Višnja Starešina: Završni račun Haaškoga suda

Na dan kad je raspušten Haaški sud počeo sam čitati knjigu Višnje Starešine „Pod KOS-ovim krilom“ (Završni račun Haaškoga suda), izišlu u izdanju Avid medije i Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, Zagreb, 2017. Haaški sud odradio je opsežnu pripremu za veliku obljetnicu. U godini 2018. roditelji, kumovi i kompletna jugoslavenska sekta slave stotu obljetnicu „ovih prostora“ na kojima su jedini remetilački faktor – Hrvati i Hrvatska. Kako u vrijeme monarhističkih, tako i u doba komunističkih i postkomunističkih „ovih prostora“ s kojih London i Beograd nikako da skinu šape. Logično je stoga da su slavljenici 100. obljetnice hrvatsku državu pacificirali, a poražavajuće je pak što su demokratski legitimiteti na to pristali. Ona više, stoga, nije remetilački čimbenik. A nepokoreni Hrvati? Izloženi su kolektivnom jajcohaaškom preodgoju.

Autorica je završni račun dvadesetčetverogodišnje pripreme velikoga rođendana tamnice naroda, napravila pedantno, jezgrovito, poučno, edukativno, razložno i „knjigovodstveno“ točno, pa sam knjigu apsolvirao u rekordna dva maha. Pritom je uz račun priložena i revizija. Ona razotkriva ozbiljne i nesagledive pravne, političke, povijesne i zdravorazumske makinacije. S obzirom na količinu i kontinuitet makinacija, moglo bi se reći da je posrijedi međunarodna zajednička zločinačka namjera od koje se Hrvatska nije obranila. Optuženi Hrvati branili su se kako su znali, pa i po cijenu domaće etikete – „šund“.

Haaški sud dao je veliki prinos odumiranju međunarodnoga kaznenoga prava i destrukciji klasične Europe. Od haaške doktrine općenarodne obrane i društvene samozaštite „ovih prostora“ (Jugoslavije) nije se moguće braniti samo pravnim sredstvima, budući da ta doktrina ne počiva na grčkoj kulturi, rimskome pravu i kršćanskoj uljudbi – već prvenstveno i odlučujuće na političko obavještajnim spletkama. Ta se doktrina, pokazalo se, može samo s prijezirom odbaciti. Kurta i Murta za tako ozbiljan nacionalni posao nisu programirani niti instalirani.

Kad zločinci postanu svjedoci

Od bilo kakve krivnje oslobođeni su najodgovorniji: Politički vrh Srbije i Jugoslavije, te vrhovni mozgovi JNA i KOS-a. Kako? Tako što je u jeku velikosrpske agresije London zakuhao hrvatsko-muslimanski sukob, a poslije Oluje i Daytona preuzeo proces haaškoga dijeljenja pravde „na ovim prostorima“. Prvi dio uskladbe Londona i Beograda Starešina je opisala u prethodnoj knjizi Haaška formula (Stih, Zagreb, 2005.). Uloga britanskoga bataljuna, vojnoga krila britanske vanjske politike „in this area“ bila je naštetiti remetilačkom čimbeniku, Hrvatima. Odnosno, na terenu uspostavljati uvjete za naknadnu podjelu krivnje, te srbijansku agresiju pretvoriti u smjesu „sukoba zaraćenih strana“, što je vezni igrač Josipović prepjevao u „konglomerat loših politika“ Tuđmana i Miloševića. Jugoslavija, naime, nije smjela pasti, a kad je već riknula, trebalo je uspostaviti odnose kao da i nije. I to je uspješno napravljeno. U Hrvatskoj uz pomoć trećejanuarskoga zaokreta godine 2000. čija se politika i danas provodi.

