista pravna i europska država kad se lustrira, i na osnovu lustrirane države moći će se reći da smo postati i respektabilna država, koja djeluje na moralnim i etičkim principima. Ona je i dan danas vođena po špranci minulih režima u kojoj ostatci političke i ine strukture ili po njihovom nasljeđu vladaju na istim premisama i mentalnoj šabloni komunističkog nakaradnog sustava. Tek kada se ovi faktori razriješe, može se gledati u nadu za povratkom hrvatskog iseljeništva, koje u zajedništvu može dovesti do novog preporoda, nove hrvatske renesanse!

Mladen Pavković: Godinama živite i radite u Parizu. Je li Vam možebitno poznato koliko Hrvata živi u ovoj svjetskoj metropoli?

Ante Glibota: Mislim da u Parizu i okolici živi petnaestak tisuća Hrvata. Doduše ima i drugih viših i manjih procjena, ali mislim da je ovo približan ili realan broj. To je pitanje i hrvatskim veleposlanicima, koji bi trebali raditi na tome da ih okupe i aktiviraju za interese Hrvatske. Ja sam svojevremeno bio jedan od osnivača i Predstavničkog ureda u Francuskoj, osnivač i pokretač obnove Matice Hrvatske u Parizu, osnivač i Udruge bivših studenata Zagrebačkog sveučilišta… Sadašnji predstojnik Ureda Predsjednika Vlade, prije koji tjedan nabraja te basnoslovne nazive i zasluge ljudima koji nisu htjeli ići pod etiketom «hrvatski intelektualac» kod predsjednika francuskog Parlamenta Laurent Fabiusa, u delegaciji koju sam vodio, koja je tražila razumijevanje za priznanje Hrvatske i zaustavljanje rata u Hrvatskoj, ili su išli na rušenje predsjednika Tuđmana sa takozvanim Londonskim izjavama, koju su potpisali upravo ti ljudi koje predstojnik ureda predsjednika Vlade na debelo hvali i iznosi čitav niz notornih neistina, što vam je također dio hrvatske zbilje. Izgleda da hrvatski čovjek nije stvoren da memorira povijesne i ine akte i fakte, ali vidite ja to ističem i dok budem živ to ću isticati, takove nepodopštine kod mene ne prolaze. Čemu laži, davati nekome atribute koje definitivno i temeljno nema ili ih ne zaslužuje?!

Mladen Pavković: A koliko primjerice Francuzi znaju o Hrvatskoj, odnosno o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i kako se ponašala njihova politička elita?

Ante Glibota: Kao osnovno trebate znati da su Francuzi promućuran narod i ne možete mu prodavati dugo priču koja nema temelja. Ako je u začetcima bilo dosta negativnih gledanja na hrvatsku samostalnost, to se brzo mijenjalo, jer ljudi nisu bili informirani, ili su bili informirani sa negativnim informacijama. Bilo je medija kao što je primjerice Le Figaro koji je bio u načelu protiv Hrvatske, ali mi smo promijenili sliku na individualnim razinama koje su dovodile do promjene medijske slike, kako u takovim novinama, a isto tako i u značajnim novinama poput Le Monda ili Liberation, koji su imali međunarodni ponder, koje su činili javno mijenje (mediamaker) TV, radiju, časopisima. To je bio ponekad i mučan i dugotrajni strpljiv posao, međutim kad se služite istinitim argumentima, onda je to samo pitanje vremena, morate biti zaista strpljiv…Ja sam u tim vremenima dogovarao sastanke predsjednika Tuđmana sa direktorima Le Monda i direktorom Figaroa, a isto i tako i Stipe Mesiću dok smo mislili da je bio razuman, i bezbroj drugih hrvatskih političara, ministara što je također pomoglo u mijenjanju na medijskoj slici. Na kraju dosta važnih i utjecajnih francuskih novinara i dakako političara su bili na našoj strani. Mene je Laurant Fabius kao predsjednik francuskog Parlamenta primio tri puta, u isto vrijeme dok je predsjednik Mitterand bio na vlasti i bio nam nesklon. Fabius nije skrivao svoje simpatije, isto tako predsjednik vanjskopolitičkog odbora Parlamenta i poslije ministar pravde Michel Vauzelle, pa i sam ministar vanjskih poslova Roland Dumas koji je bio vjeran Mitterandov čovjek je kazao meni osobno u njegovu uredu u Quai D’Orsey, «Francuska će poštivati volju hrvatskog naroda…» , Predsjednik Chirac, predsjednik Giscard D’Estaign, predsjednik Senata Alain Poher, bivši premijeri Chaban Delmas, Alain Jupe, ministri Alain Madelin, Francois Bayrou, Jack Lang…značajni intelektualci su nas hrabrili, pomagali i davali korisne naputke, stvarali korisne sveze i kontakte. Mi smo znali pokucati na prava vrata i nama ta vrata nisu nikada bila zatvorena, ne samo u Francuskoj već i u Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Americi, Rusiji, Kini… jer kažem, služili smo se istinom. Sa druge strane meni je poznato kako je sociolog Rudi Supek filao predsjednika Mitteranda sa informacijama o ustašoidnoj vlasti u Zagrebu, a u tome mu je pomagao i slovenski slikar Zoran Mušić kod kojeg je Mitterand zalazio i stanovao u njegovi stanu u Veneciji,kada bi tamo dolazio. Što govoriti o citiranom dvojcu, kad i donedavni hrvatski veleposlanik u Parizu Ivo Goldstajn javno na TV dokumentarcima opanjkava  vlastitu zemlju, za vrijeme njegova veleposlaničkog mandata, tu vam pamet stane, tu pamet pada.

