Drugi pišu: Trgovina ljudima nije samo teški kriminal, nego radikalno nijekanje dostojanstva osobe

nedjelja, 2 kolovoza 2026

Dr. vlč. Branko Jurić, moralni teolog i ravnatelj KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli

U povodu Svjetskog dana borbe protiv trgovine ljudima, koji se obilježava 30. srpnja, razgovarali smo s moralnim teologom i ravnateljem KŠC-a „Sv. Franjo“ u Tuzli vlč. Brankom Jurićem…

Vlč. Branko rođen je u Prozoru-Rami. Gimnaziju je završio u Travniku, a diplomirao je 2012. na sarajevskom KBF-u gdje je nagrađen Zlatnom značkom Univerziteta u Sarajevu. Svećenik je od 2013. Doktorirao je moralnu teologiju 2021. na Papinskoj akademiji Alfonsiana u Rimu, s disertacijom o ekumenskim izazovima moralne teologije. Nakon doktorata još je tri godine studirao na Papinskom orijentalnom institutu Papinskoga sveučilišta Gregoriana. Od 2015. do 2024. boravio je u Papinskom zavodu Campo Santo Teutonico u Vatikanu gdje ga je predsjednik Njemačke biskupske konferencije imenovao vicerektorom, a potom i vršiteljem dužnosti rektora. U svojem znanstvenom i publicističkom radu osobito se bavi pitanjima teološke etike, ekumenizma, nenasilja, međureligijskog i društvenog dijaloga, suvremene kulture i komunikacija. Preveo je i uredio više knjiga. Trenutačno obnaša službu ravnatelja Katoličkoga školskog centra Sveti Franjo u Tuzli i župnog upravitelja u Morančanima. Docent je na Teološko-katehetskom institutu Sveučilišta u Mostaru.

Poštovani vlč. Juriću, kako iz perspektive moralne teologije gledati na pošast trgovine ljudima? Što je u moralnom smislu u samom središtu ovoga problema?

Trgovina ljudima nije samo teški kriminal, nego radikalno nijekanje dostojanstva osobe. Čovjek se više ne promatra kao neponovljivo biće stvoreno na Božju sliku, nego kao roba, jeftina radna snaga, predmet seksualnog iskorištavanja ili izvor zarade. Oduzimaju mu se sloboda, tijelo, ime i budućnost. Stoga je trgovina ljudima grijeh protiv Boga upravo zato što je grijeh protiv čovjeka.

Moralna teologija ipak ne smije stati na osudi pojedinačnih počinitelja. Mora pitati i što im omogućuje djelovanje. To su ratovi, siromaštvo, korupcija, diskriminacija, nesigurne migracije, potražnja za jeftinim radom i seksualnim uslugama te ravnodušnost potrošača. Postoji osobna krivnja, ali postoje i strukture grijeha u kojima mnogi uživaju korist od tuđe neslobode.

Tu Crkva mora biti autokritična. Ne možemo govoriti o svetosti života, a ne pitati koliko je ljudi radilo ili još uvijek radi na crno u crkvenim ustanovama, bez ugovora, doprinosa i osnovne socijalne sigurnosti. Koliko se puta od radnika tražilo da se „žrtvuju za Crkvu“, dok su oni koji odlučuju uredno štitili vlastitu sigurnost i privilegije? Koliko je čak i svećenika bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, a da odgovorni ne poduzimaju dovoljno kako bi im to omogućili? Ako ta pitanja prešućujemo, naša osuda ove pošasti lako se pretvara u moraliziranje nad grijesima nekih tamo kriminalnih skupina, dok nepravdu u neposrednoj blizini ne želimo vidjeti. Evanđeoski odgovor počinje uz žrtvu, ali se ne zaustavlja na suosjećanju. On mora mijenjati i nepravedne sustave, uključujući naše vlastite.

Prije sedam godina Odjel za migrante i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja predstavio je Pastoralne smjernice o trgovini ljudima. Smjernice su objavljene nekoliko godina nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda ustanovila Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima, koji se obilježava 30. srpnja. Na što je u tim smjernicama stavljen poseban naglasak i što je bilo njihov glavni poticaj?

