Nikola Đuretić: Plaćeni asasini i njihovi jataci
Vrijeme:14 min, 33 sec
“… Ova groteskna prispodoba Jurice Pavičića s Augustom Cesarcem, kao da je Jurica progonjena žrtva, ustvari je zastrašujuća aluzija na granici utuživosti. Jer ako je Pavičić Cesarec kojega vode na Dotrščinu na strijeljanje, tko je onda Dino Milinović?! I tako nas čovjek koji je, eto, nedavno dobio i nekakvu nagradu za europsko razumijevanje, opet vraća staroj podjeli na partizane i ustaše. I to ne slučajno! Vraćam se ovdje, kako sam i obećao, na misao navedenu u prvom dijelu ovoga teksta, a koju je na okruglom stolu Matice hrvatske o tome kakvu kulturu želimo i trebamo, izgovorio gospodin Dino Milinović. Novi predsjednik Društva hrvatskih književnika tada je rekao: „Kao što je nekoć grijeh fašizma, kao teret povijesti, završio u krilu desnice, dok se komunizam i danas uspješno brani od optužbi za razmjerno iste, čak i veće zločine, tako je i nacionalna kultura pala žrtvom političkih sukoba i ideologizacije koje su mediji proširili i pretvorili u kulturni rat“ – piše književnik Nikola Đuretić u zaključku svoga osvrta na reakcije Jurice Pavičića i Miljenka Jergovića na izjave novog predsjednika Društva hrvatskihknjiževnika Dina Milinovića. Osvrt objavljen na portalu Heretica.com prenosimo u cijelosti, uz dopuštenje autora i nakladnika.
Nepune dvije godine nakon moje ostavke na članstvo u Upravnom odboru DHK, isključivo zbog osobnih razloga obiteljske naravi, na redovitoj izbornoj skupštini održanoj 20. lipnja 2026. godine za novoga predsjednika Društva izabran je gospodin Dino Milinović, povjesničar umjetnosti, umirovljeni profesor Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i književnik. U Zagrebu je završio studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu, te poslijediplomski studij na Sorboni u Parizu gdje je magistrirao. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu doktorirao je na temi Bjelokosnog plenarija iz riznice Zagrebačke katedrale i predavao na Odsjeku za povijest umjetnosti u zvanju redovitog profesora. Bio je tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om, savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu RH u Francuskoj, dugogodišnji urednik Vijenčeve likovne rubrike i član Upravnog vijeća Galerije Matice hrvatske. Nedavno je nagrađen Godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za 2025. godinu u kategoriji izložbene djelatnosti za izložbu U početku bijaše kraljevstvo u povodu 1100 godina hrvatskoga kraljevstva u Galeriji Klovićevi dvori.
„Da se svi u našem Društvu doživljavamo kao ‘mi’, a ne kao ‘lijevi’ i ‘desni’“
U svojem inauguracijskom govoru prigodom izbora za novoga predsjednika Društva hrvatskih književnika gospodin Milinović će istaknuti važnost pomirbe i uspostave osjećaja zajedništva u Društvu čiji su se članovi često dijelili po raznim ideološkim i političkim osnovama. Dodao je i sljedeće: „Ono što vam mogu obećati jest da ću stalno raditi na tome da se svi u našem Društvu doživljavamo kao ‘mi’, a ne kao ‘lijevi’ i ‘desni’“. Drukčije rečeno, novi predsjednik jedne od najstarijih kulturnih ustanova u Hrvata želi vratiti toj književničkoj udruzi onaj status koji je nekad imala, a koji Englezi nazivaju sintagmom broad church [široka, prostrana crkva]. Želi da DHK ponovo bude udruga otvorena svima, koja će okupljati književnike raznih, katkada i posve suprotnih, političkih, vjerskih i inih svjetonazora.
U intervjuima što su uslijedili nakon njegova izbora za novoga predsjednika DHK, među koje spada i onaj dat novinarki Matičina Vijenca, gospodin Milinović reći će među inim i kako slijedi: „Ali, moramo biti svjesni da živimo u vremenu u kojemu se iznova moramo boriti za humanističke ideale koji su tijekom stoljeća pomogli oblikovati europsko društvo i koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Sve što smo s velikom mukom izborili, iznova je pod upitnikom, stoga je neophodno da zbijemo redove, a ne da se dijelimo po trivijalnim pitanjima. U toj borbi, Društvo književnika bez sumnje je jedna od najvažnijih hrvatskih institucija, a pisana riječ jedno od najmoćnijih oružja, usprkos svemu…“
Ali, nekima očito nije do toga ‘zajedništva’, nekima ‘humanistički ideali’, koje spominje gospodin Milinović, čini se, predstavljaju nešto odiozno što valja sasjeći u korijenu!
