Marija Dubravac: JA ĆU DANAS UMRIJETI (Svjedočanstvo)

Vrijeme:3 min, 51 sec

 

 

Godine 1969., muž i ja odlučismo seliti u Australiju. Naša odluka grozno je ranila moje dobre roditelje, ljude starijih godina. Kao i sve majke i očevi željeli su u društvu svoje djece i unuka sretno dočekati zadnje dane života. Nažalost, tih godina Hrvati masovno hrliše u tuđinu trbuhom za kruhom. To učinismo i nas dvoje. Dug i tužan bijaše put do Australije, te na oko sretne zemlje u kojoj mnogi gorko oplakaše priželjkućuji draga lica braće i sestara, posebno roditelja. Pisala sam mami i tati redovito šaljući im novca i slika. Ponavljali su isto pitanje:

»Kćeri, kada ćete doći?«

Čitajući te riječi srce me je boljelo. Smislih se na svoju djecu. Kako bi mi bilo da odu na kraj svijeta, a da ih vidim samo preko slike?

Konačno, 1988., krenula sam u rodni kraj o kojemu snivah bezbroj puta. Krasnoga li osjećaja i zadovoljstva kad me nakon toliko godina ponovno zagrliše tople majčine ruke i kad na očevom licu pročitah radost što je govorila:

»Kćeri, opet si s nama!«

Ispričasmo se do mile volje. S užitkom sam jela maminu hranu i slušala pitomi jezik slavonskih sela. Sve drage uspomene duboko zakopah u dubinu srcu. Nažalost, moj posjet domovini prošao je jako brzo. Teškom mukom odijelih se od svete hrvatske grude, prijatelja i rodbine, napose od roditelja. Više se nismo vidjeli. Tri mjeseca kasnije sestrina kći posla mi pismo uz iskrenu sućut zbog smrti moje voljene majke. Ukratko opisa događaj toga dana. Na Novu godinu, ujutro, mama ustade. Po običaju naših starih koji za vrijeme doručka prepričavahu svoje snove, reče ocu:

»Noćas u snu vidjela sam sve svoje pokojne. Jako im je lijepo gore. Zvali su me k sebi. Stari, ja ću danas umrijeti.«

Moj otac, istaknuti katolik, znao je moliti poput pravoga svećenika. Ne vjerujući maminim riječima odgovori:

»Hajde stara, nemoj budalesati.«

Pošto bijaše Nova godina, nije se ništa puno radilo osim onoga najpotrebnijega. Ljudi odlaziše jedni drugima poželiti svako dobro. Mama upita svoju unuku koja se je brinula za didu i baku, je li išla k majci čestitati blagdan? Ona odgovori:

»Nisam još, ali idem sada.«

Otišla je. Dvoje starih ostadoše sami. Kratko nakon njenoga odlaska mama sjede na otoman. Na silno zaprepaštenje mojega oca ispunilo se je jutrošnje proročanstvo. Bez ikakve boli, smireno, tiho, plemenita duša mile majke preseli gore k onima, koji su je prošle noći zvali sebi u ljepotu kakvu Bog pripremi samo ljubljenoj djeci. Svijet se je divio ovome čudesnom događaju. I danas ga prepričavaju. Uostalom nije to izuzetan slučaj. Mnoštvo ljudi prije smrti dobije predosjećaj, a taj ne dolazi ni iz jednoga drugog mjesta, već iz rajskih visina gdje se kriju tajne Nebesa.

Majčina smrt jako me je potresla. Ubrzo preminu i otac. Djeca koja bijahu uz roditelje u zadnjim trenutcima života, oprostiše se od njih po svojoj želji. Videći da ih pokri crna zemlja, znali su da to svoje najmilije blago neće više na ovom svijetu imati. Ja, pune tri godine nisam mogla pravo vjerovati da su mama i tata mrtvi. Osim toga u meni se javljao strašan osjećaj krivice. Savjest mi je predbacivala pojedine stvari. Zašto sam otišla na kraj svijeta? Zašto nisam išla češće da me vide? Možda sam mogla za njih učiniti mnogo više već što jesam. Možda ovo, možda ono… Sanjala sam ih jako često gorko plačući. Jednom dok sam spavala, imadoh san za koji do danas vjerujem da je bio očiti znak s Neba. Osjetih da se otvaraju staklena vrata. Pogledala sam prema njima. Kroz njih uđe moja mama. Došla je u spavaću sobu kod mene, sjela na krevet ispod mojih nogu i rekla mi milim poznatim glasom:

»Došla sam da ideš sa mnom.«

Na te riječi moj muž hitro dobaci:

»Ne može ona ići, ona ima bebu. Idem ja umjesto nje.«

Mama nestade. Obuze me teška grižnja savjesti. Konačno više nisam mogla izdržati. Otišla sam k svećeniku u parokiju »Naša Gospa Lurdska«, Sunnybank. Otključao mi je crkvu i rekao neka pred Božjim oltarom kažem svojim pokojnima sve što mi je na duši. Ne bih ulazila u pojedinosti molitava i riječi što sam ih, dok su svijeće gorile uputila Bogu, mami i tati, ali osjetila sam izlaskom iz crkve potpuni mir. Savjest me nije više progonila. Sigurno se umiriše i duše mojih roditelja jer nisam ih sanjala. Od toga dana žive u meni samo lijepa sjećanja na oca čija je vjera u Isusa Krista bila silna, i na majku, koja nadahnuta Duhom Svetim najavi dan svoje lijepe blažene smrti na Novu godinu 1989. Pokoj vječni mami i tati. Laka im hrvatska gruda. V. K.

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA/ Marija Dubravac Brisbane

Hrvatsko nebo