Pastoralne smjernice iz 2019. polaze od nepovrjediva dostojanstva osobe i od iskustva preživjelih. Njihov glavni poticaj nije bila samo potreba za još jednim dokumentom, nego pitanje žrtava kako spriječiti da drugi budu prevareni, zarobljeni i pretvoreni u robu. Crkva zato ne smije govoriti samo o njima, nego ih mora slušati i uključivati u traženje rješenja. Smjernice povezuju prevenciju, zaštitu, kazneni progon počinitelja i međunarodno partnerstvo. Posebno upozoravaju na potražnju koja trgovinu čini unosnom, na neprozirne lance rada i dobave, na lažna obećanja migrantima te na potrebu dugotrajne rehabilitacije. Čovjeka nije dovoljno izvući iz podruma, bordela ili s prisilna rada. Treba mu vratiti dokumente, sigurnost, liječenje, obrazovanje, posao i mogućnost ponovno odlučivati o vlastitom životu. Dokument je izazov i za Crkvu. Imamo karitativne akcije, ali jesmo li osposobili svećenike, vjeroučitelje i zaposlenike prepoznati žrtvu? Provjeravamo li kako rade tvrtke kojima povjeravamo gradnju, čišćenje ili nabavu? Borba protiv trgovine ljudima počinje onda kada pomoć prestane biti povremena gesta i postane način na koji uređujemo vlastite ustanove.

U Smjernicama se podsjeća na riječi pape Franje iz 2014.: „Trgovanje ljudima je otvorena rana na tijelu suvremena društva, rana biča na tijelu Kristovu.“ Što se, prema Vašem mišljenju, proteklih godina promijenilo? Je li problem trgovanja ljudima postao još složeniji i na koje načine?

Problem je postao složeniji jer su se stare nepravde povezale s ratovima, masovnim raseljavanjem i digitalnim tehnologijama. Kod nas u BiH i u svijetu postojala je, a nažalost i dalje postoji trgovina ljudima zbog nasilna osvajanja teritorija, kao i kupovanje ljudi za političke izbore, za glasove. Ljude se danas također vrbuje preko društvenih mreža, lažnih oglasa za posao i privatnih poruka. Dokumenti im se oduzimaju, a zatim ih se prisiljava na rad, prostituciju, prosjačenje ili internetske prijevare. Papa Leon XIV. takve oblike naziva i kibernetičkim ropstvom. U enciklici Magnifica humanitas upozorava kako digitalna ekonomija nije nematerijalna ni čarobna. Iza brzih odgovora umjetne inteligencije stoje milijuni slabo plaćenih ljudi koji označavaju podatke, treniraju sustave i pregledavaju uznemirujuće sadržaje. Među njima su često mladi i žene. Još dublje u lancu nalaze se djeca i odrasli koji u opasnim uvjetima iskapaju sirovine za naše uređaje. Naša naizgled čista tehnologija često ima vrlo prljavu pozadinu.

Tu se otvara neugodno pitanje za sve nas. Želimo jeftin uređaj, brzu dostavu i trenutačan digitalni odgovor, ali ne želimo znati tko je za to platio tijelom i zdravljem. Isto vrijedi za institucije Crkve. Koristimo iste platforme, uređaje i dobavljače kao svi drugi. Ako ne provjeravamo lance nabave i radne uvjete, nismo samo promatrači. Možemo postati korisnici sustava koga osuđujemo. Rana je danas tehnološki sofisticiranija, ali moralni uzrok ostaje isti, dobit i udobnost stavljaju se ispred čovjeka.

U nekim slučajevima nedostatak suradnje među državama ostavlja ljude bez pravne zaštite i mogućnosti ostvarivanja svojih prava, čime postaju osobito ranjivi na različite oblike iskorištavanja. Kako moralna teologija promatra takve situacije? Može li se uopće govoriti o izboru između „dva zla“ ili je riječ o drukčijem moralnom pitanju?

Ne bih to prvenstveno nazvao izborom između dvaju zala. Često je riječ o oduzetoj ili teško suženoj slobodi. Osoba koja bira između gladi, nasilja, opasna puta i ponude sumnjivog posrednika ne odlučuje iz iste slobode kao netko tko sjedi u sigurnom uredu. Strah, ucjena, neznanje, trauma i krajnja oskudica mogu bitno umanjiti ili ukloniti njezinu moralnu odgovornost.

Pravi moralni problem nalazi se i kod onih koji su mogli stvoriti zakonite i sigurne mogućnosti, ali to nisu učinili. I kod ljudi iz Crkve koji to mogu barem zahtijevati od države, ali ipak grješno šute. Kada države ne surađuju, ljudi ostaju bez dokumenata, pristupa sudu, radu i zdravstvenoj zaštiti. Taj pravni vakuum brzo postaje tržište za izrabljivače. Nadbiskup Mate Uzinić s pravom upozorava da se migracijske poteškoće ne rješavaju zatvaranjem očiju pred ljudima, nego dogovorima koji štite i sigurnost i dostojanstvo. Nerijetko njegov glas za osobe migrante i strane radnike ostaje prilično usamljen, što je tužno, osobito u zemlji s toliko katolika koji čitaju isto evanđelje.

I Crkva se mora čuvati birokratske ravnodušnosti. Lako je reći kako neki slučaj nije u našoj nadležnosti, kako osoba nema potrebne papire ili da postoji procedura. Evanđelje, međutim, pita jesmo li čovjeka ostavili između granica i nadležnosti dok su ga drugi iskorištavali. Samarijanac nije pitao stranca u nevolji ima li domovnicu, putovnicu ili krsni list, nego mu je pomogao i ostavio novca gostioničaru da mu nastavi pomagati. Ne treba birati manje zlo, nego širiti prostor dobra, odnosno evanđeoske, a ne populističke poruke. Valja otvarati sigurne putove te tražiti poštene postupke, zaštitu žrtava i odgovornost onih koji zarađuju na njihovoj ranjivosti.

Ipak, Katolička Crkva sve je više na prvim crtama borbe protiv trgovine ljudima. Poseban poticaj tomu dao je i primjer Sv. Josephine Bakhite, prve moderne afričke svetice koja je kao djevojčica bila porobljena. Što nam njezin život i svjedočanstvo poručuju o zlu trgovanja ljudima?

Sv. Josephine Bakhita vraća ime i lice ljudima koje statistike svode na broj. Kao djevojčici oduzeti su joj dom, identitet i sloboda, ali zločinci nisu uspjeli uništiti njezino dostojanstvo. Njezin život pokazuje kako oslobođenje nije završeno skidanjem lanaca. Potrebni su sigurnost, liječenje trauma, zajednica koja ne osuđuje i pravo žrtve da sama odlučuje o svojem životu. Njezin oprost ne smije se koristiti za umanjivanje zločina. Kršćanski oprost nije poricanje istine, ni oslobađanje počinitelja od odgovornosti. On znači da zlo ne dobiva posljednju riječ nad životom žrtve. Osoba je pozvana na oprost, ali se on ne smije pretvoriti u pritisak na žrtvu. Oprost ne znači odreći se pravde, niti odmah ponovno uspostaviti odnos s počiniteljem.

Papa Leon XIV. u Magnifica humanitasu otvoreno priznaje kako su kršćani i crkvene ustanove stoljećima tolerirali ropstvo te uime Crkve traži oproštenje. To je važno upozorenje. Možda će se buduće generacije s jednakom nevjericom pitati kako smo se mi odnosili prema ženama u Crkvi, kako smo djeci gotovo bez nadzora prepustili internet i kako smo postupali prema stranim radnicima, migrantima ili LGBT osobama u Crkvi i društvu. Time ne izjednačavam te stvarnosti s ropstvom. Govorim o istom mehanizmu moralne sljepoće i selektivna senzibiliteta, o našoj sposobnosti braniti naviku i sustav, a ne vidjeti ponižena čovjeka pred sobom. Bakhita nas zato ne poziva samo žaliti prošlost, nego prepoznati ono za što ćemo možda jednoga dana ponovno morati moliti oproštenje.

Kada govorimo o suvremenim oblicima ropstva – poput prisilna rada, dužničkog ropstva, prisilnih brakova ili tehnološkog iskorištavanja – što smatrate njihovim zajedničkim korijenom? Možemo li u tom kontekstu govoriti i o kulturi koja čovjeka svodi na sredstvo, a ne na osobu?

Zajednički korijen novih oblika ropstva jest pretvaranje osobe u sredstvo. Čovjek vrijedi samo koliko može proizvesti, zaraditi ili zadovoljiti tuđu potrebu. Zato se ista logika nalazi u prisilnu radu, dužničkom ropstvu, prisilnu braku, prostituciji, prosjačenju, krađi podataka i digitalnom nadzoru. Magnifica humanitas posebno razotkriva skriveni rad digitalne ekonomije. Umjetna inteligencija počiva i na slabo plaćenim ljudima koji označavaju podatke, pregledavaju traumatične sadržaje i treniraju modele. U proizvodnji uređaja sudjeluju radnici, pa i djeca, izloženi otrovima i opasnim rudnicima. Podatci čitavih zajednica također postaju nova sirovina. Digitalni kolonijalizam ne zauzima samo zemlju, nego prisvaja naše živote, navike i zdravstvene podatke.

Crkva o tome neće biti vjerodostojna samo zato što ima ispravan nauk. Koliko je ljudi u našim ustanovama bilo bez poštene plaće? Koliko smo puta izabrali najjeftiniju ponudu ne pitajući tko snosi stvarnu cijenu? Nove oblike ropstva nećemo pobijediti samo izjavama. Potrebni su transparentni lanci nabave, pošteni ugovori, provjera dobavljača i spremnost odreći se dijela uštede kada je izgrađena na tuđem poniženju.

Svake godine tisuće muškaraca, žena i djece postaju žrtve seksualnog iskorištavanja. Kako iz perspektive moralne teologije gledati na zakonsku legalizaciju prostitucije u pojedinim državama? Doprinosi li ona zaštiti osoba ili otvara nove moralne i društvene dvojbe?

Najprije treba razlikovati osobu u prostituciji od trgovca ljudima, svodnika i kupca seksualne usluge. Katolički nauk prostituciju smatra povredom dostojanstva osobe, ali istodobno priznaje kako siromaštvo, ucjena, nasilje i ovisnost mogu bitno umanjiti njezinu odgovornost. Pastoralno je pogrješno prvo osuđivati osobu koja je često najslabija karika lanca. Treba razlikovati i dekriminalizaciju osobe u prostituciji od legalizacije cijelog tržišta. Žrtvu ne treba kažnjavati. Potrebni su joj zaštita, liječenje, stanovanje, obrazovanje i realna mogućnost izlaska. Iz toga ipak ne slijedi da kupnju tuđeg tijela treba proglasiti običnom uslugom. Formalni ugovor ne čini odnos slobodnim ako iza njega stoje glad, dug, prijetnja ili trgovina ljudima. I ovdje moramo biti samokritični. Koliko su propovijedi neki među nama posvetili osudi žene u prostituciji, a koliko muškarcu koji kupuje njezino tijelo? Koliko se puta govorilo o spolnom moralu, a šutjelo o ekonomskom nasilju koje osobu gura u prodaju vlastita tijela? Zakon treba štititi žrtvu, progoniti trgovce i svodnike, ozbiljno se baviti potražnjom i ponuditi izlaz. Cilj ne smije biti urednije tržište ljudskih tijela, nego povratak stvarne slobode osobi.

Jedan od motiva trgovine ljudima jest i nezakonita trgovina ljudskim organima. Istodobno, Crkva pozitivno vrjednuje altruistično darivanje organa. Kako razlikovati opravdanu zabrinutost zbog kriminalne trgovine organima od neutemeljenih strahova koji mogu obeshrabriti ljude postati darivateljima da ne bi završili kao „živa meta“?

Altruistično darivanje organa i kriminalna trgovina organima dvije su moralno suprotne stvarnosti. Darivanje može biti plemenit čin solidarnosti kada je slobodno, informirano, bez novčane koristi i uz razmjeran rizik za darivatelja. Trgovina počinje kada se siromašnu ili ranjivu osobu prisiljava, obmanjuje ili novčano mami prodati dio tijela, kada se prikrivaju rizici ili kada posrednici zarađuju na tuđem očaju. Opravdan je strah od kriminalnih mreža i slabo nadziranih transplantacijskih sustava. Nije opravdano iz toga zaključiti da registrirani darivatelj u uređenu sustavu postaje živa meta. Takve tvrdnje bez dokaza šire paniku i mogu nekome oduzeti jedinu mogućnost liječenja. Crkveni ljudi, liječnici i mediji imaju obvezu ne hraniti senzacionalizam. Povjerenje se gradi transparentnošću. Ljudi trebaju znati kako se utvrđuje smrt, tko daje pristanak, kako se organi raspoređuju, koje zaštite ima živi darivatelj i kako se sprječava sukob interesa. Kriminalna trgovina organima nije razlog da odbacimo darivanje. Ona je razlog da zahtijevamo strogo nadzirane, pravedne i vjerodostojne sustave u kojima ljudsko tijelo nikada nije roba.

Smatrate li kako su vjernici dovoljno svjesni razmjera trgovine ljudima? Može li davanje novca djeci koja prose na ulici, premda često motivirano suosjećanjem, u pojedinim slučajevima nehotice pridonositi lancu iskorištavanja djece? Kako u takvim situacijama odgovorno postupiti?

Vjernici još nisu dovoljno svjesni koliko je trgovina ljudima blizu. Ona nije samo priča iz udaljenih zemalja. Može biti prisutna na gradilištu, u restoranu, kućnom radu, prostituciji, prosjačenju i na zaslonu računala. Posebno je opasno kada smo se naviknuli na dijete koje prosi i počeli ga promatrati kao dio gradske svakodnevice. Kada vidimo dijete koje prosi, nije dovoljno dati mu novac i mirno nastaviti put. Prisilno prosjačenje djece jedan je od oblika trgovine ljudima i teškog iskorištavanja. Treba odmah obavijestiti policiju ili nadležni centar za socijalni rad, osobito kada mora predavati prikupljeni novac. Ne treba samostalno ulaziti u sukob s mogućim izrabljivačem jer se time dijete može dodatno ugroziti.

Možemo ponuditi hranu ili neposrednu pomoć, ali prijava policiji se ne smije izostaviti. Nijemo prolaženje nije neutralnost. Ono pomaže da se iskorištavanje pretvori u normalnu sliku ulice. I crkvene zajednice trebaju imati jasan protokol, znati komu prijaviti sumnju i podupirati programe koji djeci vraćaju školu, sigurnost i obiteljsku zaštitu. Milosrđe nije samo trenutni osjećaj. Ono preuzima odgovornost i prekida lanac iskorištavanja.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Izvor: nedjelja.ba