Odmah povadili noževe i krenuli u napad
Stoga na ovome mjestu moram napomenuti kako ovo nije tekst o Dini Milinoviću. Nemam potrebu biti ičiji odvjetnik ili adlatus! Ovo je osvrt na, kako i sam naslov sugerira, plaćene asasine i njihove jatake, koji su odmah, dok čovjek još gotovo nije ni preuzeo predsjedničku dužnost, povadili noževe i krenuli u napad. Ovo je tekst o njima i njihovom prezira vrijednom modus operandi.
Jedan od tih ‘mladoturaka’, prosječni novinarčić i znatno slabiji spisatelj, Jurica Pavičić, kojega njegovi mecene, prijatelji i skloni mu mediji uvjeravaju da je književnik, pače jedan od stupova nositelja suvremene hrvatske književnosti, a koji se proslavio time što je svojedobno u jednoj svojoj kolumni u, pogađate, Jutarnjem listu, jednom od onih glasila u većinskom stranom vlasništvu, velikog hrvatskog književnika Slobodana Novaka nazvao „kretenom“ samo stoga što mu se nije svidjelo Novakovo domoljublje, odmah je, ničim izazvan, a valjda po naputku svojih mecena, u rečenom glasilu nažvrljao pamflet u kojem je postavio pitanje: „Koji je ‘pravi’ Dino Milinović?“. Jurica nam odmah sugerira i odgovor pa veli: „To je deplasirano, on ne postoji. Sa žutima je žut, sa zelenima zelen, a sutra će biti plav…“ Ili drukčije rečeno, Jurica nas uvjerava da je Milinović osoba koja se okreće kako vjetar puše. Riječju: prevrtljivac! I sve to kolumnist Jutarnjeg zaključuje na temelju dvaju Milinovićevih govora, prvoga pročitanog u prosincu 2025. na okruglom stolu Matice hrvatske na temu „Kakvu hrvatsku kulturu želimo i trebamo“ i drugoga održanog na izbornoj skupštini DHK u lipnju 2026.
Služeći se dobro prokušanom metodom izdvajanja onih rečenica koje podupiru njegovu tezu, a ispuštajući sve one koje mu ne odgovaraju, Jurica će tako za novog predsjednika DHK napisati i ovo: „On je uvijek isti – trgovac koji za svakog kupca ima prihvatljivo mišljenje koje mu može prodati“.
Pa pogledajmo malo podrobnije što je to gospodin Milinović rekao u govoru na okruglom stolu Matice hrvatske, a što se Jurici nije uklapalo u njegovu tezu pa je ispustio iz svojega pamfleta.
„Politički sukobi i ideologizacija koje su mediji proširili i pretvorili u kulturni rat“
Svoje izlaganje gospodin Milinović počinje ovim riječima: „Želimo kulturu koja će brinuti za naše povijesno naslijeđe, koja će biti prosvjetiteljska i usmjerena prema svima. Ne želimo kulturu koja potiče podjele unutar društva, fragmentacije društva i gubitak onih vrijednosti koje našu zemlju čine Republikom.“ Rečenice koje predstavljaju crvenu krpu za sve mutikaše i promicatelje podjela u društvu!
No, čini se da su se Jurici još manje svidjele ove riječi gospodina Milinovića također izgovorene na Matičinom okruglom stolu: „Usprkos milijunima eura i uznapredovaloj obnovi, mnogi danas u Hrvatskoj misle da naša kultura pokazuje znakove bolesti. I sama organizacija ove tribine u Matici daje naslutiti da je takvo mišljenje prisutno. Osjećamo glavobolju, koja će možda proći zajedno s jugom, ali koja možda najavljuje vrućicu i opasniju bolest. Za početak, mnogi misle da to i nije ‘hrvatska’ kultura, već globalna kultura koja prati društvene fenomene koji se manifestiraju posljednjih nekoliko desetljeća, ponajprije u zapadnim, demokratskim društvima. Interpretacija tih fenomena u rukama je političke i medijske elite koja zagovara novu vrstu woke kulture.
Karakteristično je za taj pokret da prešućuje tradicionalno i nacionalno, izjednačavajući ih s konzervativnim i desničarskim, namećući im biljeg ‘rasizma’ kao ‘istočni grijeh’. Kao što je nekoć grijeh fašizma, kao teret povijesti, završio u krilu desnice, dok se komunizam i danas uspješno brani od optužbi za razmjerno iste, čak i veće zločine, tako je i nacionalna kultura pala žrtvom političkih sukoba i ideologizacije koje su mediji proširili i pretvorili u kulturni rat.“
„Politički sukobi i ideologizacija koje su mediji proširili i pretvorili u kulturni rat“ – zvuči li vam to poznato!? Ovoj misli vratit ću se još jednom pri kraju ovoga teksta.
Sve ove navode, kao što rekoh, Jurica Pavičić i njemu slični gorljivi promicatelji društvenih podjela i sukoba, jednostavno prešućuju u svojim kolumnističkim splačinama, a koncentriraju se na one za njih neuralgične rečenice u tuđim govorima ili tekstovima, koje lijepo pašu njihovim tezama, pa se čak i ne ustručavaju te rečenice podmuklo pripisivati drugima. Jedna od takvih je i ona u vezi s grafitom ispisanim na fasadi zgrade u Splitu u kojoj živi gospodin Pavičić, a za koji je grafit neki mladi novinar napisao kako „To nije čin agresije, to je čin otpora“. Ovu tvrdnju Jurica Pavičić pripisat će gospodinu Milinoviću premda je on samo citirao nekog mladog i neimenovanog novinara. Neimenovan je i moron koji je ispisao prostački grafit na fasadi Juričine kuće, a koji doslovce poručuje: „Komunjaro šugava jebemo te u guzicu“.
Invektive Jurice Pavičića protiv Milinovića i Društva hrvatskih književnika
A meni se nadaje pitanje što je točno Juricu toliko uzbudilo u toj, kako rekoh, prostačkoj misli nekog morona – ono „Komunjaro šugava“, ili perverzna žudnja za sodomizacijom? Ili pak tvrdnja nekog neimenovana mladog novinara kako rečeni grafit predstavlja „čin otpora, a ne agresije“? Ili ipak činjenica da je tu tvrdnju u svojemu govoru ponovio sada novi predsjednik Društva hrvatskih književnika. Jer, dobra je to prilika, koju ne treba propustiti, da se još jednom hitne malo blata i na DHK. Stoga vrlom kolumnistu Jutarnjeg lista neće biti teško napisati i sljedeću stručnu dijagnozu: „Društvo iznureno identitetskim mikroratovima u Milinoviću je pronašlo nešto što mu treba: hodajući apaurin, čovjeka koji se smireno nadiže nad obiteljskim kavgama.“
No, nije tu kraj izljevu Juričina bijesa i pljuckanja po gospodinu Milinoviću. Zamjerit će mu i ‘kuriranje’ izložbe o jedanaest stoljeća hrvatskog kraljevstva u Klovićevim dvorima te će napisati, ali ne svojim riječima, nego lukavo posuđujući riječi nekog novinara (ili novinarke) Novosti, glasila SNV-a, koji će ustvrditi kako je Milinović napravio „Thompsona za malograđane“, a Jurica će dodati: „… nekonfliktnu light-nacionalističku izložbu koja je (opet, kao na svadbi) gudila melodiju ideologije koja je na vlasti“. A, kako nas želi uvjeriti gospodin Pavičić, kolumnist Jutarnjeg lista i hrvatska književna perjanica, „Takvi ljudi danas su na čelu i hrvatske politike i znanosti i kulturnih institucija. DHK je sada postao samo još jedna od njih“.
Prema onoj: Ne diraj u govna, jer ćeš se i sam zagovnat!, gospodin Milinović mudro je odlučio ne upuštati se u polemiku s kolumnistima Jutarnjeg lista, pak će u intervjuu za Matičin Vijenac od 16. srpnja 2026. godine, a na upit novinarke Glorie Lujanović: „Na koncu, tko je ‘pravi’ Dino Milinović?“ jednostavno odgovoriti: „Aludirate na nedavni tekst Jurice Pavičića u Jutarnjem listu, vjerojatno odgovor na moj intervju u istom listu nekoliko dana ranije. Pavičić se u mojim očima diskvalificirao kao ozbiljan novinar i intelektualac onoga trenutka kada je napisao da ga ’ionako nije briga za ovu državu’. Tomu je nedavno dodao i uvredu hrvatskoj kulturi, nazivajući je ’neznatnom’. Dakle, passons.“
Baš kao i svaki plaćeni asasin i Jurica mora imati svojega jataka!
