Davor Velnić: Potkivanje žabe

Možda bi bilo najbolje preskočiti i niti slova posvetiti uljezu – provincijalnom bizantizmu i njegovim figurama u našem dvorištu – ali kako i zašto se povući pred tom prizemnom iskvarenošću što silno želi glumiti pismenost? Nažalost, u ovoj hrvatskoj protočnoj demokraciji bez valjanih kriterija svaka roba, pa i ona s greškom, ima svoga kupca i zločinac svoga zaštitnika, isto kao i knjiga svoga čitatelja. Isto kao što posvećena razvratnost posjeduje svoju sljedbu. Teško je (i nekorektno) odoljeti zovu razboritosti kad se ta bizantinska iskvarenost, uvećana za podmuklost nezahvalnih, počela invazivno širiti Hrvatskom te svojom đavolskom ceremonijom i zaslađenom izdajom zavodi nemali dio uljuđene Hrvatske. Susret tog agresivnog balkanizma i građanske vedrine judeokršćanske tradicije na hrvatskim prostorima poguban je i posljedice za hrvatsku kulturu su trajne. Nije riječ o njegovom ulasku na mala vrata, već o pravoj pošasti sirovog balkanskog ukusa i šeret smicalicama okorjelih prevaranata.

Prvi sam put vidio Miljenka Jergovića na HTV-u, davno u jednoj emisiji u kulturi. Najavljen je kao velika književna nada koja iz ratom izmrcvarenog Sarajeva donosi književnu manu nebesku. Svojom čupavom pojavom odskakao je od drugih gostiju emisije. Skockan po posljednjoj šanerskoj modi, posebno je bio ponosan na svoje kožnate „pantalone“?! Vjerojatno je stajlingom želio impresionirati hrvatsko gledateljstvo, međutim opći dojam zapuštenosti i frfljave pameti slao je poruku lažnog mangupa i plašljive barabe. Naime već su tada i sarajevski šaneri bili izašli iz kožnatih hlača i pokušavali se uljuditi.

Neizmjerna i neoprostiva dosada. Jergović uporno prepričava novinske vijesti iz 1983. i pokušava mamuzati mrtvog magarca

Knjiga ima 33 poglavlja o događajima kojih se malotko sjeća, jer su nevažni, bili i ostali, uostalom kao i način na koji su opisani. Ipak sam se ulovio posla, no nakon dvadesetak pročitanih stranica shvatio sam da je riječ o autorovoj opsjednutosti vlastitom veličinom – i stalno nedostaje nešto respektabilne visine. U knjizi je riječ o odbljesku nečeg što smo već nekom zgodom pročitali u prašnjavim novinama, no i mi stariji to smo kao nebitno zaboravili. Bezidejno prepričavanje nevažnih nevažnosti manira je tzv. hrvatskih mainstream medija, ali to je opet samo pljesnivo novinarstvo.

Ovaj beskrajno dosadan roman nevažnog novinara, govori o povijesno nevažnoj godini – tada već posve nevažne i propale Jugoslavije! Prevladava jedan jedini osjećaj: neizmjerna i neoprostiva dosada. Jergović uporno prepričava novinske vijesti iz 1983. i pokušava mamuzati mrtvog magarca. Naime, želi dokazati da koliko god je Milka Planinc apsolutna najnesposobnija političarka Titine Jugoslavije, ta je zemlja ipak veličanstvena u odnosu prema mizernim, nacionalističkim tvorevinama koje su nastale u ratovima protiv pomahnitalog (veliko)srpstva! Knjiga 1983. je ukoričeno loše novinarstvo i ništa preko toga. Naime ne postoji nikakva novinarska književnost i ovo je dobar primjer prevarantske nadriknjiževnosti ili književnosti okorjelih prevaranata? Na novinarskoj književnoj sceni smjestila se ergela autora nepostojeće (novinarske) književnosti, naravno pisana na nepostojećem „našem jeziku“, a iste promoviraju tzv. hrvatski mainstream mediji, ljevičarsko-boljševički portali i glasilo srpske manjine u Republici Hrvatskoj. No, može se bratstvo novinarskih piskarala međusobno veličati, razmetati se komplimentima i sebi podilaziti, ali neće novinarstvo postati književnost.

Iz dosta neobjašnjiva razloga Miljenko Jergović je uvjeren da je jugoslavenski nacionalizam dobar pravac kretanja, a da su svi ostali nacionalizmi (naroda i narodnosti) loši i pogubni. Ne postoji loš nacionalizam – postoje loše države! Stoga iz knjige sve vrijeme zaudara truli jugoslavenski komunizam kao (u svijetu i okolici) jedinstvena društvena pojava. Autor nas želi uvjeriti da je riječ o mirisima društvene jednakosti i slobode, o praksi tajnovitog „trećeg jugoslavenskog puta“, po sredini između Istoka i Zapada, a ne o represivnoj komunističkoj diktaturi začetoj u krvi masovnih likvidacija. Pri tome odbija vidjeti da šeće najvećim grobljem povijesti!

Samo 1103 osobe (popis stanovništva 2013.) izjasnilo se za pripadnost turskoj manjini, ali turski Predsjednik tamo dolazi kao među svoje?

Ono što knjigu – osim beskrajnih prepričavanja vijesti iz novina! – čini posve besmislenom i neuvjerljivom, jest činjenica da Jergović, taj budući nevažni novinar-skriboman, tada ima 17 godina i živi u posve nevažnom Sarajevu u kojem se te 1983. ništa ne događa osim rotacije po nacionalnom ključu, nego će se događati 1984. i sve vrijeme poslije do danas – ali ne Zimske olimpijske igre, već Zetra. Ne, nije riječ o sarajevskoj Olimpijskoj sportskoj dvorani, već (Ze)lenoj (tra)snverzali?! Skrivenoj promociji islamizacije Bosne, Sandžaka, Kosova, Albanije, Makedonije, Bugarske preko Trakije do/iz Istambula. Danas itekako vidimo da se Zelena transverzala proteže sve do Beča kao tek usputne postaje, a onda dalje put sjevera do Skandinavije. Zetra 1984. je putokaz i znak, politički koncept prodora islama po prije opisanom koridoru i simbol je neoosmanizma, njezina pokrovitelja. Zanimljivo da u BiH Turaka gotovo nema; samo 1103 osobe (popis stanovništva 2013.) izjasnilo se za pripadnost turskoj manjini, ali turski Predsjednik tamo dolazi kao među svoje? Ta neznatna Bosna Osmanskom carstvu došla je glave; načela ga je kao da nije i carstvo je počelo tonuti u bizantski glib svog rubnog pašaluka. U sva stoljeća svoje prisutnosti ništa od svoje veličine to carstvo nije uspjelo darovati Bosni. Taj (zlo)duh bizantizma prožet izdajom i podmićivanjem, zluradošću i prkosom poniženih, oko sebe je širio rasulo i nije mogao srasti sa susjednim civilizacijama niti je ijednu mogao prihvatiti. To je prostor ušiven u podmuklu zluradost, sačinjen od krinke i zadnje namjere, ozemlje u kome se prepolovilo Rimsko carstvo i ubijeno je Austro-ugarsko. Srž opake naravi tog prostora izdaje i nečasnosti dobro je opisana u Selimovićevim romanima, utjelovljena u njegovoj vlastitoj biografiji, u pronicljivim Andrićevim karakterizacijama, da bi se u Jergovićevom liku našli svi bizantinski atributi. On o tome ne piše, stidi se pa kriješti, ne ufa se jer zna da nije dorastao suočiti se s vlastitim opsjenarstvom. Svi koji se love pera mora im biti jasno da se književnici bave Vječnošću, a novinari brojem plaćenih kartica i izmišljanjem dnevnih senzacija.

Miljenko Jergović je logoreični skriboman; u Hrvatskom primorju za sličnu osobu i narav  kažu: mali tić, veli krić.

Miljenko Jergović je logoreični skriboman; u Hrvatskom primorju za sličnu osobu i narav  kažu: mali tić, veli krić. On uporno samom sebi naglas čita vijesti o mrtvoj Jugovini, a potom zanosno zapisuje 580 stranica pljesnivih vijesti. Posve je zaslijepljen književnim konceptom Danila Kiša, no ne ide to tako: Kiš je iz temelja ozbiljan pisac i figura intelektualca – vidi mu broj cipele! Miljenko Jergović je novinarčić i njegova ambicija postaje tragedija u bezbroj činova. Samo posvećenik raste preko svog okruženja, klaunovima i lakrdijašima tuđe je dvorište dovoljno.

U poglavlju 20 (od 33 – Danteov Pakao ili 33. stupanj Škotskog obreda?!) naslovljenom Posljednji sprovod u Jugoslaviji Jergović piše o… Ne, zapravo ne piše o sprovodu diktatora Josipa Broza Tita, nego o sprovodu Aleksandra Rankovića, koji je bio velik događaj u vasceloj Srbiji – državi u kojoj samo policajci i krčmari zaslužuju velike riječi i veličanstvene sprovode! Povijest Srbije postoji samo kao povijest brutalnih likvidacija, krčmi i žandara! Sve drugo je turska povijest beogradskog pašaluka. Varoš s 18.000 stanovnika i 20 džamija zove se Beograd, a 1844. – u vrijeme kad je Ilija Garašanin pripremao razbojnički plan o Velikoj Srbiji – turska kafa se ispijala sjedeći na slami na podu štale. I to se zvalo kavana!?

U tom poglavlju, naš uporni Crnorizac Hrabri neumorno prepisuje: „Dva dana kasnije, utorak, na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju odvijaju se kvalifikacije u skoku u dalj. Za plasman u finale trebalo je skočiti 7,90. Glavni favorit Carl Lewis, već u prvoj seriji skače 8,37. U prvoj seriji propisanu će daljinu preskočiti još sedmorica njih. Jugoslavenski veteran Nenad Stekić seriju za serijom skače 7,88, dva centimetra manje od norme. Pet je godina bio europski rekorder. Kada je 1975. na predolimpijskom natjecanju u Montrealu, skočio 8,45 bio je to drugi najduži skok u povijesti, nakon onog nestvarnog Beamonovog iz Meksika 1968. Dvaput je osvajao srebro na prvenstvima Europe, ali uvijek mu se na velikim natjecanjima, pod velikom publikom nekako podsijeku noge. Trideset i dvije su mu godine…“ itd. (str. 254-255). Vrlo dugo ništa koje završava time što je Stekić završio na petom mjestu?!

Što je knjiga deblja teže će ga Jugoslaveni uhvatiti u ofucanim lažima!

Da, pa što?! I kakve to ima veze s Rankovićem, s ovom 2025.? Nikakve, ali piskaralo nezaustavljivo gomila znakove kao da zna što će s njima. Što je knjiga deblja teže će ga Jugoslaveni uhvatiti u ofucanim lažima! Druge čitatelje ovo tupo logoreično izlaganje nimalo ne zanima.

Rastočen od uznapredovale samodopadnosti, očajan i pun nezahvalnosti, jer hrvatske institucije u kulturi ne prepoznaju dovoljno njegovu genijalnost, novinar Miljenko Jergović bez imalo zadrške ulazi u mesijansku fazu, netko nepoznat priprijetio mu je grafitom i zbog toga ga je primio Predsjednik. I treba: oni su jedan drugog zaslužili.

Jergović poglavlje o Rankovićevom sprovodu završava imbecilno – kao što ga je i počeo! Prepričava anegdotu o Leki (Rankoviću). „Umjesto da sve na tome završi, nekoliko dana kasnije Mićinom je ocu na stol došao milicijski izvještaj o ovom događaju. ‘Dva dana me Leka tukao k’o sansku kozu, tražeći da mu kažem ko je izgazio leje sa belim lukom, ko je počupao glavice, ko je razbio prozor. Trećeg dana me privukao sebi i kada sam očekivao šamarčinu, on me poljubio. Tako se čuvaju drugovi i tajne’, rekao mi je. To mi je bilo jedno od najdražih priznanja u životu.“ I tako u zamornih 32 poglavlja čega god se dotakne postane prljavo.

Ima nečeg protuprirodnog u Jergovićevoj ambiciji da postane klasik nepostojećih jugoslavenskih književnih prostora

Književni div među patuljcima najambicioznije od svega promišlja svoju karijeru političkog komesara za pseudo-kulturna pitanja objedinjenu s titulom uvaženog akademika (SANU, naravno). Na žalost ili na sreću on posve neuvjerljivo promišlja sâmo stvaranje, onaj fini spoj nadarenosti i rada koji je nužan da se stvori zaista nešto novo i relevantno. Ne može, jer ne dosiže, jer piskaranje po dnevnim novinama, čak i kad se ukoriči, nije i ne može biti književnost. Cijeli taj njegov novinarski opus ostaje jedno dosadno recikliranje i skribomansko ispisivanje članaka tek s jednim motivom – da bi novinarski honorar bio što masniji. Ima nečeg protuprirodnog u Jergovićevoj ambiciji da postane klasik nepostojećih jugoslavenskih književnih prostora. Modni dodatak s kožnatim „pantalonama“ neprestano opominje.

Kao i svaki vječiti provincijalac, Jergović ne voli grad, zazire od pojma građanski. Sarajevo je samo kostimirani grad, a u Zagrebu se osjeća uljezom. U gradu se samo slobodna osoba, građanin, osjeća ugodno, on je dio opće međuzavisnosti. Neprilagođeni samo hini građansku uljuđenost, ali je ne prihvaća. I koliko god šupljih pohvala sebi priskrbio, izostalo je očekivano poštovanje; uvjeren da je dobiveno daleko  premalo za njegovu nadarenost, Miljenko Jergović kipti od bijesa. I tu se iz hinjene ljubavi i početnog prenemaganja koti mržnja. Niklo je zlo, onaj prijezir neshvaćenog genija i neugasiva žeđ za vlastitom veličinom. Zabrađena minorna veličina čije lice nikom previše ne znači, osim možda Snjeguljici, ne prestaje se srditi. Zna da mu tekstove čitaju tek partijski skrušenici: oni iz jedne partije zbog slaganja, a oni iz druge zbog neslaganja.

Zagreb je malešan europski grad, ali je Jergović neusporedivo manji od svega u tom gradu

Jergović je nervozan i neprilagođen, neprestano u strahu, sjetimo se njegovog početnog outfita po posljednjoj šanerskoj modi. Želio je biti poseban u gradu koji ne razumije i koji ga plaši. Istina, Zagreb je malešan europski grad, ali je Jergović neusporedivo manji od svega u tom gradu, pa koliko god se trsio iz požućenog novinarstva ući u književnost, nije uspio i žuđeno poštovanje pismenih neće nikad dobiti. Stoga je poput razmaženog djeteta odlučio razbiti igračku za kojom je još trenutak ranije tako žudio. No, zvečkom se ništa ne može razbiti, ali se lako postaje klaunom.

Lako je s ljudima koji znaju tko su i gdje im je mjesto, znatno je teže s onima koji su sve… I ništa… Zanimljivo je da se na Mreži često uz Jergovića navodi bosansko-hercegovački pisac, te laska s najbolji pisac s područja ex-Jugoslavije, s područja Balkana, s područja jugoistočne Evrope, samo se Hrvatska ne spominje, što isto nešto govori o njegovoj neizlječivoj gorčini i vanprostornoj poziciji. Jergović je nesumnjivo najbolji pisac u Macondu. Njegov plastični magični realizam najbolje funkcionira u samopostvarenju autora. No, Jergoviću nema tko pisati… i ovo je previše.

Patolog jedne propale države, Jugoslavije

U Jergovićevoj knjizi čak nema ni Jugoslavije. Postoji tek truplo koje je nekad bila FNRJ/SFRJ, pa Jugoslavija bez Hrvatske i BiH te na kraju okljaštrena Jugoslavija izjednačena sa Srbijom bez Kosova i Crne Gore. Jugoslavija bez Tita je Ništa. Jergović bez Jugoslavije je Ništa. A s pokopanom Jugoslavijom tek je otužni čuvar groblja… dok prši sitni snijeg pršić pred olimpijadu 1984. Snijeg zaboravljene sarajevske zimske olimpijade za Miljenka Jergovića nije se nikad otopio. Izgrižen ambicijom i ustrašen podvijena repa napustio je voljeno Sarajevo. Uputio se u svijet zbilje ispljunut frustracijom da bi se na kraju zadovoljio poslom patologa jedne propale države.

Usprkos inzistiranju mnogih, Miljenko Jergović ipak nije beskrajno nezahvalna bosanska izbjeglica. Svakako je nezahvalan hrvatskoj državi koja ga je i takvog prihvatila, ali to je samo primjer iščašenog životnog poretka u Hrvatskoj koja prima i njeguje one što pljuju po njoj, no on je ipak itekako plaćenički zahvalan svojim imprimaturima i sužanj svoje ambicije. Zaboravio je da ta ambicija ima visoku cijenu koju njegova novinarska servilnost sve teže podnosi i Ljutko svakim tekstom sve više svjedoči vlastitu neprilagođenost, postaje sve sitniji i manje vidljiv. Miljenko Jergović ne shvaća da nismo birali sudbinu, već smo sudbina mi sami.

Naslovnica: Miljenko Jerković i njegova nova knjiga (foto: Hina; screenshot)