Drugi dio uskladbe ove odavno uhodane politike provodio se kroz Haaški sud. U njemu su Velika Britanija i njezini sateliti (Australija i Novi Zeland) još u fazi istraga preuzele ključna mjesta. I to u tolikoj mjeri da je i notorni Savo Štrbac, pouzdanik KOS-a i tajnik okupatorske vlade RSK, postao haaškim prijateljem. Suradnju s KOS-om i sudjelovanje u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku proširio je haaškom suradnjom. Nije jedini „prijatelj“ haaškoga zajedanja AVNOJ-a koji je objektivno zavrijedio optuženičku klupu.

Jedan od ključnih ljudi ad hoc suda proslavio se u Australiji procesom protiv šest nevinih Hrvata. Osuđeni su odležali desetak godinica u australskim prdekanama! akako, da je ondašnji australski proces montirao u dosluhu s KOS-om, a po haaškome ustoličenju s KOS-ovim pajdašima nastavio stari posao – nametanje kolektivne krivnje Hrvatima. Ovaj puta novoj „šestorici Hrvata“.

U svojstvu svjedoka umjesto optuženika Tužiteljstva prodefilirali su Haagom čak i najodgovorniji kosovci, koji su planirali i proveli ratove s pripadajućim masovnim zločinima u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Primjerice, general JNA, kosovac Aleksandar Vasiljević. Posebno je u knjizi dojmljiva analiza masovnih egzekucija, planiranih i izvedenih u režiji KOS-a prema uzoru na Titove mesare iz OZN-e. Nadalje, nitko od međunarodnih čimbenika „ratova na ovim prostorima“ u Haagu nije procesuiran. A izravno su suodgovorni za, primjerice, genocid u Srebrenici… Vukovar je sveden samo na Ovčaru i odgovornost „paravojnih“ kretena i lokalnih političara. A upravo je slučaj Vukovar, da se htjelo, na optuženičku klupu mogao dovesti politički, vojni i kontraobavještajni vrh Srbije.

Samo su Hrvati trajno sumnjivi

U Haagu su preminuli optuženi Srbijanci preko kojih se moglo doći do krivnje političkoga i zapovjednoga lanca JNA i KOS-a. Dokazi koji su išli u tom smjeru završavali su u ladicama ili su zatamnjeni ključni dijelovi… Muslimane je Haag plebiscitarno proglasio žrtvama, a mudžahedine i njihovu povezanost s Alijom Izetbegovićem nitko nije želio primijetiti. Od vojnih operacija sudilo se samo Oluji. I moglo bi se još dugo nabrajati sve nevjerodostojnosti i svinjarije. Dio njih je u svojoj briljantnoj obrani pregazio general Slobodan Praljak kad je do nogu porazio Tužiteljstvo i ponizio „časne sudce“ raspravnoga vijeća. Starešina je pak svojom knjigom – cjelovito, razložno i sažeto – napravila tragikomičnim kurtomurtističke politelite i njihovu kapitulantsku inačicu „suradnje s Haaškim sudom“.

Za razliku od Srbije koja je imala jasan plan – osloboditi krivnje Srbiju, JNA i KOS, službena Hrvatska je istrage, optužnice i procese uglavnom (slučajno?) promatrala sa strane, gotovo nezainteresirano. Bez ikakvoga plana, strategije i taktike. Osobito poslije smrti predsjednika Tuđmana. Hrvatski državljani, uglavnom povezani s represivnim mrežama jugoslavenskoga totalitarnoga aparata, pa i najviše ustanove premrežene KOS-ovim mrežama, aktivno su sudjelovali u provedbi haaške formule Londona i Beograda. Posljedica je dugoročna svehrvatska krivnja za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Agresija je umotana u „zajednički zločinački pothvat“, novu etiketu za discipliniranje Hrvata „in this area“. I kad je stvar tako odrađena ad hoc sud mogao je zatvoriti vrata, kao i AVNOJ 1943. u Jajcu nakon što je donio „historijske odluke“. Kolektivnu krivnju nastaviti će procesuirati Beograd, Sarajevo, Banja Luka… Branitelji Jugoslavije, velike i male velike Srbije, te fildžan islamske države. Hrvati su ispali iz igre bez ispaljenoga metka! Politika Kurte i Murte u vitalnim pitanjima opstanka Hrvata pokazala se dijelom nedoraslom, dijelom veleizdajničkom, dijelom starojugoslavenski suradničkom. Ipak, poput Tita i Partije, ostavili su Hrvatima jedan izlaz – iseljavanje.

