Jesu li Hrvati protjerali sami sebe iz srednje Bosne?

Nakon skandalozne presude haaškog suda šestorici optuženih u predmetu „Prlić i ostali“ u hrvatsku javnost napokon su počele prodirati informacije koje bacaju potpuno novo svjetlo na hrvatsko-muslimanski rat 1993./94., i koje su dobrano poremetile uvriježenu sliku o Muslimanima kao glavnim žrtvama tobožnjeg „dogovorenog“ rata. Uzmimo za primjer samo brojčane podatke o etničkom čišćenju koji su, bez ikakvih dodatnih argumenata, sasvim dovoljni da opovrgnu tezu o udruženom zločinačkom pothvatu vojnog i političkog vodstva Herceg-Bosne.

Hrvati su, prema općeprihvaćenim procjenama, tijekom sukoba s Muslimanima protjerali 50-55.000 pripadnika najbrojnijeg beha naroda. Ako se uzme u obzir da je neposredno uoči rata u čitavoj BiH popisano 1.900.000 Muslimana, to bi značilo da su hrvatski UZP-ovci etnički očistili manje od 3 posto ukupne muslimanske populacije. S druge strane, muslimanska vojska, tzv. Armija BiH, protjerala je 150.000 Hrvata iz njihovih domova, što predstavlja 20 posto ukupnog broja Hrvata u BiH. Zašto taj podatak nije nimalo utjecao na haaške presude?

Ako je protjerivanje 3% pripadnika jednog naroda u Haagu okvalificirano kao etničko čišćenje i „udruženi zločinački pothvat“ (UZP), onda bismo protjerivanje 20% pripadnika drugog naroda mogli slobodno nazvati genocidom! Glavni haaški tužitelj Kenneth Scott bio je svjestan da se navedene brojke u ozbiljnoj raspravi ne mogu zanemariti, pa ih je ublažio na sebi svojstven način, insinuacijom da Hrvate nije protjerala muslimanska vojska nego zločinačka politika stvaranja Velike Hrvatske. Po skotovim uvjerenjima Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Mate Boban i brojni drugi, znani i neznani, namjeravali su izbjegle Hrvate naseliti u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske iz koje bi prethodno počistili muslimansko stanovništvo.

Drska podvala

U prvostupanjskoj presudi ova je drska podvala glatko prošla; časni suci zaključili su sljedeće:…“Kako smatra PMEZ (promatračka misija Europske Zajednice, op.a.) rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a. Međutim, predočeni su i dokazi o tome da je dio hrvatskog stanovništva srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj. strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.“ (presuda ICTY-a od 29. 5. 2013., paragraf 54.)

Kao što vidimo, haaški suci zaključili su da „nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost“ od mudžahedina. Sutra će možda netko zaključiti, pozivajući se na haašku presudu, da ni postrojba „El mudžahid“ u sastavu Armije BiH nije postojala, da su Hrvati samo sanjali ritualna klanja i odsijecanja glava „nevjernicima“?! Koliko čovjek treba biti glup ili neobaviješten pa da takvo što povjeruje?

Istina je da mudžahedini nisu bili jedini koji su klali po središnjoj Bosni i dolini Neretve, iako je njima, ne slučajno, pripisana najveća krivica za zločine. U prljavom poslu zdušno su im pomagali i neki domaći Muslimani, što se lako može provjeriti kod neposrednih svjedoka. Anica Jurić, prognanica iz Kaknja, u krvavom pohodu Armije BiH izgubila je muža i trojicu sinova. Po njezinim riječima: „Presudu našoj šestorci čekala sam plačući na grobovima trojice svojih sinova i muža koje su pred mojim očima zvjerski ubili pripadnici Armije BiH kobnog 13. lipnja 1993. Za taj zločin nitko nije odgovarao… Moga supruga i sinove ubili su oni s kojima smo do tada živjeli i koji su s mojom djecom išli u školu.“ (Večernji list, 1.12.2017.)

