Zorica Vuković: Dani sjećanja

Jednom, kad sve ovo stane

i zaborav prekrije dane tuge, smrti i jada

hoćemo li moć` biti sretni tada?

Kako ćemo dočekivati plava svitanja

ako u zraku budu ostala pitanja:

zašto se sve ovo dogodilo,

od kuda se sve ovo zlo izrodilo

i zašto su moćnici šutjeli

dok je u jednom stanu, u bijelom zimskom danu,

od granate prestalo kucati srce djevojčice?

Jednom…

kad sve zlo napusti krajeve naše,

hoće li me preplaviti radost,

i hoću li se moći smijati sretna,

dok rominja kiša proljetna i

hoću li se radovati smijehu tvog sina, sine,

jednom, kada ovo zlo mine?

Pjesma, koju  sam napisala  devedesetih, još uvijek je aktualna iako sam se, hvala Bogu, radovala smijehu sina svog sina. Jer kad dođu ti dani ponosa, tuge, sjećanja i slave ne može čovjek ostati ravnodušan. Kažem čovjek.

Pitanja naviru… je li moguće takvo zlo? Kolone sjećanja priječe zaborav: Vukovar, Škabrnja… Moglo bi se tako gotovo svaki dan kroz godinu…Ćelije, Voćin, Slunj, Nadin, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Petrinja, Glina, Kostajnica, Gornji Viduševac, Zagreb, Sisak, Osijek, Požega, Posavina, Prijedor, Banja Luka i biskup Komarica…

Kroz sve se provlače sudbine mnogih ljudi.  

Sada pokojna Kata Šoljić izgubila je četiri sina Niku, Ivu, Miju i Matu.

Kata Zadro  izgubila supruga Blagu i sina Roberta.

Cecilija Glavašević, majka Siniše Glavašević, pored sina izgubila supruga-hrvatskog branitelja i majku. „Siniša je imao puno srce Hrvatske. To je naslijedio od oca.“ Danas gospođa Cecilija živi u staračkom domu u Zagrebu. Kaže da se puno moli i da je drži molitva krunice i sv. Misa.

Sjećanja i poruke se nižu. Kakvu su poruku poslali naši biskupi?

S vukovarskog Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, požeški biskup Antun Škorčević poruku je prenio kroz propovijed. On, kojemu je na srce, tadašnji papa, Ivan Pavao II 1999. godine stavio čišćenje povijesnog pamćenja  Jasenovca, rekao je:

„Zamka okrutnog počinjenog zla u Vukovaru na različite načine vreba i danas, to zlo nam želi stisnuti dužu, sapeti pamet, zarobiti nas u svoje okove, usmjeriti da živimo po njegovu diktatu, uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije: mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu.“

Dodao je da je verbalna ratobornost na javnoj sceni kod nas prostor u kojem zlo vrti svoje kolo, a „mržnja brusi zube, umrtvljuje duše, vodi u sljepilo, truje sadašnjost i krade budućnost“. U tom je kontekstu biskup pojasnio, kako su u Vukovaru i u Hrvatskoj potrebni „ljudi velika duha, osjetljive savjesti, sažalna srca, dalekovidni proroci koji odbacuju svako nasilje, praštanjem proširuju prostore slobode od zla u kojima sa svom bistrinom vide veličinu žrtve, svjedoče vjeru u pobjedu ljubavi, te pamte prošlost očišćenu od mržnje u svoj snazi njezine poučljivosti“.

Biskup je nastavio: „Politički projekt pomirbe unutar hrvatskog društva, u kojem je kod nas bilo govora napose početkom 90-tih godina prošlog stoljeća,  kao i politički projekti pomirbe između Srba i Hrvata imaju sigurno svoje značenje i treba ih podržati, ali svjesni smo da oni nemaju moć pobijediti čovjekovu nutarnju podvojenost, zbog naše ranjenosti zlom,  i osigurati istinski mir.”

„Želio bih danas u Vukovaru izraziti nadu da će Katolička crkava u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mir, da nam Hrvatska bude zajednički dom.” Zaključio je da su Hrvati i Srbi kao većinski kršćanski narodi očito pozvani „otvoriti se Božjem projektu pomirbe“.

Da, biskup je izrazio nadu. Čuje li se ta nada od „tamo daleko“? Ni „n“ od nade, a kamoli „naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo“.