No, istinu se ne može ubiti. Pa, tako ni ovu knjigu i činjenice do kojih je autorica predanim dugogodišnjim radom došla, te je još skupila hrabrosti javno ih objaviti, što će je sigurno debelo koštati. Možda i etikete da je dio zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Jer u londonsko-beogradskoj interpretaciji zašećerenoj hrvatskom šutnjom i suradnjom (koje nadgleda i kontrolira kosova mreža), svi Hrvati koji se opiru stavu „glavu dolje, ruke na leđa“, trajno su sumnjivi.

Kome je knjiga namijenjena?

Knjiga je nakladničko-publicistički događaj 2017. godine, no sigurno ne će biti tako tretirana u strogo kontroliranim medijima. Kome je ona nasušno potrebna? Kosovoj mreži u Hrvatskoj njezin je sadržaj poznat, uvjeren sam da su je mozgovi KOS-a odmah pedantno analizirali, te pripremili povratni udar kad za to dođe izvršna „komanda“. A doći će, jer je mreža politički, organizaciono i financijski stabilna, kao i za vrijeme Jugoslavije. KOS-u, kao što znamo, nije problem instalirati najviše dužnosnike „na ovim prostorima“ i to od svojih po rangu najnižih suradnika. Doušničkoga šljama. Osobito u Hrvatskoj od koje su napravili socijalističku republiku bolje prošlosti i nikakve budućnosti.

Knjiga će pomoći u orijentaciji zgubidanima, koji se drže formule „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“. Zbog snage argumenata knjigu Višnje Starešine čak ni rigoroz poput aktualne ministrice kulture ne može proglasiti „šundom“. Nisam, međutim, siguran da se i to ne će dogoditi kad poruka Praljkove bočice ode u programirani zaborav, koji se upravo proizvodi na svim razinama. Hrvatske političke stranke morale bi, ako to prethodno ne učini ministrica kulture i šunda, otkupiti cijelu nakladu za potrebe edukacije politički prodanih i nepismenih im elita („izdajica i kretena“, S. Praljak). I sufinancirati idućih desetak domaćih izdanja, kao i prijevode na strane jezike.

Mogle bi probušene stranke autoricu angažirati da im drži seminare iz osnova politika „na ovim prostorima“ tijekom velikosrpske agresije i 24 godine mrcvarenja istine u haaškim sudnicama te s njima povezanim mračnim tunelima politobavještajnih podzemlja. Višnja Starešina je na tom planu idealan izbor. Sigurno pouzdaniji od doktora jugoslavenstva što nam gotovo svakodnevnim agitpropovskim nasiljem zagađuju sveučilišni, kulturni, politički i medijski prostor. U pitanjima Haaškoga suda to je zagađenje zdrave pameti u proteklih 24 godine bilo nepodnošljivo. Stoga je normalno očekivati da će knjigu analizirati mjerodavne službe nacionalne sigurnosti i potom poduzeti potrebne korake kako bi Hrvati pod KOS-ovim krilom izašli na slobodu.

Ključne spoznaje navedene u knjizi morale bi postati temelj hrvatske politike ne samo prema haaškoj nepravdi, već i prema svim čimbenicima koji su doveli do nje. Činjenica da se o tome gromoglasno šuti navodi na razborit zaključak kako je i hrvatska politika pozicije i oporbe u velikoj mjeri u sjeni KOS-ova krila. Knjiga je odličan prilog izgradnji jedne buduće konfiguracije nacionalne sigurnosti neovisne o ptici kos. Do nje će doći kad-tad, a njezin prvi zadatak bit će spremanje jugoslavenske ideje i prakse u ropotarnicu.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo