Ljubica Kolarić Dumić : “Moja dječja radost” iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“

U igri su prolazili moji dani. Svako im je godišnje doba darivalo svoj dio ljepote. U proljeće i ljeti bili su vedri i razigrani. Jesenske nisam voljela, jer su me kiše podsjećale na suze. Zimski prozebli, zameteni snijegom, ali ispunjeni radošću i toplinom, kojom me grijala blizina majke. Kad kiše prestanu, a snijeg prekrije zemlju, prestajali su svi radovi na polju. To je značilo da će moja majka od jutra do večeri neprekidno biti s nama. Mirno sam mogla ići u školu, na sanjkanje i grudanje. Kad uđem u kuhinju smrznute odjeće i ozeblih ruku, znala sam čije ću lice prvo dotaknuti.

Bake nikada nisam bila željna, jer je neprekidno bila u blizini. Skoro kao drugi dio mene. Tako mi nikada nije mogla nedostajati.

Majku sam, gotovo cijele godine i za vrijeme jakih kiša, preko dana rijetko viđala. Kad ostane kod kuće, stisnula bih se uz nju i šaputala koliko je volim. Bila sam željna blagog pogleda i zagrljaja. Stisnula bih se uz njezine suknje, osjećala kako me i hlade i griju, dok me miluju, njezine skoro uvijek hladne ruke. Ogledala sam se u potočiću suza, njezinih velikoj tajni, skrivenih u dubokim crnim očima. U tom sam se slanom potočiću s majkom često umivala, ali čim mi se nasmiješi, zaboravila bih onaj tužni pogled i nastavila igru.

Od dolaska iz škole sve do večeri sanjkali smo se i grudali. Kada prozebla uđem u toplu kuhinju, unesem sa sobom na odjeći i snijega i leda.Vani nisam osjećala hladnoću, jer smo neprekidno trčali, bacali se po mekom snijegu i svakodnevno pravili novoga snješka. Ali kad me toplina privuče, tko bi izdržao da iznad peći ne raširi crvene i hladne prste. Snažna bol kao vatra zapeče ruke, a oko mene se stvori lokva vode od snijega koji se otopi sa smrznuta odijela.

Uzalud su me majka i baka opominjale da se ne približavam vatri, a i sama sam znala kako će me onako hladne ruke u dodiru s toplinom peći i boljeti. Svakoga bih dana sama sebi obećavala da sutra zbog sanjkanja na snijegu ne ću trpjeti ovoliku bol, ali varljivo obećanje nikad nisam održala. Naše bijelo dječje carstvo vladalo je sve dok sunčeve zrake s prvim proljetnim danima ne otope snježni pokrivač, a mene ništa nije moglo spriječiti da uživam i da se radujem.

Majka je bila teško bolesna, ali je obavljala i najteže poslove. Kod nas se jedino tako moglo živjeti. Nije se pitalo tko može, a tko ne može raditi. A moja se majka bez protivljenja predavala svemu što joj je život donosio. Nije se dovoljno borila ni s bolešću, ni s nedaćama koje su je pratile od najranijega djetinjstva. I njezin i očev otac nisu se vratili iz prvoga svjetskog rata. Majka joj se preudala, a nju je odgojila njezina baka. Možda je radi toga nas, svoju djecu odlazeći na posao, mirno predavala u ruke naše bake.

Bili smo vezani najčvršćim nitima ljubavi i zato mislim da sam imala najbolje i najsigurnije djetinjstvo. Baku smo zvali mama samo s drugim naglaskom. Tako se znalo kad zovemo majku, a kada baku, koju sam također silno voljela. Imala sam dvije najbolje majke na svijetu. Od ranog proljeća do kasne jeseni majka je radila s ocem i nadničarima, a o nama nije morala brinuti, jer nas je ostavljala u bakinim rukama prepunim ljubavi.