No, čak i to „passons“ bilo je dostatan trn u oku drugom kolumnistu, Miljenku Jergoviću, još jednom velikom novinaru, književniku i moralnoj vertikali društva, da i on prolije malo žuči po stranicama toga glasila, a u obranu svojega pajdaša Jurice, s kojim, kako sam tvrdi, već četvrt stoljeća ne razgovara. Baš kao i svaki plaćeni asasin i Jurica mora imati svojega jataka! A po onoj dobro poznatoj da svaka laž postaje istinom ako ju dovoljno dugo ponavljaš, i Jergović bez zadrške tvrdi kako je Dino Milinović nazvao ispisivanje grafita na fasadi zgrade u kojoj stanuje Jurica, „činom otpora“, a ne „činom agresije“. Osim što je ta tvrdnja notorna neistina, jer je gospodin Milinović samo ponovio riječi nekoga drugoga, ova laž potrebna je Jergoviću kao šlagvort za ono što će slijediti.
Tako gospodin Jergović u svojemu tekstu naslovljenom jednostavno „Jurica Pavičić – književnik“ nastavlja: „Koji tjedan kasnije Dino Milinović daje intervju Matičinom Vijencu, i u tom intervjuu kao naručeno stiže posljednje pitanje: ‘Na koncu, tko je ‘pravi’ Dino Milinović?’“ Zanemarimo li providnu insinuaciju da je pitanje bilo naručeno, Jergović ponavlja Milinovićev odgovor te se posebice usredotočuje na Milinovićev stav da se Pavičić u njegovim očima diskvalificirao kao ozbiljan novinar i intelektualac. Jergović nastavlja: „Prvo što čitatelj hrvatske književnosti mora s izvjesnom nelagodom primijetiti jest da Jurica Pavičić Dinu Milinovića naziva svojim ‘književnim kolegom’, dok mu ovaj otpovrće da je ne više ‘ozbiljan novinar i intelektualac’. Da je veliki književnik tako diskvalificirao malog književnika, da je ostvareni romanopisac na taj način otpisao nekome tko se s manje ili više uspjeha, ali još uvijek početnički pokušava baviti pisanjem u pauzama svojih profesionalnih i građanskih obaveza, rekli bismo da je takvo što velikog književnika nedostojno. Ali kada je stvar obrnuta, i kada se takvom diskvalifikacijom velikog književnika posluži netko tko se naprosto (još uvijek) s njime nema s čime mjeriti, onda problem nije u njima dvojici, nego u živoj kulturnoj zajednici unutar koje je to moguće.“
Tako piše jedan „veliki književnik“! Sa svim pravopisnim greškama i stilskim nezgrapnostima.
Estetska ili literarna vrijednost nekog djela nije Jergovićevo mjerilo
Pa pogledajmo malo podrobnije što nam poznati kolumnist i književnik poručuje. Gospodin Jergović prije svega tvrdi da je njegov kolega, s kojim već četvrt stoljeća ne razgovara, „veliki književnik“, dok je Dino Milinović književni „početnik“ koji se nema s čime mjeriti s literarnim velikanom! Ako je piskaralo koje napiše da se golubovi okupljaju u čopore, da „centrifuga rominja“, da nekome crkva godi „kao tiha škatulja“, da drugi lik „žicu vrati kako je stajala“ pa potom pretrči „praznu betonski širinu“, o čemu podrobnije pišem na drugom mjestu u ovoj knjizi, uistinu veliki književnik, kako nas želi uvjeriti gospodin Jergović, onda je Jurica zaista kolos među hrvatskim novelistima!
Ali ne, estetska ili literarna vrijednost nekog djela nije Jergovićevo mjerilo. Njegovo mjerilo je broj objavljenih romana, po onoj dobro poznatoj marksističkoj maksimi da kvantiteta prelazi u kvalitetu, a gospodin Milinović do sada je kao autor potpisao znatno manje djela od našega Jurice. Ma koliko Juričine novelističke splačine bile nagrađivane, prevođene i hvaljene od strane autorovih prijatelja, ideološki sklonih medija i umreženih kritičara, one će, usuprot tome što gospodin Jergović mislio da su velik prinos hrvatskoj kulturi, ostati samo ono što su uvijek i bile – književno žutilo na razini petparačkih rotoromana!