Mladen Pavković: Mislite li da veleposlanstvo Hrvatske u Parizu posvećuje dovoljno pažnje imidžu Hrvatske?

Ante Glibota: Za biti veleposlanikom u Parizu, to nije samo pitanje vrlo kvalitetnog habitusa odabrane osobnosti, karizmatičnosti osobe, to je pitanja i dobre volje i raspoloživosti, sposobnost okupljanja i korištenje svih pozitivnih resursa s kojim hrvatska zajednica raspolaže, koja tu može odigrati vrlo značajnu ulogu. Osobno toga nisam previše zamijetio kod hrvatskih veleposlanika, osim možda nešto malo, kod gospodina Božidara Gagre koji je bio i sjajan intelektualac, diplomat i gospodin, bio je cijenjen veleposlanik i kod francuskih institucija i kod hrvatskih iseljenika. O akcijama hrvatskih veleposlanika u Parizu se nikada ništa ne čuje u medijima, primjerice, njihovim intervencijama ili nekim specifičnim akcijama, dok primjerice viđamo dosta natpisa i akcija drugih veleposlanika, kada se čak malko ozljedi neki od njihovih podanika stvori se sva medijska halabuka koja se osjeti u medijima, udarnim TV dnevnicima, diplomatskim scenama i događajima, prosvjedima. Sve hrvatske vlade su pravile ozbiljne greške šaljući drugorazredne i totalno promašene osobe za veleposlanike. Veliki broj je njih bio u Parizu da se ništa korisnog nije o njihovu radu ni čulo, ali to je očito jedna druga i kompleksna priča, kako osmisliti infrastrukturu i strategiju vanjsko političkih predstavništva, fundamentalnih premisa vanjske politike pa i bitka same države. To mogu osmisliti ljudi koji imaju strategijske vrline i vizije, a ne ljudi ptičjih mozgova, koji regeneriraju stanje šaljući za veleposlanike ljude koji nemaju etičkih standarda i besprijekornosti, odanosti institucijama svoje države i narodu iz kojeg potječu!

Mladen Pavković: Vidjeli smo nedavno da ste poslali i  javno pismo Predsjednici i Predsjedniku vlade vezano za veleposlanika u Francuskoj, jeste li dobili i odgovor?

Ante Glibota: Samo sam uputio javni upit i Predsjednici i Premijeru vezano za novoimenovanog veleposlanika, jer sam ponavljam javno pitao dali su provjereni nekakvi ružni navodi  iz tiska, istiniti ili ne, u što ne ulazim, koji su kolali na medijskoj sceni Hrvatske vezane na novoimenovanog veleposlanika. Dakako, u svakoj uljuđenom državi bi dobili promptan odgovor. Vi imate u Hrvatskoj uvriježen prostašluk u vladi i na čelu države, da uopće ne odgovaraju narodu i biračima, na pristojna, utemeljena i pisma i pitanja. Smatraju se Bogom danim, ne polažući račune biračima. U svakoj uređenoj zemlji dobijete odgovor, bilo da se radi o provokativnom pitanju ili stvarnim i preciznim upitima o faktima, koji golicaju interes birača. To je konačno i njihova obveza da justificiraju pred biračima njihovu vladavinu. U Hrvatskoj oni ne odgovaraju, birači su za njih zanemarljiv sitniš. Odgovor na pismo je kaj god. Hrvatski general Jozo Miličević, ratni hrvatski heroj, o kojem sam osobno pisao, potaknut tom njegovom dramom to čeka već nekoliko godina pa i ja skupa sa njim. Odgovor još nije dobio! To je, prema svemu sudeći, mentalni sklop osoba koji nisu dorasli ni funkciji ni trenutku i kako od tog svijeta dobiti jedan dužan civilizirani odgovor, to nije samo pitanje zasluga tražioca odgovora, to je jedno moralno pitanje!