U Splitu, svake godine,  Torcida organizira kolonu sjećanja na žrtvu Vukovara, ali to ne dopire s tv-ekrana.

Podrške stižu i preko facebooka jer su zajedno naša Predsjednica, Premijer i predsjednik Sabora:

Nives Pandža: „Srce mi je puno kada vidim sve zajedno. Molim vas tražite ono što vas može ujediniti, a to je zajednički cilj za našu domovinu i narod. Razlike pustite za kasnije kada se riješe najvažnije stvari. Molim vas nemojte se svađati. Ljudi su umorni. Nemojte dozvoliti da se stvari spuštaju na osobnu razinu. Molim razgovarajte .  Molim dogovarajte se iza zatvorenih vrata i ako treba dobro se posvađajte. Sukobi , svađe i prepucavanja dovode do rastakanja društva i naroda. Poštovanje se zavrjeđuje radom i djelima. Vukovar, Škabrnja, svi stradali gradovi i ljudi dobre volje koji žele ići naprijed i stvarati zaslužuju stabilnost, mir i sigurnost.“

Vojni ordinarij mons. Jure Bogdan  predvodio je misno slavlje u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji gdje se isto tako obilježavala tužna 26. obljetnicu masakra koje su počinili Srbi na čelu s Ratkom Mladićem. U propovijedi je rekao:  „Ovdje kao i u svim sličnim situacijama razbojstava i ubojstava, vrijede kršćanska načela i valja ih poštovati. Ne može se mržnjom pobijediti mržnja. Ne može se osvetom pobijediti zlo. Ako na zlo pokušavamo odgovoriti zlom, onaj koji nam je nanio zlo uspio je. I nas je uveo u labirinte mržnje i sunovratio u ponore zla. Doveo nas je na svoju neljudsku razinu.“  

„Osveta je nemoć izazvana zlom. Promašen je pokušaj onih koji duboke rane poznate i manje poznate iskorištavaju za vlastite interese, bez poštovanja i samilosti prema poginulima. Poigravati se dostojanstvom poginulih žrtava i s patnjom živih, veliko je zlo,“ rekao je i dodao da je potrebno što prije zaklopiti ove ružne stranice i okrenuti se budućnosti.

Franjo Kuharić jasno je hrvatskim braniteljima u Petrinji na blagdan sv. Lovre, 10. 8. 1991. propovijedao: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću ju. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!”

Tako govore naši biskupi.

U povorkama sjećanja nije bilo veleposlanika. A i Europa se nije sjetila obilježiti te dane.

Zašto bi, kad naši političari ne uče od svoje povijesti, a ni iz Biblije. U Makabejcima lijepo piše kako se narod okrenuo za stranim vladarima i od njih preuzeo običaje, a zanemario svoje. Svi oni koji su ostali vjerni i nisu htjeli slijediti novotarije, bili su pogubljeni. Starac Eleazar je jedan od tih. Nije htio pod cijenu života jesti zabranjenu svinjetinu i tako sablazniti mlade.

Naši političari srljaju „k`o guske u magli“ i jedva čekaju da uvedu kojekakve „konvencije“, klanjaju se svjetskim i europskim moćnicima, nevladinim teroristima (NGO) i pljuju po vlastitim običajima, kulturi, obrazovanju.

Na Predsjednicu, koja čuva ponos koliko je moguće više, opet baca blato zloglasna Documenta.

Zato, za  okretanje nove stranice, mora se reći istina da se „pamti prošlost očišćena od mržnje u svoj snazi njezine poučljivosti“.

Jedino nas istina može osloboditi i voditi budućnosti.

Jesmo li kao narod tome dorasli ili ćemo očajni stajati na Meripskim poljima i udarati štapom po stijeni u očekivanju  vodopada slobode, ponosa i dostojanstva  naše  domovine?

Da, pred nama je još dug put. Uvjerili smo se već 19. 11. kada je Aca od Hrtea pljunuo na sve ove patnje i žrtve. HRT se „ogradio“.  Znači li to da su Acu ostavili izvan ograde? Vidjet ćemo.

Negodovanja se nižu: od branitelja i pretplatnika HRT-a, a „Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) upućuje na znanje i ravnanje, najprije, svim Hrvatima i hrvatskim domoljubima u zemlji i svijetu, a posebno Predsjedniku Sabora, predsjedniku Vlade, Predsjednici države i DORH-u: etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca, za veleizdaju”.