ZORICA VUKOVIĆ : JOSIPE, O OČE SVETI…

Mnogi Hrvati znaju da je zaštitnik Irske sv. Patrik. Sumnjam da znaju zašto, jer proslava zaštitnika Irske, koji je evangelizirao Irsku,  ne odvija se samo u crkvama na sv. misama, nego je najčešće utopljena u pivo, viski i zelenu boju.

Kako bi reagirao na tu svjetovnost sv. Patrik koji u svojim „Ispovijestima“ piše: „Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima. Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, živu hostiju. On me sačuvao u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se desilo, bilo dobro bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati.“

Nažalost, mnogi Hrvati ne znaju da je zaštitnik Hrvatske sv. Josip. Za zaštitnika je proglašen još 1687. godine. Proglasio ga je Hrvatski državni sabor na zasjedanju 9. i 10. listopada na poticaj tadašnjeg zagrebačkog biskupa Martina Borkovića.  Posveta, napisana na latinskom,  a prevedena na hrvatski jezik glasi: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”

Župa sv. Josipa na Trešnjevci, koja je trebala biti i nacionalno svetište sv. Josipa, osnovana je sredinom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, a temeljni kamen blagoslovio je nadbiskup Alojzije Stepinac 10. svibnja 1936. godine. No to se nije ostvarilo jer je to onemogućila komunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata. Izgrađena pastoralna dvorana, koja je služila kao privremena crkva, još je i danas crkva, a zemljište za crkvu je oduzeto i na njemu je izgrađen, tada poznati, trgovački centar. Crkva nije smjela imati ni toranj. On je izgrađen tek osamostaljenjem Hrvatske 1997. i na njemu je postavljen križ.

U svom pismu od 16. siječnja 1940. tadašnji hrvatsko-slavonski metropolit i zagrebački nadbiskup, blaženi kardinal Alojzije Stepinac obavijestio vjernike: „Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se Svetoj Stolici… Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu. “

U doba SFRJ, biskupi su zaključili: „Naša Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. …stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog Sabora iz  1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.”

Ipak, svetište sv. Josipa niknulo je kao jedno od čuda koja se događaju bez nekog našeg utjecaja.  Mons. Marijan Radanović  (1921.-2014.),  poznat kao „dobri duh Karlovca“, odlučio je podići novu crkvu na mjestu zapuštenog ribnjaka. Slijedila je mukotrpna borba s komunističkim vlastima za odobrenje gradnje. Godine 1966. gradska je vlast, nakon dužega oklijevanja, odobrila lokaciju, a 1968. izdala i građevinsku dozvolu za gradnju nove crkve. Ustrajući,  zajedno s Odborom za izgradnju crkve,  u mukotrpnoj borbi s različitim političkim, građevinskim i drugim „strukturama“, ali i osiguranjem sredstava za troškove gradnje, uspio je 14. srpnja 1968. prirediti blagoslov kamena temeljca koji je predvodio pomoćni biskup Franjo Kuharić. Pokazalo se da je ispod ribnjaka stijena i na toj stijeni trebala je niknuti nova crkva.

Zahvaljujući predanosti u Božje ruke i požrtvovnosti župljana, nova je crkva, u tvrdom komunizmu, podignuta te ju je 15. rujna 1974. posvetio tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper.  Mons. Radanović nastavio je  gradnju zvonika (1975.) na koji su 1980. postavljena tri zvona te počeo gradnju novoga župnoga dvora, koji je izgrađen 1978. Crkva sv. Josipa ubrzo je postala središte vjerskoga života. Njegovim je zalaganjem Biskupska konferencija godine 1987. tu crkvu proglasila Nacionalnim svetištem svetog Josipa Crkve u Hrvata, pa je kardinal Franjo Kuharić 19. ožujka 1987. proglasio godinu sv. Josipa, koja je završena na Josipovo 1988. godine, na tristotu obljetnicu proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske.

Tom prigodom, kardinal Kuharić je izmolio molitvu, koja je vrlo aktualna kroz sve ove godine:

„Sveti Josipe,

Glavaru svete nazaretske Obitelji i čuvaru Crkve Božje, tebi se kroz stoljeća Crkva u Hrvata utjecala kao svome zaštitniku i tvom je zagovoru preporučivala svoje obitelji i cijeli narod.

Brižni poočime Spasitelja svijeta i prečisti zaručniče Svete Djevice, povjeravamo ti sve obitelji hrvatskog naroda da zajedničkom dnevnom molitvom ispune svoje poslanje i budu blagoslovljene ljubavlju, slogom, mirom i novim životom.

U ovim teškim vremenima izmoli našem narodu i svim narodima zemlje mir u pravednosti i ljubavi. Zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom da ostanemo vjerni Isusu Kristu u Katoličkoj crkvi, prolazeći zemljom čineći dobro. Amen.“

I ovu godine, kada se obilježava 330 godina od proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske, kardinal Bozanić je proglasio godinom sv. Josipa (od 19.3.2017.-19.3.2018.). Tim povodom, u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu pristižu mnogi Hrvati kao hodočasnici. Otvorenih ruku, širokog osmjeha i uz blagoslov, dočekuje ih rektor svetišta mons. Antun Sente ml.

Tako je bilo i u subotu, 30. rujna, kada su župljani Kustošijskog dekanata hodočastili u Nacionalno svetište sa svojim župnicima. Hodočasnički program počeo je u 10 sati, kada je mons. Sente imao predavanje o svetištu. Slijedila je krunica sv. Josipa, a nakon toga i sv. misa koju je  predvodio dekan Kustošijskog dekanata, župnik Župe Marijina uznesenja iz Stenjevca,  Vjekoslav Meštrić. Propovjednik je bio A. Sente.

Rektor Sente ima pune ruke posla, jer je isti dan sv. misu u 19 sati predvodio biskup Vlado Košić.

Svetište je danas posve uređeno: pored crkve, tu je toranj, a iza crkve je pastoralni centar, u kojem se može okrijepiti, kupiti suvenire ili razgledati izložbe.

Logo nacionalnog svetišta je križ koji „izrasta“ iz glagoljskog slova „j“,  prvog slova imena Josip. Glagoljičko pismo simbolizira dugu povijest pismenosti hrvatskog naroda i činjenicu da su se glagoljaši pred navalom Osmanlija sklonili upravo u Karlovcu. Zahvaljujući glagoljici,  Hrvati su već u 9. stoljeću čitali svete kršćanske knjige.

Križ, koji dominira logom,  sastavljen od četiri dijela što simbolizira četiri karlovačke rijeke. Ukrašen je stiliziranim kvadratićima crvene i bijele boje, iz hrvatskog grba,  i tako ističe nacionalnu dimenziju Svetišta, odnosno dvjema laticama ljiljana koji je česti simbol sv. Josipa. Plava boja križa  podsjeća na Blaženu Djevicu Mariju kojoj je posvećena župa u kojoj se nalazi Svetište. Znakove loga odredio je Antun Sente, izgled  je  osmislio Mario Vukošić, uz grafičku doradu Nenada Vojnovića.

O Svetištu sam ponešto znala. No, sasvim drugo je otići tamo, čuti i vidjeti i još jednom posvjestiti koliko su naši svećenici zaslužni za očuvanje hrvatskog nacionalnog bića. Zato nije čudo da ih naši neprijatelji toliko napadaju.

Isto tako shvaćaš koliko je teško breme slobode kad, konačno sami,  odlučujemo o svojoj sudbini, a to nije lako. Nije dovoljno tražiti samo prava. Važno je preuzeti odgovornost.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo