Djeca nisu pokusni kunići (2)

“Kada činimo nešto i sve što radimo, nikada ne smijemo zaboraviti moralne i etičke temelje našeg razloga. Sve što radimo mora pridonijeti jačanju ljudskog bića, a ne uništavanju “, rekao je ruski predsjednik Putin.

A nekada davno, davno, napisala mi je, na kraju drugog razreda osnovne škole, u jednom svom pismu- jedna moja učenica: “Vi ste nama bili mama, učiteljica i prijateljica”.

Jest, istina je! Bila sam im i majka kada je to trebalo; i učiteljica kada se ozbiljno radilo; i prijateljica kada su mi povjeravali sve svoje tajne i sve svoje probleme, koje sam im, onda i ja, pomagala rješavati.

Zato me, sada, sve ovo što se zbiva u prosvjeti i oko prosvjete, i ljuti. Ljute me svi ovi raznorazni eksperimenti koji se nad našom djecom vrše. A koji su van svake pameti i bez ikakve etike, bez ikakvih moralnih normi. Kao da su naša djeca, ne daj , Bože, pokusni kunići.

“Vi ste nama bili mama, učiteljica i prijateljica”, piše mi moja učenica.

A danas!?

„Pa kakva vas je u današnje vrijeme spopala mama, kakva učiteljica, kakva prijateljica?“.

Pa danas imamo nešto novo, nešto progresivno, nešto moderno. Nešto za novi progresivni svijet. Svijet različitosti. Svijet u kojemu možeš biti sve što ti padne na pamet. I sve što je van svake pameti. Svijet s mnoštvom nametnutog, ubačenog, promašenog, otkačenog i štetnog.

Štetnog za cijeli svijet. Za sve nas. I za našu djecu.

A sve to, moderno i progresivno, na našu „veliku sreću i radost“, imamo u novom prijedlogu programa za obrazovanje, kako drugovi progresivci kažu „kurikularne reforme“.

– Ali, ne bih, drugovi dragi! Ne bih, hvala! Dosta nam je bilo i onoga nekadašnjega nametanja!

Dosta i za cijeli život i za vijeke vjekova.

– A što se tebi sve ovo čini? Meni nisu, ovdje, ni sada čista posla!

– Što mi se čini? A što bi mi se činil, moja Monika? Sve je jasno. I više je nego očigledno. Zato me i ljuti i brine, medijsko podržavanje i podržavanje iz samog vrha države, tog nakaradnog odgoja i njegovoga nasilnog uvođenja. Kojim bi se oduzelo djeci i sretno i bezbrižno djetinjstvo i kojim bi se sustavno uništavala dječja psiha. Te, na taj način, oduzela i ustavna prava djece, na normalan rast i razvoj.

– Pa, jesu li, svi oni skupa, svjesni toga? Jesu li svjesni kuda nas sve to vodi i na koji nas režim, ovo i ovakvo nametanje, podsjeća? Jesu li oni svjesni na što sliči toliki i takav pritisak? Jesu li svjesni kako je, jedan sličan režim, koji je, Bogu dragom hvala, davnih dana otišao u povijesnu ropotarnicu, isto tako nasilno preodgajao djecu, te nakon državnog preodgoja, slao “u prve borbene redove”?

– Sram me je, vjeruj ti meni, moja Monika, zbog takvih koji nam, opet, na sličan način, žele odgajati djecu. Sramota me je i zbog mnoštva klimavaca i mnoštva beskičmenjaka među nama prosvjetarima. A najviše me sram, što i među nama, prosvjetnim djelatnicima, postoje ljudi čija je reputacija upitna a osobni interesi vidljivi. I iznad svega.

Ali na našu sreću, ti i takvi, dobro su nam poznati i znani.

– Pa, valjda se, još uvijek sjećaš, nekadašnjeg ministra Jovanovića i njegovih sljedbenika? Valjda se sjećaš i Vesne Mihoković Puhovski i njezinih agresivnih debata? I njihovog ponašanja?

– Sjećam, sjećam. Svega se sjećam…Sjećam se i njihovog primitivizma, i njihove arogancije, i njihove agresivnosti?

– Pa, zar nam svi takvi nekadašnji i svi im slični sadašnji, imaju pravo govoriti o odgoju?

– Pa , isto to radi i danas, moja Lucija, ali u rukavicama i ministrica Divjak. Jesi li samo vidjela kako se, i na koji se način, rješava svih svojih oponenata? Doduše, malo suptilnije i kulturnije, od onih svojih dičnih prethodnika, ali nije teško zaključiti iz kojega miljea i ona dolazi.

Ali i realizator te promjene, kojega će onda gospođa Divjak, onako usput, iako je neslavno propao, ponovo vratiti u „opticaj“.

I bit će onako, kako je gazda rekao i naredio. A sve im naredbe i uredbe, zna se, dolaze iz slavne i dobro nam poznate, Soroševe kuhinje. Zato i tjeraju, jer su plaćeni i preplaćeni, svoje pa svoje.

– Ali, zar itko normalan želi našu djecu dati u ruke ovakvima? Zar im dozvoliti da im se i primaknu? Sada kada smo sigurni odakle “vjetar puše”.

Grozim se, i od same pomisli, što bi se iz svega ovoga moglo izroditi

– Kažeš… što bi se moglo izroditi? Pa već se izrodilo, moja Monika! Tu je već odavno. I čvrsto ukorijenjeno. Jer, pošalješ normalno dijete na sveučilište, a vrate ti gotovog marksista i agresivnog propagatora nametnute mu ideologije. I jednoumlja.

„Kao profesoricu me posebno brine stanje na Sveučilištu. Zgrožena sam ideološkim borbama koje se vode na nekim fakultetima i odsjecima, posebno onima koji imaju monopol na osiguravanje znanstvenog napredovanja u struci i koji taj monopol koriste na štetu znanstvenika. Isključivost i sirova mržnja prema onima koji drugačije misle, nerijetko je jedino što prenose na studente. Umjesto da se podučava i potiče slobodno istraživanje, analitika i razmišljanje, agitira se u učionicama, što nerijetko uključuje i poticanje studenata na izravan politički aktivizam.

(…) Najvažnije je ponoviti kako se država ne smije miješati u znanstveni rad i ograničavati slobodu govora, misli i istraživanja. Nakon iskustva od 45 godina komunizma u kojemu se sjećam ne samo tema koje su mi bile nametane, već i cijelih područja istraživanja koje su bile doslovno zabranjene za istraživanje, poput povijesti plemstva ili Katoličke crkve, jasno je da kao akademski građani ne želimo dopustiti da se danas, 2017. godine ponovi nešto slično“, kaže dr. sc. Andrea Feldman.

Vera Primorac/HKV/ /Hrvatsko nebo