Tako sam malo znala o majčinu životu. Sve što sam kasnije čula, bilo je prekasno da joj vratim bar dio ljubavi. Stotinu puta u malim podstanarskim sobama, pitala sam se što sad ona radi. Nikada je nisam čula da kaže kako zbog bolesti nešto ne može učiniti. Govorila je vrlo tiho, a iz dubokih i tamnih očiju često i dugo, dok sjedi za preljom ili šivaćim strojem, slijevale su joj se suze i tekle niz bolesno i umorno lice.

Jedne je godine skoro cijelu zimu provela kod mene. Djetinjstvo i dani u kojima mi hladnoća nije smetala, ostali su davno u igri na snijegu. A zbog ove jedne, koju je majka provela kod mene, sve zime volim.

Bili su to divni dani. Samo nas dvije. Ni teških poslova za nju, ni stalne očeve ljutnje, ni straha da će zbog nečega opet vikati. Ničega što bi pomutilo našu sreću. Složila bi mi robu u ormaru kao što je i kod kuće nedjeljom radila. Spremala je sobicu, pripremala nam ručak i odmarala se dok ja ne dođem. S prvim toplijim danima došlo je vrijeme kad je morala otići kući. Kad bih pitala svoga brata zašto rijetko dođe kod mene, odgovorio bi kako je bolje kad se ne vidimo. Odvojeni, živjeli smo život u rastancima i očekivanju novih sastanaka.

Tako smo majka i ja one godine odlučile da je došao dan rastanka i da sutra mora otputovati, jer je već predugo ostala. Što su za nas značile riječi biti dugo? Mi smo željele zauvijek biti zajedno. Zašto se nisam vratila kući? Na to pitanje nemam odgovora. Sva su ispletena pa ni jedan ne bi bio pravi.

Krenemo nas dvije uplakane na autobusni kolodvor, a kad autobus dođe, mi se zagrlimo i tako ostanemo sve dok ne ode. Sutradan isto i tako nekoliko dana. Od kuće do autobusa. Od autobusa do kuće. Jedno je jutro morala otputovati. Počet će proljetni poslovi, a otac ne može raditi bez njezine pomoći. Kako je onako bolesna preživjela to jutro?  Kako je podnijela naš rastanak i onako dalek put? O tome, kao i mnogo čemu, ni u jednom pismu nikada ni riječi nije napisala. To je bila moja najljepša zima.

Nismo mogle živjeti u blizini. Zato smo svaka u svome srcu čuvale ovu jednu zimu i zajedničke ljetne večeri u kojima smo pod starim dudom vodile duge, samo naše razgovore. Zime moga djetinjstva u kojima sam bila sigurna da ću je uvijek naći na povratku iz igre. I jesenske kišne dane kad se nije moglo raditi na polju pa ih je mogla provoditi s nama.

Svake jeseni, kad prve bobice u vinogradu počnu plaviti, radovala sam se kad je ugledam kako s kola silazi s košaricom grožđa. Kad bi me pogledala i zagrlila, od radosti ništa ne bih znala reći da i nju razveselim pa samo upitam:

Jesi došla, mamice?

A ta riječ mamice bila je najljepši dio svakoga moga pisma koje je redovito godinama, umjesto mene putovalo kući.

U mojoj školi kod kuće, koju sam „otvorila“, jer sam već u djetinjstvu željela biti učiteljica, i u onoj pravoj u koju sam išla i jako zavoljela svoju učiteljicu, na dvorištu, u šljiviku, i na svakom drugom mjestu, mogli su biti i baka i pas Šeki, brat, sestra i otac. I prijatelji. Svi osim moje majke.

Majčino je mjesto bilo u mojemu srcu. Baka je to znala. Zato je pustila da na svakom rastanku ponesem majčine oči i suze, i požutjele ruke, da ih čuvam za dane kad me ne budu mogle zagrliti i pomilovati.

Prerano nas je napustila, tiho kao što je i živjela. Meni je ostavila svoje srce. A pod zvjezdanim nebom zauvijek će me čekati naše ljetne večeri. I onaj mir, koji sam osjećala u njezinoj blizini.

Bila je moja dječja radost.

Ljubica Kolarić-Dumić

Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“

Hrvatsko nebo