Razmišlja Jergović i o izjavi Dina Milinovića da se Pavičić u njegovim očima diskvalificirao kao ozbiljan novinar i intelektualac kada je napisao da ga „ionako nije briga za ovu državu“. U tome kontekstu Jergović će naglasiti kako je svoju brigu za državu Jurica dokazao time što je „kao vojnik Hrvatske vojske, iliti branitelj, za tu državu krvavio gaće po dalmatinskom (i hercegovačkom) kršu, dok je Milinović u isto vrijeme udarao pečate po Parizu“. Napisa to bez imalo stida i osta živ čovjek koji je u svojim najboljim godinama pobjegao glavom bez obzira iz opkoljenog i razaranog Sarajeva u sigurnost zagrebačke periferije da bi sada ovdje, kao kakva moralna vertikala, dijelio lekcije hrvatskim intelektualcima, neki od kojih su, baš kao i gospodin Milinović, tih ratnih godina lupali štambilje, doduše ne po Parizu, nego po Londonu, a koji su bili instrumentalni u njegovom izvlačenju iz Sarajeva!
Prilog plaćenog asasina i njegova jataka plamu kulturnog rata i vraćanju k starim podjelama
No, svoj coup de grâce [francuski izraz, u prijevodu „udarac milosrđa”; završni, smrtonosni udarac ili čin kojim se skraćuju muke teško ranjenom čovjeku ili životinji] Miljenko Jergović ostavlja za kraj ovog sramotnog pamfleta pa tako piše kako slijedi (i opet navodim sa svim gramatičkim i pravopisnim greškama i zatipcima): „Dino Milinović ne osjeća potrebu odgovoriti na ono što mu je Jurica Pavičić zbilja rekao, nazvavši ga pri tom vrlo velikodušno svojim književnim kolegom, nego mu pridomeće nešto što je Pavičić možda rekao – ne znam, niti bih provjeravao! – ali što se njega, Milinovića, ni na koji način ne tiče. Činjenica da mu ne osjeća potrebu odgovoriti, a da mu pri tom iz svoje ostvarenim djelom inferiorne perspektive odriče pravo da se poziva na književnost, te ga svodi na ne više ozbiljnog novinara i intelektualca, ono je što je (me?) plaši. I podsjeća me na Peru Kvrgića, kako u seriji ’Nepokoreni grad’, iz prikolice kamiona u kojem ga voze na Dotrščinu na strijeljanje, baca ceduljice na kojima piše: August Cesarec, hrvatski književnik.“
Ova groteskna prispodoba Jurice Pavičića s Augustom Cesarcem, kao da je Jurica progonjena žrtva, ustvari je zastrašujuća aluzija na granici utuživosti. Jer ako je Pavičić Cesarec kojega vode na Dotrščinu na strijeljanje, tko je onda Dino Milinović?! I tako nas čovjek koji je, eto, nedavno dobio i nekakvu nagradu za europsko razumijevanje, opet vraća staroj podjeli na partizane i ustaše. I to ne slučajno!
Vraćam se ovdje, kako sam i obećao, na misao navedenu u prvom dijelu ovoga teksta, a koju je na okruglom stolu Matice hrvatske o tome kakvu kulturu želimo i trebamo, izgovorio gospodin Dino Milinović. Novi predsjednik Društva hrvatskih književnika tada je rekao: „Kao što je nekoć grijeh fašizma, kao teret povijesti, završio u krilu desnice, dok se komunizam i danas uspješno brani od optužbi za razmjerno iste, čak i veće zločine, tako je i nacionalna kultura pala žrtvom političkih sukoba i ideologizacije koje su mediji proširili i pretvorili u kulturni rat.“
Tako zbori gospodin Milinović!
A danas više nije nikakva tajna kojim je medijima i kojim ljudima, i zašto, tako silno stalo baš do perpetuiranja toga kulturnog rata. Svoj nemali prinos rečenom kulturnom ratu još su jednom u Jutarnjem i Večernjem listu dali jedan plaćeni asasin i njegov jatak.
Povezano:
Nikola Đuretić/Heretica.com/Hrvatsko nebo