Meni se primjerice sadašnji hrvatski veleposlanik čak i prijetio preko jednog profesora francuskog jezika sa Sveučilista u Ljubljani (prof.Turk), zastrašujući me tužbama, milijunskim odštetama… a potom me u pismenoj formi tražio da mu se ispričam, zato  što sam javnim pismom od Predsjednika vlade i Predsjednice tražio očitovanje, o onom što mediji prenose, ništa drugo, jer da se navodno i ovaj profesor njemu ispričao. Što sam mu mogao odgovoriti na jedno sasvim neumjesno traženje? Jedan sasvim glatki i britak odgovor da ja nemam nakane se ispričati, jer se pitanje njegove časnosti vuče po medijima, a da on to nije ni javno demantirao ili utužio. Odgovorio sam u pismenoj formi, samo vi izvolite utužiti gospodine veleposlaniče, moj odvjetnik je već tridesetak godina Yves Baudelot, koji je odvjetnik i pariškog Le Monda, izvolite mu poslati vaš tužbeni zahtjev…

Mladen Pavković: I jeste li dobili tužbeni zahtjev?

Dakako, ne! Ja ga nisam uvrijedio, niti mi pada na pamet ga uvrijediti, konačno, ja ga uopće ne poznam, nikada prije za njega čuo, nikada do tada imao bilo kakvih sveza!

Mladen Pavković: Što sada konkretnije radite, kakvi su Vam planovi?

Ante Glibota: Upravo sam završio u Kini jedan značajan projekt sa 19 velikih retrospektivnih izložbi 19 različiti svjetskih značajnih umjetnika, u istom vremenu u gradu Fenghuangu. Čitav jedan grad je bio pretvoren u izložbeni prostor, na važnim unutarnjim izložbenim prostorima ili pak na gradskim trgovima, koje smo ostvarili sa Kineskom Nacionalnom Akademijom Umjetnosti i to je bio zaista veličanstven i spektakularan događaj. Sedam dana od otvaranja izložbe bio je popraćen sa 700 natpisa u tisku, rijeke ljudi, euforije, jer je grad Fenghuang (Feniks) izuzetan turistički grad-biser u kojem godišnje dolazi 6-7 milijuna turista. Ta je manifestacija doživjela jedan apsolutni trijumf a izložba je i produžena na mjesec dana, što je rijetkost za izložbe u Kini, koje traju kraće vremena nego u ostatku svijeta. Kultura zadobiva sve više pažnje i igra važnu ulogu u Kini. Kina se osvijestila u važnosti kulturnog stvaralaštva i teži sve više u onome što se može nazvati razvoj autentične industrije kulture, gdje kvantitet zamjenjuje sa kvalitetom i nemaju nikakvog problema u tražnji oko pomoći i stranih eksperata da to i ostvare.

Za koji dan, 18. siječnja, otvaram izložbu jednog značajnog japanskog slikara u Düsseldorfu, u Gradskoj vijećnici Rathaussu, a u travnju i jednu izložbu Otta Piena, osnivača planetarno poznate grupe «ZERO» u Berlinu, potom i nekoliko muzealnih  izložbi posvećenih Otto Piene-u koje pripremam sa mojim prijateljem Stephanom von Wiese, jednim od najznačajnijih povjesničara umjetnosti Njemačke u najznačajnijim umjetničkim središtima Njemačke. Paralelno u Kini već dulje vremena radim na projektima tri ogromna parka za skulpture na otvorenom prostoru, (poput onog olimpijskog  na 330 hektara u centru Seula u Južnoj Koreji kojeg sam realizirao 1988 sa 220 monumentalnih skulptura (među kojima su i trojica Hrvata), na čemu već radim dosta vremena, a nastavit ću i u sljedećih nekoliko godina. U lipnju dovršavam jednu ozbiljnu monografiju značajnog mlađeg kineskog slikara Li Zhoa, na kojoj radim gotovo deset godina, a kojem sam priredio i nekoliko muzealnih izložbi diljem svijeta. Sudjelujem i u konzultantskom poslu na izradi nekoliko urbanih cjelina za znanstvenike koje je Kina lansirala i trebali bi se dovršiti za sljedeće tri godine u domeni novih tehnologija i cjelokupnog stvaralačkog okružja za znanstvenike i istraživače, njihove obitelji, jedna vrsta idealnih gradova za istraživače, koje će Kinu gurnuti u potpuno novu eru razmišljanje i koncipiranja stvaralaštva u domeni novih tehnologija i avangardnih primjena posljednjih znanstvenih istraživanja. Sa Europskom Akademijom znanosti umjetnosti i književnosti (EASAL), čiji sam dopredsjednik, stvorili smo i čvrste sveze sa znanstvenim, kulturološkim kineskim institucijama, a stvorili smo i nekolicinu centara aktivnosti, što me dosta osobno angažira. Za mene, već od davno, nije tajna da je Kina prostor, gdje se već desetljećima dešavaju najznačajnije stvari u svijetu, kako u sadašnjem momentu kojem nazočimo, ali dakako i sutra, u strateškim perspektivama novih vizija budućnosti humaniteta. To i mene i interesira i privlači, biti tamo gdje se  kreira i stvara, gdje se stvaraju nove vizije sutrašnjice!- rekao je Ante Glibota.

Razgovarao:  Mladen Pavković

Hrvatsko nebo