Što distribuira Državni zavod za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srbije

„Prošle je godine Vladi Srbije, s popustom od 50%, izručeno 8.400 početnica, čitanki i gramatika srpskog jezika za srpsku dijasporu, koje će se dijeliti u privatnim školama i crkveno-školskim općinama“, piše u svojim zapisima novinarka Tamara Kaliterna.

A dio teksta, dolje priložen, objavljen je u njezinoj istoimenoj knjizi „Ponavljači lažne istorije“.

•Masovni ubojica Anders Bering Brejvik (Behring Breivik) opravdava motive pokolja u Norveškoj: „Europski i američki marksisti-multikulturalisti su preko NATO-a 1999. godine objavili rat protiv kršćanskih Srba i lišili ih prava da zaustave islam u svojoj zemlji. „Pogrješno su napadnuta naša srpska braća”, piše nečovjek koji je ubio, iz čista mira, 76-oro ljudi.

Post festum je dijagnosticirano da je skrenuo s uma.

•Roman „Hajduk Stanko” Janka Veselinovića iz 1896. obvezna je lektira 14-godišnjaka u osnovnim školama u Srbiji 2011. koje Veselinović podučava kako je svaki Bošnjak „balija“(pogrdno-Turčin, a znači prost i neuk) koji „protiv Smiljanića ne može ništa” . Dok Veselinovićev pop ide još dalje i veli: „On je Turčin, a ja sam Srbin i mi ne možemo jedan drugom dobro misliti! Gdje je njegov život, tu je moja smrt; gde je meni dobro, tu je njemu zlo… Zvao se on Mujo ili Meho, Asan ili Alija, meni je dušmanin jer je Turčin!

– Hoćemo li i njega vješati? – upita Zavrzan. Njega nećemo. Njega ćemo klati. I priđe, zaokrenu mu glavu pa poteže jatagan (vrsta turskog noža). I zabi jatagan u grlo. Mlaz krvi šiknu. Nož se zari još dublje. I onda odgurnu glavu Turčinovu. Nož obrisa o njegov rukav. Pa diže glavu i skide kapu: „Gospode! Hvala ti na ovom lijepom daru! Ali, gospode, daj mi da dovršim moju osvetu! Ovo je samo početak”.

Pri kraju romana završni je udar, coup de grâce: „Baš je gadno kad se čovek bori na vrućini, veli Zavrzan, kome se opet vratilo dobro raspoloženje. Posiječeš Turčina, šikne mlaz krvi iz onog bikovskog vrata i poprska te, pa poslije stalno smrdiš na Muhameda!”.

Pa, nakon 99 godina, ono što radi hajduk i Veselinovićev junak Zavrzan, rimuje se danas s „Nož – žica – Srebrenica“, i s povicima bivših pubertetlija, po mitinzima i stadionima diljem Srbije.

Jer, kad se napiše malim slovom, „zavrzan” znači „perverznjak”.

•Otac Gavrilo, starješina manastira Privina Glava kod Šida, jedan je od popova koji su blagoslivljali ubojice i njihovo oružje. Snimljen je, tako, i Gavrilov blagoslov paravojnih postrojbi Škorpioni, uoči ratovanja u Bosni i Hercegovini. Kasnije je snimljeno i kako krvnički muče i ubijaju šestoricu Srebreničana, od kojih su trojica bili maloljetnici. Ubili su Azimira, Safeta, Sidika, Smaila, Jusufa i Dina. Dok su između rafala, u isto vrijeme, ponizno molili: „Vjerne sluge Tvoje, srpski vojnici koji se u Tebe uzdaju”.

U srebreničkom mezarju (muslimansko groblje) sahranjene su desetine Muja, Meha, Asana i Alija koje su izmasakrirali Škorpioni, uz blagoslov popa Gavrila. Sudski je dokazano da su ti isti Škorpioni ubijali i po istočnoj Slavoniji, i po kosovskom Podujevu i u europskoj Srebrenici. Gavrilo je blagosiljao „da se zna da je pravoslavlje kristoljublje, pravdoljublje i smirenoumlje”.

•Za 12-godišnjake, u nikad užoj Srbiji, obvezne su pjesme o Nemanjićima i Mrnjavčevićima, dinastijama srednjovjekovne „velike Srbije” i ciklus pjesama o ličnostima i događajima za koje povijest ne zna.

A za buduće je roditelje ova pjesma nad pjesmama: „Bog nikom dužan ne ostaje”, „Te ukrade nože zaovine/ Njima zakla čedo u kolijevci… Noži u krvi ogrezli… Po jezeru vranac konjic pliva/ A za njime zlaćana kolijevka/ Na kolijevci soko tica siva/ U kolijevci ono muško čedo/ Pod grlom mu ruka materina/A u ruci tetkini noževi…”.

Slijedi pouka bezimenog autora o viteštvu koja se prenosi s koljena na koljeno: „Ako li mi ne vjeruješ kletvi/ Izvedi me u polje široko/Pa me sveži konj’ma za repove/ Rastrgni me na četiri strane”. Tako i bi.

To je lijepa književnost u srpskom, dječjem izdanju.

•Za antologiju narodnih pjesama o ličnostima i događajima prije, za vrijeme Kosovskog boja i „tragediji koja je uslijedila”, izabran je u lektiri naslov pjesme „Svi ostaše, gospo u Kosovu“. Kao prijekor đacima čiji su roditelji izbjegli sa „najsvetije srpske zemlje“. Dio obvezne lektire su i Seobe Miloša Crnjanskog, ali s drugim, mučeničkim predznakom „o stradanju Srba u Vojvodini i njihovom teškom životu u Habzburškoj monarhiji”.

•Da bi se dobilo svjedočanstvo male mature obvezna je knjiga „Vijenac slave Svetoga Save”, koja obiluje tipologijama (zbornik o protokolu crkvenih službi) i psalama (psalmi-zbirka starozavjetnih pjesama).

Tamo 14-godišnjaci sriču Upute svetaca, koji su, prema Teodosiju, darivali bogumile ako se preobrate i prijeđu u pravoslavlje, a oni koji „ne povinujući se, ustrajaše u bogomrskim herezama (krivovjerje ), toga prokleše i s velikomsramotom, iz cijele svoje zemlje izgnaše”. U Uputstvu, nečitkom za učenike svjetovnih škola, spominju se „pobožni”, „svijetli”, „zemaljski anđeli”, „nebeski ljudi inkarnirani”, „ Nestvarna zlatna krila misaona”, „bogoparni orli”, „podvizavanje”, „Trisveto s poklonima”, „Methimon, „Nepostidna”, „Kanon svetoj Bogorodici poj napred, zatim ‘Gospode pomiluj’ 40 puta, ako li je post 50 puta…”.

•U završnom razredu osnovne škole ponudili su pjesme o „oslobođenju Srbije i Crne Gore”, iako je dvoglava zajednica prošlo svršeno vrijeme, a pod naslovom „Usta raja ko iz zemlje trava“.

U književnosti koja i kletve ubraja u umotvorine, za osnovce je pitalica: „Ko ti iskopa oko?” Ispravan odgovor glasi: Brat! Zato je tako duboko“.

A sve ovo tiska, objavljuje i distribuira Državni zavod za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srbije.

(Tekst “Ponavljači lažne istorije” najprije je tiskan u podgoričkom “Monitoru”, 2011. godine. Po njemu je knjiga izabranih novinskih tekstova Tamare Kaliterne i dobila ime.)

Vera Primorac/HKV/ /Hrvatsko nebo