Hrvatica Sarafina Lauš iz travničkog sela Čukle izgubila je supruga i trojicu sinova, a ubili su ih njezini susjedi Muslimani: „Sarafina kaže da nije slutila da će joj to nekadašnje komšije napraviti.“ (dnevno. hr, 19. 11. 2017.) Za spomenute zločine nitko nije odgovarao iako je Sarafina Lauš svjedočila pred haaškim tribunalom u predmetima Blaškić i Kordić, a Anica Jurić osobno razgovarala s glavnim tužiteljem Sergeom Brammertzom. Svi se danas zaklinju u žrtve i zazivaju pravdu u njihovo ime, a kad treba nešto učiniti za hrvatske žrtve, ponašaju se kao da ih nije ni bilo. I to su naši zapadni saveznici? Uz takve prijatelje neprijatelji namne trebaju!

Koncentracija hrvatskog stanovništva u (ne)određenim općinama

No, što je s onim dijelom potvrđene prvostupanjske presude koji govori o tome kako su HZ Herceg-Bosna i HVO nastojali „koncentrirati“ hrvatsko stanovništvo „u određenim općinama koje bi tako postale većinski hrvatske…“? Koje su to općine, zašto ih se poimence ne navodi? Postoji za to dobar razlog, ništa nije slučajno!

U ljeto 1993. prostor pod nadzorom HZ Herceg-Bosne sveo se na uski pojas zemlje u zaleđu Dalmacije, od Livna na zapadu do Ravnog i Stoca na istoku, te na sjeveru do Uskoplja i Rame. Hrvati u središnjoj Bosni opkoljeni su znatno jačim muslimanskim postrojbama, a u bosanskoj Posavini svedeni na enklavu Orašje i dio općine Brčko. Dakle, gdje su te silne općine u koje bi zločinački HVO potrpao 150.000 hrvatskih prognanika? Nije ih teško nabrojati, ima ih samo tri – Čapljina, zapadni dio Stoca i zapadni Mostar!

Za „popunjavanje“ navedene tri općine Hrvatima bili bi sasvim dovoljni naši prognanici iz Hercegovine, s prostora Konjica, Jablanice i istočnog Mostara. Gdje bi se smjestilo preostalih sto i više tisuća Hrvata iz Bosne? Ne valjda u Široki Brijeg, Grude i ostala mitska mjesta zapadne Hercegovineu kojima su Hrvati prije rata bili uvjerljiva većina (npr. u Grudama je 1991. godine popisano 16.210 Hrvata, 9 Srba i 4 Muslimana). Zar stvarno netko misli da Mate Boban nije znao tko živi u njegovom rodnom kraju? I drugi član UZP-a, širokobriježanin Gojko Šušak, morao je biti silno zabrinut za hrvatstvo Širokog Brijega (popis stanovništva: 26.884 Hrvata, 148 Srba, 9 Muslimana), pa ga je namjeravao kroatizirati Hrvatima iz srednje Bosne?! Tko u to vjeruje zreo je za ludnicu!

Razmotrimo malo i moralni aspekt presude po kojoj ispada da su Hrvati sami sebe protjerali. Zanimljivo je da ta strašna uvreda, kojom se zapravo amnestiraju muslimanski zločini, nije naišla ni na kakvu službenu reakciju u Hrvatskoj. Zamislimo da je neki haški probisvijet izjavio kako su Hrvati sami sebe protjerali iz Vukovara, Baranje, Iloka, Petrinje, Slunja, Drniša… samo zato što je Franjo Tuđman želio pohrvatiti Hrvatsko Zagorje?! Kakve bi bile reakcije? No, kad su u pitanju naši stradalnici u Herceg-Bosni, svi se prave grbavi. Državno odvjetništvo nije u stanju složiti nijednu suvislu optužnicu protiv bosanskih Srba, a kamoli Muslimana, kao da će taj posao netko drugi odraditi umjesto njih. Dok je kod nas tako, nemamo se pravo žaliti na strance!

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo